Nakon obavljenog očevida u stanu na petom katu u Papandopulovoj ulici u Splitu, koji su vatrogasci u nedjelju gasili punih osam sati, neslužbeno smo doznali da je uzrok požara kuhalo koje je vlasnik ostavio uključeno i izašao iz stana.
– Materijalna je šteta golema, ali nema mrtvih, nema ozbiljno ozlijeđenih, dakle “lišo” je prošlo – kažu nam vatrogasci splitske Javne vatrogasne postrojbe, isti oni koji su prvi izašli na intervenciju i u paklenim uvjetima, u kojima im se od vrućine topila specijalno izrađena oprema, napredovali puzeći, pedalj po pedalj, te spriječili širenje vatre na okolne stanove. U ponedjeljak su bili u noćnoj smjeni. Iako i sami priznaju da u težoj akciji nikad nisu bili, medijska pozornost im se ne sviđa.
– Nitko od nas to ne radi da bi bio na televiziji ili u novinama. Previše smo eksponirani – kažu.
Ipak, gostoljubivo nas je primio zapovjednik smjene Tonči Mikulčić koji kaže da on ionako zadnjih dana “iskače iz paštete” pa su na kraju i ostali momci ipak pristali na razgovor i fotografiranje.
S 40 kilograma opreme
– Bilo je teških akcija, ali ovo je najteža koju pamtim, a 39 godina sam vatrogasac – kaže nam iskusni zapovjednik Mikulčić.
– Požari u visokim objektima vrlo su teški jer cijeli stambeni objekt postaje jedan visoki dimnjak. Takva situacija može eskalirati u svakom trenutku, osobito kada morate gasiti jedan stan koji je bio opremljen, nazovimo to, čudnim stvarima. U stanu je bila velika količina gorivog materijala koji izgara uz vrlo visoku temperaturu. Razvile su se enormne količine topline i zbog toga nam je uništen dio opreme – opisuje Mikulić. Pitamo ga što bi značila ta eskalacija koja se mogla dogoditi.
– Vatra se mogla još popeti. Nama je požar “lizao” još tri stana, ali srećom nije zahvatio unutrašnjost, nego je gorjelo na balkonu i žaluzinama. Trenutak nas je dijelio od eskalacije, valjda nas je Bog čuvao – kaže zapovjednik.
Završilo je dobro. U ponedjeljak su u smjeni bili svi, osim dvojice. Marko Ivanišević porezao je prst, ima nekoliko šavova na ruci, a Mate Rogulj nagutao se dima pa je i on jedan dan ostao kod kuće.
Mirko Kuvek, koji je vatrogasac već 17 godina, također je bio na pregledu u bolnici nakon intervencije. I on se nagutao dima.
– Temperatura je bila nevjerojatno visoka. Kada sam prvi put ušao, možda sam bio deset sekundi, a maska, vizir, kompletna oprema se ugrijala. Morao sam izaći, a tek sam se pokušavao probiti do stana. Ali onda, malo-pomalo, puzeći, uz primjenu vatrogasne tehnike probijali smo se mic po mic. Izmjenjivali smo se i tako napredovali. Bilo je strašno naporno. Po pet-šest puta penjali smo se na peti kat s opremom teškom 40 kg. K’o tovari smo išli gore. To je zgrada, unutra je bilo ljudi, morali smo se svi mi malo više izlagati da nitko od njih ne strada. Zato što smo se toliko davali razlog je što je puno opreme stradalo. Kada sam izašao nakon petog ulaza, došlo mi je malo slabo, ništa specijalno. Previše umora, kisika u organizmu više nije bilo pa sam se osjećao loše. Na nagovor ljudi iz prve pomoći i kolega otišao sam do bolnice, više preventivno da se što ne bi dogodilo, ali, evo, i danas sam u smjeni i hvala Bogu sve je dobro. Čim sam malo stao i napio se vode, odmah mi je bilo prva liga – govori Mirko Kuvek.
Tonči Kljaković Gospić dežurao je na telefonu u Vatrogasnom operativnom centru.
– Puno ljudi je zvalo, uvijek kad se tako nešto dogodi, ljudi su u panici. Najprije su zvali stanari susjednih nebodera. Kada vatra izbija prema van i suklja crni dim, malo koga neće uhvatiti panika. Odakle god se vidjelo, svatko je zvao. Ali, to su informacije zahvaljujući kojima smo organizirali slanje vozila. Momcima na terenu i dalje smo prenosili sve korisne informacije. Ima li koga u stanu, tko je još na kojem katu, gdje imaju hidrant, gdje im je najbolji pristup. Ali, na terenu zna biti drukčije. Mi ih pošaljemo najkraćim putem, a oni ne mogu proći zbog parkiranih vozila – upozorava Kljaković Gašpić.
Ne znate što vas čeka
Milan Aljinović, također iskusni vatrogasac s 25 godina staža, na požaru u Papandopulovoj ulici bio je u svojstvu vozača i strojara.
– Ja sam bio malo udaljen i gledao vatru jer nismo imali pristup vozilima. Bilo je ajme, grozno! – kaže Aljinović. Rekao nam je da je i sam jednom bio na intervenciji u stanu punom smeća u kojem je živjela jedna starija žena.
– Zvala nas je hitna pomoć jer ženu nisu mogli iznijeti iz stana zbog gomile štakora. Unutra je bilo papira, odjeće po kojoj sam hodao, štakori su bježali, a njihova izmeta bilo je posvuda, jedva sam je iznio – opisuje Aljinović. Bilo je svakakvih intervencija.
– Zovu nas zbog mačaka na krovu. Goluba smo skidali s grane, galeba vraćali u gnijezdo i tako – kaže Milan Aljinović. Iako je prosinac, neki dan su imali intervenciju zbog poskoka u Getaldićevoj ulici. Bio je između nebodera i odnijeli su ga u šumu, kažu.
Goran Majić također je vozač.
– Dovezao sam cisternu i pomagao kolegama. Strašno je bilo gledati taj plamen i znati da su ti prijatelji unutra. Kada vidiš svoje kolege kakvi izlaze iz zgrade i znaš da su možda narušili svoje zdravlje, nije lako. Moraš to gledati kao posao koji trebaš što bolje odraditi – govori Majić.
I Špiro Vlajić među onima je koji su prvi došli.
– Kada smo došli, niži katovi zgrade već su bili evakuirani, a od šestog kata prema gore nije se moglo jer je bila previsoka temperatura i sukljao je gust, crni dim. Stanari su se penjali gore prema zadnjem katu. Mi smo tu razvukli dvije pruge. Jedna je počela gasiti stan koji je gorio, a drugom prugom išli smo na kat poviše, ako drugi stan počne gorjeti, da ga idemo gasiti. Srećom, nije, a moglo se dogoditi. Na stanu su bila blindirana vrata i ne možeš ući. Gotovi bismo bili, cijela zgrada bila bi ugrožena – objašnjava Vlajić.
Nije to bila jedina opasnost. U stanu koji su gasili našli su i plinske boce koje su iznijeli.
– Stan je bio pun smeća i plastike koja je izgarajući stvarala golemu temperaturu. Problem je i raspored prostorija u stanu. Ulaz u sobu je do balkona, što znači da najprije moraš riješiti kuhinju da bi ušao u sobu – kaže Špiro Vlajić koji također ima puno akcija iza sebe. Vatrogasac je 20 godina. Prije nego što se zaposlio u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Split, bio je vatrogasac u splitskom brodogradilištu.
– Ovo je dosad najteži požar na kojem sam bio. Požar objekta uvijek je težak požar, najgori. U brodogradilištu je bilo teških požara, ali tamo znate kamo idete, a ovdje ne znate što vas čeka – kaže Vlajić. Pitamo ga kad su shvatili da je ovaj požar drukčiji.
– Čim smo došli. Sve je bilo u plamenu, sve je bilo puno dima, jugo ga je vraćalo i svima nam je sve bilo jasno. Tko zna kad je vatra počela tinjati. Vjerojatno je zbog temperature puklo staklo, ušao je zrak, dogodila se eksplozija, a mi smo došli kada je sve bilo u razbuktanoj fazi. Imamo svu potrebnu opremu, išli smo pomalo i to je to. Oprema je izdržala i tu visoku temperaturu, ali plastika se topila... – kaže Špiro Vlajić.
@ciciban.... Jel' Vi to svijećom tražite ustaše? Zaboga, može li ijedan tekst proći bez spominjanja ustaša i ostalih? Ovi dečki su napravili nešto prekrasno, kao što vatrogasci uvijek čine, a Vama se da pisati o ustaškom narodu. Jeste li sigurni da je s Vama sve u redu?