Kad se 1971. godine Apollo 14 vraćao s ekspedicije na Mjesec, nitko
nije niti slutio da se na njemu obavlja neobičan eksperiment. Za njega
nije ovlasti dala NASA niti su rezultati objavljeni nakon završetka
misije. Pokus je provodio, na svoju ruku, astronaut Edgar D. Mitchell
uz pomoć šest primatelja koji su bili na Zemlji, 250.000 km ispod
njega. Mitchell se usredotočio na slijedove od 25 nasumce izabranih
brojeva ili na karte s pet različlitih simbola te “odašiljao”.
Njegov mali telepatski pokus nije bio neuspješan. Dapače! Kada su na
Zemlji uspoređeni njegovi podaci s podacima njegovih kolega, pokazalo
se da je njihova podudarnost statistički značajna, s vjerojatnošću od
1:3000, da bi bila riječ o slučajnosti.
Detektiranje
Osim statistički, telepatija je oduvijek bila neuhvatljiva. Stoga su
neki uporni tragatelji zaključili da će je možda lakše detektirati među
vrlo, vrlo bliskim ljudima. Možda čak najbolje – onima koji su rođeni u
istom trenutku.
Dana 10. siječnja 2003. godine osmogodišnji Richard Powles sjeo je u
zvučno izoliranu sobu u londonskom televizijskom studiju. Ispred njega
na stolu bila je ploča s kartama i plastično vjedro ledene vode. Na
zapovijed, zavrnuo je rukav i gurnuo ruku u ledenu vodu blizu
temperature smrzavanja. Od neugodnosti je uzdahnuo.
U drugom studiju, izoliranom i vizualno i auditivno, njegov
jednojajčani blizanac Damien bio je spojen na detektor laži, na kojem
se, pod stručnim nadzorom stručnjaka za poligrafiju Jeremyja Barretta,
motrilo njegovo disanje, trbušni mišići, puls i galvanski podražaj kože
(znoj na rukama).
Ni on ni Barrett nisu imali pojma što se događa u drugoj sobi iako su
znali da su dio telepatskog eksperimenta koji se istog dana trebao
prikazati u talk-showu Richarda i Judy na Channelu 4. Damien je trebao
tiho i mirno sjediti i “namjestiti” se na brata, a Barrettov je posao
bio da gleda četiri olovke kako crtaju po papiru i traži nešto čega
tamo ne bi trebalo biti.
U istom trenutku kad je Richard udahnuo uronivši ruku u ledenu vodu, na
crti koja je mjerila Damienov dišni sustav iznenada se dogodio “blip”.
Kao da je i on udahnuo – a nije. Efekt je bio toliko očit da je Barrett
palcem pokazao mjesto na papiru koje je upozoravalo na to da se s
Richardom nešto zbilo.
U drugom eksperimentu Richard je zamoljen da otvori kartonsku kutiju,
što je on i učinio, u nadi da će tamo naći nešto lijepo, možda čak za
jelo. Umjesto toga, prema njemu je iskočila velika gumena zmija i
uplašila ga. I taj je podražaj istog trenutka jasno zabilježen na crti
koja je pokazivala puls njegova blizanca Damiana. Moždani valovi,
pritisak krvi te galvanske reakcije kože blizanaca u sličnim pokusima
pokazivali su da je blizanac “primatelj”, premda svjesno nije znao da
se njegovu bratu blizancu nešto dogodilo, podsvjesnim fiziološkim
sustavom, bez svake sumnje, primio poruku.
Testiranje životinja
Godine 1994. biolog dr. Rupert Sheldrake objavio je knjigu “Sedam
eksperimenata koji bi mogli promijeniti svijet”. Jedan od eksperimenata
bilo je testiranje tvrdnji da kućni ljubimci znaju kada je njihov
vlasnik krenuo prema domu. Austrijska televizijska kompanija odlučila
je provjeriti njegove tvrdnje uz pomoć gospođe P. Smart i njena
terijera Jayteeja iz Ramsbottoma u Engleskoj.
U Ramsbottom su poslane dvije televizijske ekipe; jedna koja će pratiti
i snimati gospođu Smart, a druga koja je trebala snimati Jayteejeve
aktivnosti u vrijeme njene odsutnosti.
Dogodilo se sljedeće: u istom (nasumce izabranom) trenutku, kad je
vlasnica psa koju je pratila televizijska ekipa odlučila krenuti
prema kući, Jaytee je istrčao u predvorje i tamo napeto čekao sve dok
se njegova vlasnica nije pojavila.
Sheldrake je u drugoj knjizi (“Psi koji znaju kad se njihovi vlasnici
vraćaju kući i druge neobjašnjene sposobnosti životinja”) napravio niz
sličnih (uspjelih) eksperimenata na životinjama pod kontroliranim
uvjetima, zaključivši da su sposobnosti izvanosjetilne percepcije i
telepatije široko rasprostranjene u životinjskom svijetu.
Biljke u strahu
Godine 1968. Amerikanac Cleve Backster ustanovio je da i biljke mogu
telepatski komunicirati s ljudima, ali i međusobno. Taj vrhunski
stručnjak za detektore laži jednog je dana elektrode detektora laži
priključio za filodendron. Potom je zalio zemlju u posudi u kojoj je
biljka živjela, a pisaljka detektora je pokazala reakciju koju je
Backster poznavao iz niza testova s ljudima – radosno uzbuđenje.
Došao je na ideju da pokuša izazvati i negativne reakcije, recimo
strah. No, filodendron se nije uzbuđivao što mu je Backster umakao
listove u vruću kavu ili otkidao pojedine dijelove. Potom mu je sinula
ideja da zapali biljku. Odjednom, detektor laži signalizirao je paničan
strah.
U trenutku kad je Backster smislio da upaljač prinese filodendronu,
biljka je reagirala na njegovu misao. Potom je izveo i niz drugih
eksperimenata. Recimo, konstruirao je uređaj koji je automatski
ubacivao žive rakove u ključalu vodu i onda kad nitko nije bio u sobi.
Filodendron je jakim afektima poratio sekundu u kojoj su rakovi umrli.
Neobični telepatski pokusi
