Dugo tu scenu pamtim. Dvadeseti je lipnja 1982., igra se Svjetsko prvenstvo, u Valènciji, na čuvenoj staroj Mestalli Jugoslavija u četrnaestoj minuti protiv domaćina vodi 1:0. Četiri minute ranije Ivan Gudelj zabio je gol glavom. Šesnaest mi je godina, na Sepetarevcu sam, ispred televizora, i još uvijek sudjelujem u kolektivnoj emociji. Miguel Ángel Alonso, zvani Periko ili Papagaj, vezni igrač, prolaznik u španjolskoj reprezentaciji, sin mnogo čuvenijeg Xabija Alonsa, s lijeve strane prodire prema šesnaestercu. Metar ispred crte ruši ga Velimir Zajec, kapetan onog Dinama koji je upravo postao prvak Jugoslavije. Ruši ga po svim pravilima struke, onako kako se to u Zagrebu radi još od vremena kada je Ivica Horvat u Helsinkiju 1952. ispred besmrtnoga Beare rušio strašne Staljinove napadače: dakle, startom sa strane, u pokušaju da se pokupi lopta, uredno, čisto i bez grubosti; upravo onako kako i dostoji dvojici džentlmena kad opće oko lopte. Pritom, Zajec doista taj faul radi s punom sviješću o mjestu i kontekstu, toliko daleko od kaznenog prostora da ni onom posljednjem navijaču na najvišoj tribini stadiona ne bi na um palo da deformiranim navijačkim okom sudi penal.
U to vrijeme, godine 1982., kada je Dinamo postao prvak, a Zajec precizno pokosio Perika Alonsa, gospodstvo je tom svijetu bio sinonim za hrvatstvo. A Zajec i Kranjčar, osim što su bili majstori i heroji njihove velike dinamovske pobjede, bili su i gospoda. Još nekoliko je sljedećih godina gospodstvo bilo to njihovo hrvatstvo, da bi se zatim cijela stvar dramatično raspala
Otvori KEKS Pay
