Vijest kako je Donald Trump osigurao republikansku nominaciju za iduće izbore zasigurno nije nigdje dočekana kao u području između Karpata i Crnog mora. Naime, upravo na tom prostoru Euroazije, još od devedesetih, tinja cijeli niz zamrznutih ratova, još neriješenih sukoba kojima su zajedničke dvije stvari: prvo, svi su ti sukobi iznjedrili neki oblik odmetnutih pokrajina, samoproglašenih država koje gotovo nitko na svijetu ne priznaje; drugo, u svim tim sukobima Rusija igra prilično aktivnu ulogu.
Odlazak zaštitnika
Mogućim Trumpovim osvajanjem predsjedničkih izbora SAD će otići u izolacionizam. A zemlje poput Gruzije, u kojoj su trećinu teritorija zauzele odmetnute pokrajine, samoproglašene paradržave Abhazija i Južna Osetija, gube do sada relativno snažnog partnera i zaštitnika na međunarodnoj sceni. Tu su još i Moldavija s odmetnutom Transnistrijom te Ukrajina s Novorusijom na istoku zemlje. Tu je i Azerbajdžan s odmetnutim Gornjim Karabahom kojega su zauzeli Armenci, no uz prilično jaku podršku Moskve. Sve ove zemlje u slučaju Trumpove pobjede ostaju više ili manje same pred Rusijom, koja je sada puno snažnija, gospodarski i vojno, nego sredinom devedesetih godina kada su sukobi stavljeni u “stanje mirovanja”. I veliko je pitanje kako će se u ovoj situaciji, kada ima ojačanu poziciju i snagu, ali i odriješene ruke, Moskva postaviti.
– Izuzetno je nezahvalno prognozirati kako bi se u tom slučaju ponio Putin. Jasno je samo da bi njegova podrška odmetnicima na svim ovim područjima bila jača nego prije. Jer Moskva preko njih kontrolira geopolitičku situaciju u nekadašnjim sovjetskim republikama koje su se odlučile previše približiti Zapadu. Preko njih Moskva uspješno koči bilo kakve integracije, pristup NATO-u ili nekoj drugoj organizaciji, kaže za Večernji list gruzijski politički analitičar Vazha Apakidze...
Cilj bez intervencije
Da već sada sve “kuha”, vidjelo se prije mjesec dana na području Gorskog Karabaha, pokrajine u Azerbajdžanu u kojoj su armenski separatisti još 1993. proglasili svoju neovisnu državu. Početkom travnja ove godine između azerbajdžanske vojske i armenskih separatista izbili su žestoki okršaji, a pedesetak ljudi s obje strane, ne samo vojnika već i civila, poginulo je u samo nekoliko dana. Ruska je uloga u ovom sukobu specifična. Nominalno, Moskva je neutralna, no bez ruske pomoći Armeniji okupacije Gorskog Karabaha ne bi bilo. Rusija s Armenijom, čija se vojska sada nalazi u enklavi, ima sporazum o sigurnosti koji govori kako će ruska vojska štititi i braniti Armeniju kada god zatreba. Rusija će, u slučaju potrebe, čak i uzeti zapovjedništvo nad armenskim postrojbama. Ruska baza u Gjumriju na zapadu zemlje ima više od pet tisuća vojnika, tenkovske postrojbe, eskadrile lovaca MiG-29... Cjelokupan arsenal koji Armenija posjeduje dolazi iz Rusije, s tim da se oko 80 posto naoružanja nalazi na tlu same armenske države, dok je ostatak postavljen u Gorskom Karabahu.
S druge strane, Moskva prodaje oružje i Azerbajdžanu, što pokazuje kako Moskva na ovom ratištu održava neki oblik prividnog balansa u odnosima.
– Ovakvom igrom Rusija kreira nestabilnost u regiji, ali i postiže cijeli niz strateških ciljeva bez izravne intervencije. Pravi pritisak na prozapadno orijentirani i energentima bogati Azerbajdžan, koji je svjestan da im stalno, unatoč razvoju, visi mač nad glavom. Usto, Gorski Karabah je i as u rukavu Rusije kojim može utjecati na transportne projekte, poput naftovoda ili plinovoda između Kaspija i Europske unije, kaže Apakidze.
Presedan za budućnost
U drugim pak odmetnutim pokrajinama prisutnost Rusije znatno je vidljivije. Na području Južne Osetije, Abhazije, Novorusije u Ukrajini ili Transnistrije u Moldaviji na terenu se nalaze ruski vojnici. Nemaju doduše oznake ruskih postrojbi, već oznake lokalnih milicija, no prilično je izvjesno tko doista vodi igru. I pitanje je bi li se, u slučaju da Trump dobije izbore, a SAD izgubi zanimanje za taj dio svijeta, Putin zadovoljio stanjem kakvo je na terenu već četvrt stoljeća.
– Aneksija Krima, otimanje poluotoka od Ukrajine i njegovo pripajanje Rusiji, bio je sasvim novi moment u odnosu Moskve prema susjedima. Bilo je to nasilno mijenjanje granica, ali i svojevrsni presedan koji pokazuje kako bi se stvari mogle razvijati u budućnosti. Pogotovo ako nestane zanimanja SAD za ovaj dio svijeta, kaže ukrajinska novinarka Nastja Ostrovski.
