Zagrobni život Freda Matića jedna je od većih hrvatskih zagonetki, a izravno je povezan s njegovim redovnim angažmanom svake prve subote u mjesecu, kada je dolazio protestirati protiv molitelja, dajući protuvjerske i protucrkvene izjave. Javna molitva krunice na trgovima ne bi trebala biti ni po čemu sporna – Hrvatska je slobodna zemlja u kojoj su okupljanja slobodna, a, osim toga, mrmljanje molitvi nije neko remećenje javnog reda i mira. Naprotiv, upravo prosvjednici protiv molitve taj mir remete bubnjanjem, skakanjem, kreveljenjem, mažu se crvenom bojom i hodaju zamaskirani u crno. Javnu molitvu razumijem: u današnjem kaosu, ljudi bježe obrascima iz prošlosti kako bi našli malo reda. Molitelji dolaze u postrojbi, kao mala vojska, sa zastavom, i geometrijski se pravilno rasporede. Molitva im je strogo formulirana, upravo matematički, a vremenski je točno zakazana. Time unose strukturu u svoje živote, s očitim pretenzijama da se i u svijet unesu pravilni obrasci. To je naivno i preživjelo, i zato taj pokret nije privukao više vjernika – i pobožni ljudi znaju da se kotač povijesti ne može vratiti i da se za kršćanski život u svijetu moraju naći novi načini. Jedna je stvar bila kad su kršćane bacali lavovima, ali neukusno je da se kršćani lavovima sami bace.
Ako su to hrvatski velikani, onda je to pljuvanje po istini.