Naslovnica Vijesti Hrvatska

Spomenici u Škabrnji i Zagrebu simboli su ljubavi i žrtve za domovinu

Ostao sam zadivljen, Kuzma je uspio – spomenik ima “ono nešto” što je Tuđman nosio u sebi – ovim riječima Aralica opisuje svoje dojmove kada je prvi put vidio spomenik Tuđmana u Škabrnji
10. travnja 2019. u 18:00 2 komentara 760 prikaza
Ivan Aralica
Foto: Dino Stanin/PIXSELL

U Škabrnju sam pošao sam. Bio sam objavio „Ambru“, pa sam Kuzmin kip, još neviđen, po otporu detuđmanizaciji, doživljavao kao paralelizam svom romanu, oko kojeg se dignula velika buka. A ulazio sam u Škabrnju predjelom, što dotad nisam znao, koji se zvao Ambra, pa se osjećaj paralelizma podebljao. S njim i strepnja kakav će dojam Kuzmin „Tuđman“ ostaviti na mene. Hoće li to biti vjeran i korektan prijenos iz života u broncu Tuđmanova lika i obličja, čega sam se dotad nagledao, ili će uz sličnost lika i obličja u sebi sadržavati „ono nešto“ što je Tuđman u sebi nosio, što se otjelovilo u njegovu djelu i što svako umjetničko djelo, i kiparsko, čini umjetnošću. Parkirao sam kola pred licem kipa, kip pogledao tek kad sam izišao iz kola i ostao zadivljen – uspio je. Tu je i lik i obličje, a tu je o „ono nešto“.

Franjo Tuđman i Gojko Šušak Zvonimir Despot Tuđman je omogućio demokraciju koja se razvija. I neka viču i pišu svi što žele

Akademik preko puta HAZU-a

Uspio je koliko je uspio i kad je modelirao „Divu Grabovčevu“ – to je bio lik lijepe djevojke, zbog te je ljepote i podnijela žrtvu, ali i lik svetice koja je pred ljepotom dala prednost svojoj vjeri. Kako sam, poznajući njegovu darovitost i njegovo djelo, i moga zdvajati da uspjeti neće. Priopćio sam Kuzmi svoj dojam i izrazio želju, u tom trenutku miljama udaljenu od ostvarenja, da se taj kip, u novom odljevku, nađe na nekom od zagrebačkih trgova. Po volji bi mi bilo više njih, a bio bih najzadovoljniji kad bi se našao na Zrinjevcu, ispred ulaznih vrata, s drugu stranu ulice, zgrade HAZU. Pa, pobogu, uz sve ostalo, bio je i akademik!

Kad su generali oslobođeni krivnje i time projekt detuđmanizacije ostao bez pravne podloge – postao povijest koje se dio sudionika stidio i odricao, a koji su joj se protivili zahvaljivali Bogu uz riječi: ne ponovilo se – počelo se ozbiljnije govoriti o podizanju Tuđmanova spomenika u Zagrebu. I prije nego je riješen dugotrajan prijepor gdje bi mu, od nekoliko mogućih, moglo biti mjesto, raspisan je natječaj, kojemu je sam gradonačelnik Milan Bandić odredio proporcije, u usmenoj izjavi, da mora biti najveći i najljepši dosad podignut u zemlji i dijaspori. A na stotine ih je dotad i tu i tamo podignuto. Sumnjajući i dalje – ne u to da će Tuđmanu u Zagrebu spomenik jednom biti podignut, u to vjerujem oduvijek – da će to biti tako i da će to ići tako brzo – gradonačelniku sam, koji inače svako jutro gimnasticira na igralištu na pogled s mojih prozora, doviknuo, što on nije mogao čuti: „Iz vaših usta u Božje uši!“ Na moju radost, pobjednik je na natječaju bio Kuzma Kovačić!

Andrej Plenković i Zdravko Marić Milan Ivkošić Kome je Tuđman ostavio Hrvatsku?

Prijenos škabrnjskog „Tuđmana“, kao trećeg odljevka, drugi je bio u Slavonskom Brodu, bio je onemogućen novim natječajem. Trebalo je raditi novo djelo. Vidio sam u nacrtu Kuzmin pobjednički prijedlog, i kad se našao u najužem izboru i kad je proglašen pobjedničkim. Imao je sličnosti s kipom u Škabrnji, ali tek toliko koliko djelo jednog autora sliči na drugo. Rekao sam mu da će on vjerojatno pokušati napraviti varijantu škabrnjskog kipa i da će, što se tiče lika i obličja, sigurno uspjeti – autoru je varirati sebe moguće – ali strahujem hoće li i u zagrebačkoj varijanti pogoditi „ono nešto“. „Ono nešto“ Tuđmanovo i svoje, što je ugradio u škabrnjski kip.

Pošto je spomenik u Zagrebu bio otkriven, na pitanje novinara Andrije Tunjića po čemu je vaš spomenik Tuđmanu u Zagrebu drukčiji od vašeg spomenika u Škabrnji, Kuzma je Kovačić odgovorio: “Razlikuje se u formalnom smislu, no po duhu su isti. Duh škabrnjskog spomenika nastojao sam sačuvati i u ovom zagrebačkom. I onim škabrnjskim i ovim zagrebačkim kipom želio sam portretnom figurom stvoriti simbol, simbol ljubavi prema domovini i simbol žrtve za domovinu.”

Svima shvatljivo, a kiparski

U kiparevu priznanju nije od značenja da je poslušao – ne samo moju – sugestiju mnogih, neka i u zagrebačkom „Tuđmanu“ pokuša postići ono što je postigao u škabrnjskom, nego je od značenja da je on to postići htio, portretnom figurom stvoriti simbol, i od značenja je, ako je u nastojanju uspio, da je zagrebački spomenik, i u varijanti onoga u Škabrnji, po duhu, ako i ne po formi, spomenik prenesen iz Škabrnje. Od značenja, uza sve ostalo, i zbog toga, što se pokazalo da je kip u Škabrnji, po sudu mnogih, najbolji od svih kipova nastalih na valu pučke zahvalnosti u godinama detuđmanizacije i da je u duhu škabrnjskog kipa, u simbolu portretne figure, iz Škabrnje u Zagreb preneseno i ono što to, kao simbol gledano, ravnokotarsko selo u povijesti Domovinskog rata znači. Ostaje nam još reći što je sukus „onog nečeg“ što je Kuzma Kovačić pogodio u škabrnjskom spomeniku. O tomu, koliko god „ono nešto“ spomenuli, nismo do sada rekli ništa.

spomenici Spomenici na udaru Tuđman na meti jednom mjesečno, Ivi Loli ukrali glavu, antifašisti dobili 'U', Teslu udario kombi

Prije od mene, zagrebački je kip, kad je modeliran dospio u ljevaonicu, pogledao Miro, sin Tuđmanov. I ja sam ga pitao da li je Kuzma ponovio uspjeh škabrnjskog kipa i pružio gledaocima „ono nešto“. Odgovorio mi je da je kip gledao u glini i da je sud o tomu, dok se ne odlije u bronci, teško donijeti. Pričekali smo da bude odliven i otišli ga zajedno pogledati. Iako je bronca, tek izišla iz lijeva, bila crvenkasta, i na nepatiniranom je odljevku bilo vidljivo da je zagrebački kip, uz sva formalna odstupanja i sve varijante u sebi sadržavao temeljne značajke „onoga nečega“ iz škabrnjskoga. Rekli smo to autoru, a ja sam – u strahu pred povjesničarom umjetnosti Bešlićem, koji se tu našao, da me ispadnem i veći nestručnjak nego jesam i u strahu od greške pred sinom čovjeka koji je u broncu saliven – preuzeo na sebe da kažem što je sadržaj „onog nečega“.

Ivan Aralica
1 / 33
Spomenik Franji Tuđmanu koji će se 10. prosinca i službeno postaviti u Zagrebu izazvao je brojne kontroverzije. Neki nisu zadovoljni cijenom, a neki izgledom.

Na prvom mjestu, treba odgovoriti na pitanje gdje je locus, gdje je smješteno „ono nešto“, vidljivo u oba kipa, i otkuda „to nešto“ potječe. Je li locirano u osobi koju kip predstavlja, u njegovoj političkoj misli i djelu; je li smješteno u kiparovu viđenju i doživljaju te osobe, te misli i toga djela; i, najzad, nalazi li se u doživljaju zahvalnog puka Tuđmanove osobe, misli i djela, bez čega kiparovo otkriće i prijenos „onog nečega“ preko kipa ne bi bio moguć. Nalazi se i u jednom, i u drugom i u trećem! Objedinimo li sva tri locusa, oni postaju locus komunis, svima razumljiva činjenica, pa nije teško zaključiti da je „ono nešto“, postignuto u oba Kuzmina „Tuđmana“ – ono što je u vezi s Tuđmanovim likom, mišlju i djelom svima razumljiva stvar.

Na spomenik Franji Tuđmanu bačena jaja Policija istražuje Spomenik Franje Tuđmana ponovno na meti vandala

Drugo je, odgovor na pitanje kako je kiparu pošlo za rukom da to nešto svima shvatljivo kaže kiparskim jezikom. Ako Kuzmu Kovačića, po uobičajenim kriterijima, pokušate svrstati među figurativne ili apstraktne slikare – po čitavu djelu ili po stvaralačkim fazama – zaključit ćete da se njega ni na jedan ni na drugi način ne da svrstati ni u jednu ni u drugu skupinu, da on može pripadati i jednima i drugima u svim stvaralačkim fazama, da bi on, ako bi bio po tom kriteriju svrstan, morao imati svoju, treću grupu. Nešto između jednih i drugih, nešto što je i jedno i drugo. On može biti i najveći među figurativnima, i najekstremniji među apstraktnima. On sam o tomu kazuje u odgovoru na pitanje Andrije Tunjića je li mu u stvaranju poticajnije apstraktno ili figurativno: „Tu zapravo i nema razlike, jer se radi o istom jeziku, likovnom jeziku, kojim se oblikuje neka figurativna ili pak, uvjetno govoreći, apstraktna forma. Mislim da se tu radi samo o oblikovnoj različitosti koju izričemo istim jezikom. Tako razumijem odnos apstraktnog i figurativnog i tako u svome kiparskom radu o tome odnosu i svjedočim. A na dopunsko pitanje, misli li da se prožimaju, odgovara: Da, jer kad se, primjerice, govori o kiparstvu, uvijek se radi o volumenu, o tijelu u prostoru koje funkcionira u nekom likovnom izričaju i može, naravno, nositi i određena značenja. Dakle, te se oblikovne razlike ne odnose na sam jezik. Tako se one ne isključuju, nego upravo prožimaju u svakome djelu i žive čak usporedno u djelu istoga umjetnika.

Susrevši se s posljedicama takvog pogleda i takvog stvaranja – da su i apstraktno i figurativno isti likovni jezik i da je razlika među njima samo u oblikovanju, baratanju tim jezikom tako da se jezične varijante isprepliću i prožimaju – na samom početku poznanstva s njim i postupnog upoznavanja njegova djela, o tomu sam nešto, u povodu postavljanja „Dive Grabovčeve“ na Vranu, i napisao. Začuđen uspjehom što ga je od djela do djela postizao upotrebom istog likovnog jezika s dvije oblikovne varijante, ne glumeći nestručnjaka, nego kao istinski neznalica, upitao sam ga, kad je po mom romanu „Put bez sna“ oblikova svoga „Pavla Vučkovića“: „Da li vi, Kuzma, ove apstraktne dionice, što ih u kip ugrađujete, slučajno pronalazite, onako, zalijepite nasumce komad gline, pa gledate što je ispalo, ili vi do njih dolazile odabirom?“

Dao mi je odgovor da ima i jednoga i drugoga, ali da u oba slučaja presudu donosi konačan sud hoće li nešto ostati ili neće. A mjerilo je konačnog suda – postiže li se „ono nešto“ u kipu kao što se i u pisanoj metafori, u što simbol spada, postiže.

Lik Tuđmana na zidu škole u Smokvici Marinko Jurasić ‘NE’ politici u školi, ali Tuđman je povijesna ličnost

Desna ruka na srcu

Otprije znajući da me zanima upotreba likovnog jezika, u ljevaonici mi je, u slučaju zagrebačkog „Tuđmana“, rekao da je kip morao nagnuti naprijed i ozbiljno dovesti u pitanje statiku, kako bi postigao dinamiku karakterističnu za Tuđmanove kretnje i vizualni dojam prijeko potreban u simbolizaciji Tuđmanove misli i djela. Kad mi je to rekao, nije mi treba reći da su i pogled u daljinu, i iskorak, i desna ruka na srcu a lijeva u zamahu, ne samo u funkciji dinamike nego i smisla u cjelini, koji likovnim jezik trebaju biti ugrađeni u simbol, u metaforično značenje portretne figure. Kod takvog stanja stvari, što se upotrebe likovnog jezika tiče i što se tiče prožimanja apstraktnog i figurativnog, ispod razine je zdrave pameti pitati i raspravljati o tomu da li kip sliči na osobu koja se zove tim i tim imenom, čime su se, kad je spomenik podignut, bavili oni koji su bili i ostali mišljenja da spomenik Tuđmanu nije – nigdje i nikad – ni trebao biti podignut i da je, kad je na njemu nacrtan srp i čekić, trebalo uhititi i sudski progoniti one koji su spomenik podignuli, a ne onoga koji ga je nagrdio.

Vandali obojali oči na spomeniku Franji Tuđmanu u crveno Na meti vandala Splitskom spomeniku Franji Tuđmanu obojili oči u crveno

Ništa manje, kod istog stanja stvari s kiparskim jezikom i prenesenim značenjem u obliku simbola, ispod razine zdravog razuma nije ni pitanje u kojoj je od životnih doba u broncu saliven i stavljen na postolje – pa u onoj u kojoj se jezikom kiparstva može najbolje izreći „ono nešto“ što svaki kip u javnom prostoru mora imati. Zbog čega je na postolje i uzdignut!

Danas, nakon dugog vremena druženja sa Kuzminim kiparskim djelom, i kad promatram njegove kipove i kad se molim pred oltarima koje je on sagradio, u Crkvi Sveta Mati Sloboda u Zagrebu ili Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini, ostajem zadivljen pred pojavom da se u njemu apstraktna forma prelijeva u figurativnu, a figurativno postaje apstrakcija, kako bi obje komponente kiparskog jezika, prožete i sjedinjene, postale simbolom, prenesenim značenjem, „onim nečim“ u višeznačnom smislu. Sklon sam tvrdnji da je u sublimaciji apstraktnog i figurativnog, s ciljem da se stvori preneseno značenje, veličina i tajna kiparskog djela Kuzme Kovačića.

Video: Otkrivanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu

Roštilj
ZA SVA GODIŠNJA DOBA
Roštilj i kiša ne idu zajedno. Ili?

A1 izdvaja za Vas

  • franjo:

    Samo diktatori imaju spomenike.

  • Challenger:

    Još da su vratili stanove u Zadru koje su oteli a nakon što su im kuće obnovili možda bi ih i poštovao!