Mlada bosansko-hercegovačka redateljica Jasmila Žbanić, koja je za film "Grbavica", o ženama koje su četnici masovno silovali, osvojila Zlatnoga medvjeda, kaže da, kad nešto radi, pred sobom ima viziju Bosne i Hercegovine u kakvoj želi živjeti.
Ta je vizija pokreće. Radeći "Grbavicu", kaže, mislila je, među ostalim, na zemlju u kojoj ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić neće biti zaštićeni i slavljeni kao heroji, a kažnjavanjem pojedinaca odgovornih za monstruozne zločine narod kojem pripadaju bit će oslobođeni od kolektivne krivnje. No, nije ovo priča o susjednoj, nego o našoj državi. I nije priča o redateljici iz Sarajeva, nego o domaćim političarima i stavovima kojima sudjeluju u oblikovanju hrvatskog društva.
Pokreću li i njih u javnim raspravama vizije Hrvatske u kakvoj žele živjeti? Jesu li to vizije udobne zemlje, u kojoj možda neće tako brzo teći med i mlijeko, ali zato njezini građani neće oskudijevati u pravima, a diskriminacija će se smanjivati? Ili su u svome vizionarstvu uskogrudni, nesposobni sagledati širu prespektivu i odmaknuti se od vlastite antipatije prema nečemu? U hrvatskoj političkoj i svjetonazorskoj tranziciji dogodile su se proteklih godina velike promjene. Oko mnogih, godinama iznimno konfliktnih tema smanjene su napetosti. Umnogome zahvaljujući i osobnom i političkom angažmanu šefa HDZ-a i hrvatskog premijera Ive Sanadera. No, vrijeme donosi nove izazove za HDZ.
Dok im je nekad nezamislivo koaliranje sa Srbima danas samo po sebi razumljivo, pa ga HDZ-ovi članovi ističu kao iskren prilog svoje stranke demokratizaciji društva i zacjeljivanju ratnih rana, ideja o proširivanju prava homoseksualnim parovima HDZ-u je prekrupan zalogaj. To, zapravo, i ne bi bio neki problem jer je razumljivo da su konzervativne stranke konzervativne. No, argumentacija kojom su se HDZ-ovi zastupnici u raspravi prošlog petka protivili zakonu kojim bi se omogućilo građanima istospolne orijentacije da registriraju partnerstvo kod matičara i tako ostvare prava, primjerice, na nasljeđivanje i zdravstvenu zaštitu, bila je više nego prizemna.
Budući da su mogli raspravljati bez ograničenja jer od homoseksualaca ionako nema političke koristi za neku konzervativnu stranku, nesnošljivost prema ljudima čiji seksualni izbor HDZ-ovi zastupnici ne odobravaju tekla je u potocima. Nazivali su ih pederima i toplom braćom, govorili da je riječ o protuprirodnom i protubiblijskom bludu. Liječnici su apelirali da ne treba brzati s davanjem prava kad je kod tih ljudi moguća konverzija ili povratak na pravi put. Govorili su o heteroseksualnosti svemira kao argumentu za odbijanje sasvim nefilozofskog zakona koji se bavi svakodnevnim problemima jedne skupine ljudi. Pozivali su se na vrijednosti društva u kojemu se više od 80 posto građana deklariralo katolicima, kao da među njima nema homoseksualaca...
Do te se rasprave činilo da zapaljive teme poput razdvajanja hrvatskih antifašista od komunista ili političke (ne)pristranosti Hrvatske televizije ne mogu dobiti konkurenciju. No, prava homoseksualaca, očito, imaju potencijal. Logika je politike u svakom parlamentu takva da vladajuća stranka u pravilu ne prihvaća oporbeni prijedlog. No, svaka vladajuća stranka, bila konzervativnog ili liberalnog usmjerenja, ima odgovornost prema društvu. Javno izgovorenim riječima mora širiti slobodu i toleranciju, štititi manjinske skupine svih vrsta i ne poticati uskogrudnost. Osim ako nema viziju Hrvatske kao zemlje u kojoj žena može dobiti otkaz u Religijskom programu HTV-a kojemu, usput, pretplatu plaćaju i nereligiozni ljudi, zato što se rastavlja.
