Klimatska kriza kao naša stvarnost, “Dobre prakse komuniciranja klimatske krize” i “Komuniciranje klimatske krize u domaćim medijima” teme su rasprava i radionica koje se u veljači i ožujku održavaju u sklopu projekta “Priče o klimi, priče za klimatsku akciju”, koji vodi udruga Tatavaka, u partnerstvu s inicijativom Znanstvenici za klimu, udrugama La Revolution Albatros iz Francuske i Carbon Literacy Project iz Velike Britanije, te uz potporu britanskog veleposlanstva u Zagrebu.
Kako bi se osvijestila važnost uloge medija u izvještavanju o klimatskim promjenama, tražit će se odgovori na pitanja – zašto se klima mijenja, što su klimatski mitovi, koliki je ugljični otisak stvari koje volimo, kako postići čitanost bez senzacionalizma i krivog izvještavanja... A istim se problemima bavi i Rezolucija Zemlja, najveća ekološka akcija u Hrvatskoj koju je pokrenuo Večernji list.
Uz strane predavače, moći će se razgovarati i s domaćim stručnjakinjama – Dubravkom Vitali Čepo, profesoricom na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i članicom inicijative “Znanstvenici za klimu Hrvatska” te Ivanom Kordić, čelnicom udruge Tatavaka te supokretačicom inicijative “Za Zlarin bez plastike”. S njima smo i porazgovarali, pridružujući im i Gordanu Vilović, profesoricu s Fakulteta političkih znanosti.
Pogreška kod Glasgowa
Koliko je važna uloga medija u pogledu klimatskih promjena i njihovih posljedica?
– Ta tema je nužna kako bi točne informacije o krizi, s kojom se zasad neuspješno suočavamo, došle do velikog broja ljudi. Informiranost o klimatskoj krizi nužna je za provođenje učinkovitih politika usporavanja klimatskih promjena, mitigaciju i adaptaciju. Odgovornost medija je velika. Nužno je točno izvještavanje, utemeljeno na znanstvenom konsenzusu, komunicirano na prihvatljiv i razumljiv način te da se maksimalno izbjegava senzacionalizam, greenwashing i širenje mitova o klimatskim promjenama. Potrebno je stoga provoditi kontinuiranu edukaciju novinara o ovoj problematici jer će te promjene sve snažnije utjecati na sve aspekte života – kaže nam Dubravka Vitali Čepo, a Ivana Kordić nastavlja:
– Klimatska kriza determinanta je vremena u kojem živimo i ogroman generacijski izazov. Taj izazov je i rizik koji klimatske promjene predstavljaju ne samo za naše šukununuke već i za nas i za našu djecu. Toga ljudi nisu dovoljno svjesni. Kao društvo imamo puno tema i narativa koji se vuku iz prošlosti, još od Drugog svjetskog rata, i to obilježava javni prostor, a kroz obrazovni sustav ne dobiva se dovoljno informacija o tome što se događa. Ljudi su nedovoljno svjesni toga da su katastrofe uzrokovane klimatskim promjenama posvuda oko nas, da se njihova frekvencija povećava i da pilimo granu na kojoj sjedimo. I može se dogoditi da ćemo, kao spavajući, odšetati u nešto s čime se više nećemo moći nositi. Stanje je ozbiljno, ali vremena još ima pokrenemo li veliku i energetsku i društvenu i tehnološku tranziciju. No važno je znati zašto se moramo mijenjati i da se želimo mijenjati. Bez toga ništa – upozorava Kordić.
Gordana Vilović poziva da se osvijestimo kako smo kao ljudska bića na ovom planetu tek prolaznici.
– Odgovornost je na svakom čovjeku. Mediji mogu pomoći da se o temama promjena klime i o ekologiji u najširem smislu, izvještava redovito, a ne samo prigodničarski i kampanjski. Nedavno je bila velika konferencija u Glasgowu i mediji su intenzivno pratili svjetske političare, a bilo bi bolje da su više prostora davali stručnjacima. Skupovi tog tipa i važnosti će se i ubuduće održavati, ali moramo promijeniti i vlastita ponašanja u našem malom dvorištu. O toj bi se temi trebalo redovito pisati, baš kao što se inače prenosi svaka riječ nekih političara. Posljedice klimatskih promjena događaju se sad, ovdje, nama i mediji mogu senzibilizirati javnost budu li sadržajno i sustavno izvještavali o toj temi. Važno je dati glas stručnjacima, jednako kao i nizu nevladinih udruga koji su vrlo aktivni i vidljivi. Iako današnji mediji, klasični ili online, najmanje obrazuju građane, možda je došlo vrijeme da o posljedicama klimatskih promjena redovito učimo iz njih.
Vitali Čepo smatra da su teme klimatskih promjena premalo zastupljene u domaćem medijskom prostoru, a što se tiče kvalitete izvještavanja...
– Ima dobrih i loših primjera. Neki se dotiču na potpuno pogrešan način i vidljivo je nepoznavanje osnovnih pojmova vezanih uz klimu. Ima i izvrsnih tekstova. Čini mi se da je dobrih sadržaja sve više.
Vilović pak upozorava:
– Ne vidim sustavnost, ali možda loše vidim. Želite li biti informirani, onda tražite stručne izvore koji znaju i mogu vas pravilno informirati. No, stručno-znanstveni tekstovi nisu, najčešće, adresirani za najširu populaciju. I to je prirodno. Trebali bismo prepoznati novinare koji su specijalizirani za te teme, kojima vjerujemo s obzirom na stručnost i razumijevanje problema. Takvih je u medijima malo, jer se novinarstvo promijenilo. Prethodna znanja i sustavno praćenje određenog područja prije su bila uobičajena pojava, a u današnjem je novinarstvu sve prebrzo, što nužno nosi i određenu količinu površnosti u pristupu temi, a sve skupa začinjeno je senzacionalizmom. Mediji se više bave (ne)očekivanim posljedicama klimatskih promjena, a jako malo suštinom – kaže Vilović.
Ivanu Kordić veseli što je ipak napravljen velik iskorak te što su osviještenosti pridonijeli i izvještaji o prirodnim katastrofama po svijetu.
– Kad nam se dogodila Gunja, o klimatskim se promjenama i nije govorilo. Sad više ne možemo maknuti oči od toga. Važno je ukazivati na prevenciju. Moramo raditi na ublažavanju posljedica promjena koliko se može da se ne dovedemo u situaciju da postanemo nenastanjiv planet. Drugo, trebamo se i prilagoditi novim uvjetima, ali i nastojati da u tom novom svijetu život bude pravedan i zdrav koliko može biti. Priča o klimatskim promjenama uvijek je i priča o klimatskoj pravdi i kako graditi pravedniji svijet.
Laži privlačnije od projekcija
Vitali Čepo pojašnjava da su klimatski mitovi netočne tvrdnje koje se suprotstavljaju zajedničkom stavu znanstvenika, a vrlo su prisutne u javnom prostoru i velik broj ljudi na njima temelji i izgrađuje svoje stavove o klimatskim promjenama. Raznoliki su – neki poriču da se promjene uopće događaju, drugi poriču odgovornost čovjeka i ljudskih aktivnosti za njih, treći ističu postojanje lažnih tehnoloških rješenja, a četvrti neutemeljeno ublažavaju posljedice koje do sredine stoljeća čekaju svijet u cjelini.
– Dvije su stvari zajedničke. Klimatske mitove potiču velike naftne kompanije. Recentna studija InfluenceMapa, think-tanka koji se bavi analizama utjecaja multinacionalnih kompanija na klimatsku krizu, pokazala je da je pet najvećih naftnih kompanija (ExxonMobil, Royal Dutch Shell, Chevron, BP and Total) u te svrhe od 2016. do danas uložilo oko milijardu dolara. Drugo, klimatski mitovi su utješni, zvuče dobro. Objašnjenja na prvu ruku zvuče logično, iako su nelogična i netočna, lišavaju odgovornosti i obveze da mijenjamo način života. To je puno privlačnije od suočavanja s mehanizmima klimatskih promjena i zastrašujućim projekcijama. Zato ih ljudi vole i zato ih je teško razbiti. Mediji tu mogu odigrati ključnu ulogu – naglašava Vitali Čepo.
>> VIDEO Rusija povlači dio vojske s granice s Ukrajinom: 'Osramotili smo Zapad bez ijednog ispaljenog metka'
Medijsko reklamiranje zelenaštva se nastavlja , naravno sa objavljivanjem i proučavanje selekcioniranih dijelova koji djeluju na klimu , ne uzimajući u obzir kako ostale čimbenike koji , vjerojatno, znatno više utječu na klimatske promjene tako i koliko će to njihovoo blebetanje otežati život m a u biti već je uveliko otežalo, život običnih ljudi , koji kao jedinke, posebno u Europi skoro nemaju nikakav učinak na klimu . Od zatvaranja NE, do velikih izdvajanja za električna vozila , unatoč tomu što je nisu znatno manji zagađivači od klasičnih ako se uzme u obzir svi parametri od proizvodnje do reciklaže vozila Ali zelenarenje je danas popularno kako po medijima, tako i po polituičarima koji love glasove, nitko s ene pita koliko je zelenarenje poskupjelo staranje vrijednosti u Europi, i da danas kao takva nikako ne može konkurirati aziji ovdje Hrvatsku ne treba ni spominjati , Hrvatska se odavno odredila ekološki, metalurgija uništena, kemijska industrija uništena, metalna industrija na izdisaju, proizvodnja energije i sirovina nikakva, ali zato država znanja i inteligencije se zna ulizivati, lizati đonove turistima ne bi li nam dali neki euro uz naravno zaduživanje