Kalorifer je radio kao lud u potkrovlju u Jastrebarskom, vrtio je kao da nema sutra. Valjda tisuću krugova u minuti, teško je prebrojiti na prste. Metar dalje, na okruglom praznom stolu stajao je – zapakirani čekić. Posve nov, čekić kao ispod čekića. Vrata su se otvorila, a u prostoriju, s ljestvama ispod ruke, ušetao je Davorin Štetner (35). Njega sam čekao, ali ljestve nisam očekivao.
– Bok! – pozdravio je oprezno ih unoseći u ured. – Knaufamo? – pitam u šali. Zatvorio je vrata i sjeo pokraj malenog grijača. Taman je stigao iz Londona, pokazuje s mobitela slike iz ureda Bernieja Ecclestonea.
– A kod mene prazni zidovi... Moram malo i ja ured urediti. Čavlići su tu, čekić je tu, ljestve imam, idem postaviti ta silna priznanja koja godinama stoje u kutiji. Inače, ured mi zapravo ne treba. Imam tek mobitel i laptop. I njihove punjače... A danas sam kod kuće, rijetki su takvi dani – kaže dok bira čavlić i odmata čekić od 300 grama.
Poznajemo se dugo iz svijeta formule 1, ali sad nisam tu zbog bolida, već zato da vam predstavim tko je taj 35-godišnjak koji gospodarski savjetuje predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Dečko ima ludu priču.
– Čuj, jedan dan spavam na podu, negdje u afričkoj prašini ili prašumi, a drugi pijem šampanjac u poslovnoj klasi privatnog aviona, u najskupljim sam hotelima, s moćnim ljudima svijeta. A zatim, koji mjesec poslije, živim u plemenu negdje u Africi. Jednostavno sam takav, to je moj život. To sam ja! I jedno i drugo. Obožavam te kontraste. I ne bojim se izazova – kazuje dok silazi s ljestava u novom TV centru Kreator TV-a, koji mu je trenutačno najveća investicija.
Kad bismo nabrajali sve što je u životu radio, bila bilo bi to puno slova. Ovako, suhoparno, na papiru, taj je poduzetnik i vlasnik Kreator grupe još i – pilot, skiper, bio je vlasnik TV Plusa, ima trkačku momčad Kreator Racing Team i pobjedu s Formulom Renault na kultnoj Imoli, prvi je čovjek Cranea, ali i Europske zone poslovnih anđela od Poljske do Turske. Proputovao je više od 70 zemalja svijeta, poput Nigera, Bangladeša, Butana...
– I Mađarske – kaže uz smijeh.
Pokušavam sve nabrojiti, a on prekida. ‘Ajmo dalje... Član je predsjedničina Vijeća za gospodarska pitanja, investitor je u pet startupa, član krovnog tijela za motosport u Hrvatskoj. Bio je u Vijeću HAVC–a, bio je vlasnik Jaskanskih novina, ima i tvrtke u New Yorku. Da, i kafić u centru Jastrebarskog prepun mladih. Razgovarali bismo tamo, ali bilo je preveselo pa smo se preselili u red. Da pojednostavnim priču, Štetnera su zamalo oteli u Bjelokosnoj Obali, spavao je među ljudožderima, tulumario s Carlosom Slimom... Prošao je od dna, sve do vrha. A od ljudoždera, vjerojatno, nema većeg dna. Sve do najbogatijih. No, lako za novac. Idemo mi na život...
Zarobljen u ratnoj zoni
– Najcrnju sam životnu epizodu imao u Bjelokosnoj Obali. Tada sam mislio da je kraj. Da će me ubiti... – govori i istodobno zabija čavlić u zid.
– Ipak, izvukao sam živu glavu. Bio sam tamo tijekom građanskog rata 2009. Pazi, kao turist! Nakon tog iskustva, sve je lako, nema izazova koji bi me prestrašio. Što je bilo? Toga dana iz Malija smo ušli u Bjelokosnu Obalu na graničnom prijelazu Manankoro. Granični prijelaz tamo izgleda kao da ideš u vinograd, kao poljski put. Slamnato-drvene kolibe, potleušice, mjesto je to gdje vladaju razne pobunjeničke skupine. Dalje me više nitko nije želio voziti. Uspio sam, nekako, za dva dolara, nagovoriti nekog čovjeka na motoru starom 40 godina, da me prebaci, no on me ostavio nakon samo nekoliko minuta vožnje ispred jedne takve potleušice. I otišao. Nisam se ni snašao, a oko mene su se okupili pobunjenici, njih desetak. Pazi, ljudi s puškama, ne govore ni engleski ni francuski, a jedino što rade – naguravaju me! Bio sam u sličnim situacijama i znam da je najbolje...
Baciti novčanik i pobjeći?, ubacujem se u riječ.
– Nisam imao kamo. Ponuditi im poklon. Izvadio sam kutiju s prvom pomoći, jer jedan od pobunjenika se držao za oko. Imao sam tek kapljice za uši. Pokažem mu rukama da je to za uši, a on je bočicu zgrabio i odmah je cijelu istresao u oko! Počeo je vrištati, bacati se po podu, a ostali su zgrabili oružje, stare puške i poneku strojnicu i uperili ih u mene... Iz očaja sam počeo vikati iz svega glasa nešto tipa: “Rekao sam ti da je to za uši, a ne za oči, sad ću zbog tebe poginuti.” I to na hrvatskom...
Dečki u zapadnoj Africi govore hrvatski? Jesu kajkavci, pitam...
– Nisu razumjeli ni riječi. Bilo im je smiješno što vičem, kao da sam ispričao neki vic. Možda im je bio smiješan jezik. Počeli su se smijati i pustili me. Odahnuo sam. Odveli su me u neku potleušicu i ponudili vinom iz vrećice. Kao nekad naše mlijeko, koje je bilo u vrećicama, koje smo pili kao klinci. Kasnije su mi se priključili i ostali iz ekspedicije, bilo nas je petero. Bili smo prisiljeni prenoćiti tamo. Usred noći došao je njihov vođa, otvorio vrata i promrmljao nešto. Pokazao je meni i Borisu Vrhovcu prstom prema šumi. I što sad? Krenuli smo za njim, nismo znali kamo idemo. Vodio nas je kroz šumu nekoliko minuta, a onda stao. Stavio je ruku u džep, a ja sam pomislio – to je kraj.
Pištolj?
– Ne, iz džepa je izvadio duhan. Ponudio nas je, eto, cigaretom. Pokazao gostoprimstvo. Pazi, tamo nema pravila. Postupaš prema intuiciji. Pomogli su nam, drugi dan su nas čak ti pobunjenici vozili do grada Man. U kombiju je bila tolika gužva da sam otišao na krov, gdje je bila krvava kravlja glava, meso je visjelo s kombija, krv je curila po prozorima. Toliko se tresao na grbavoj prašini da je sve padalo s krova. Zatim su mi u ruke dali i pušku. Da ne padne.
Gdje je najljepše?
– Nema najljepšeg, ali ono što bi čovjek trebao vidjeti za života rajske su plaže Galapagosa, trebao bi osjetiti ljubaznost ljudi na Šri Lanki i u Bangladešu, a preporučio bih i izolirano Kraljevsko Butan.
Bila je i priča, koliko se sjećam, o susretu s ljudožderima?
– Da, bio sam i među njima, u sjevernom Gabonu. To pleme Pigmejaca zove se Baka. Oni su u prošlosti jeli ljudsko meso. Zarobljene u plemenskim ratovima pojeli bi. Najstariji stanovnici tog plemena još se sjećaju okusa ljudskog mesa. Neki imaju i zašiljene zube. No, teško se s njima sporazumjeti, a nisam ih ispitivao zašto imaju zašiljene zube. Bilo mi je sve jasno.
Što se fino jelo na putovanjima?
– Nemoguće je opisati grozan okus bodljikavih gusjenica koje sam jeo u Kongu. Na početku ne osjećaš ništa, a onda počinje gorčina. Užas! No, zmije u Kamerunu, koje sam jeo u gradu Ebolowa imale su bolji okus od piletine. Bile, su zapravo fine... Bijelo je meso, samo s dva reda rebara. Probao sam i skakavce u Nigeru...
Kako se putuje po Africi?
– Javni prijevoz. Vozio sam se iz Bobo–Dioulassa do Kumasija u Gani u autobusu 21 sat, karta je stajala oko deset kuna. Nije bilo prozora, sve je bilo puno prašine, kokoši, štakora... Na sjedalima, a primaju 50 ljudi, bilo nas je 90. Jednom nas se u mali kombi ukrcalo 32. Išli smo iz Niameyja do Ouagadouea, a trojica Nigerijaca sjedila su na meni punih osam sati, nisam imao zraka – govori i pokazuje slike s tog putovanja.
Idemo malo u zrak, pilotska licencija je u džepu?
– To mi je bio dječački san. Postati pilot. Položio sam letom iznad Varaždina, Čakovca, Ivanščice, Ludbrega, Preloga, Jalžabeta... Letio sam u Diamondu. Slijetao sam na Pleso, u Čepin, u Čakovec, u Lučko, Varaždin, Wiener Neustadt....
Pilotski ispit iz prve, a vozački?
– Pao sam prvi put. Vikend prije na mjestu gdje je bio pješački prijelaz postavljen je novi semafor. I sad ja, naviknut da je zebra, stanem pješaku. I on mi još maše, da prođem, jer stajao je na crvenom. I – pao sam. Smijali su mi se danima.
Koja je razlika u vožnji aviona i automobila?
– Sloboda. Možeš gdje hoćeš. I gore i dolje. Kao u igrici. A u automobilu, ako ideš dolje, znači da si u jarku. A to nije dobro, zar ne? Nedavno sam bio u tvornici Gripena u švedskom Linköpingu. Sjeo sam u simulator koji je 1:1 s pravim, i shvatio kako je lakše voziti mlazni borbeni avion nego propelerac! Poletio sam, izveo nekoliko borbenih manevara uspješno, i zatim mirno sletio. Bio sam ponosan, presretan izašao pred instruktora, koji mi je rekao: “Nedavno je na simulatoru bila sedmogodišnja djevojčica, i ona je bez problema poletjela i sletjela.” To pokazuje koliko je vrhunske borbene avione jednostavno voziti, zbog silne elektronike koju imaju. A ja sam mislio kako sam ekstremno talentiran.
Prije nego što prijeđemo na poslovne teme ostanimo još trenutak za kormilom. Jedrilica, zar ne?
– Da. Radio sam u mladosti i kao skiper. Vozio Talijane od Kornata, Sušca, Korčule, Visa, Lastova... Prvi put obećali su mi šminkersku jedrilicu Bavariju 44, no, kad sam došao u marinu na Murteru, pokazali su mi vjerojatno najstariju jedrilicu na Jadranu, Elan 37. Boja se ljuštila, bila je sva žuta. Ma nije imala ni kormilo, već timun! Pregrizao sam jezik, obećao sam da ću odraditi posao te vozio tjedan dana dva para iz Milana. Spavao sam na podu, imala je tek dvije kabine u kojima su bili gosti. A kabine nisu imale vrata, tako da sam se tih noći svega naslušao. Jednom me probudio Talijan koji je pao preko mene dok sam spavao na podu. Ali, zaradio sam neku lovu. Ulagao sam uvijek sve u poslovanje. Kupio sam laptop.
Koji je najvažniji savjet koji je stigao predsjednici?
– Smanjiti opterećenje cijene rada i ukinuti predujam poreza na dobit. Idealno bi bilo kada bi porezna uprava bila prijatelj poduzetniku. Važno je i riješiti dugoročni problem dvostrukog oporezivanja sa SAD–om, uvesti sustav mjera za poticanje ulaganja u startupe putem poreznih olakšica... Na Pantovčaku sam, u godinu i pol, bio više od 40 puta. Imali smo više od 20 vijeća te brojne sastanke radnih skupina. Bivši premijer Nikica Valentić izjavio je kako mu je to jedno od najaktivnijih vijeća u kojima je bio. Valjda to nešto znači. Tu sjede dekani ekonomskih fakulteta, predsjednici Gospodarske i Obrtničke komore, udruge poslodavaca te struka poput Cranea, čiji su članovi eksponirani u borbi za poduzetnike.
Najmlađi vlasnik prava F1
Što je Crane? O čemu je riječ?
– Postao sam predsjednik Cranea, što je kratica za Hrvatsku mrežu poslovnih anđela, prije dvije godine. Danas imamo više od 30 članova, a dosad smo u hrvatske startup tvrtke investirali više od 30 milijuna kuna. Mi poslovni anđeli razlikujemo se od klasičnih investitora jer mladim poduzetnicima, uz novac, dajemo i vrijeme, kontakte i iskustvo te aktivno sudjelujemo u radu. Ali, rizičan je posao. Ja sam svojom glavom, u poslu, razbio stotinu zidova. Zašto bi mlađi, koji tek kreću u taj svijet, prošli isto? Bitno je brinuti se o mladima jer to pomaže poslovnoj klimi. Svaki neuspjeh tek je stepenica unatrag. Neuspjeh je sastavni dio uspjeha! Propalo mi je projekata u životu, naučio sam i sad lakše kormilarim dalje. Sve moje tvrtke danas rade s plusom – govori i na kalendaru pokazuje na Valentinovo.
– Za dva dana bit će 15 godina otkako sam kao student ušao u poslovni svijet. Imao sam 20 godina te počeo s web-dizajnom stranica. To je tada bio hit, vidio sam priliku. Jedna od prvih stranica bila je “Drvo Sertić”, koje je nudilo parketarske radove. Išao sam u to doba od vrata do vrata. Neki i danas rade s nama – poput firme Dradar. S 26 godina preuzeo sam regionalni TV plus, koji je bio u golemim dugovima. Danas to ne bih učinio. Ali, preuzeo sam tada poslovni rizik nastojeći je spasiti. Nisam uspio. To smatram prvim velikim neuspjelom. Ipak, stekao sam iskustvo. Jer, bez toga ne bih nikad uzeo Formulu 1.
Kakav je odnos s Ecclestoneom? Odaje dojam starog lisca kad je o poslu riječ.
– Najmlađi vlasnik TV prava F1 u svijetu postao sam 2011., a ni danas se nije pojavio neki mlađi. Imao sam 29 godina. Da razbijemo famu, taj projekt odradio sam bez poznanstava i veza jer kod Bernieja ne pale takve stvari. Nema preporuka. F1 sam pridobio inovativnim konceptom, u kojem sam naš teritorij pokrio s deset lokalnih televizija, od Istre do Osijeka, a dotad su prava prodavali samo velikim kućama, tipa BBC, ÖRF, RTL, HRT... Još jedna od skupih škola bio je ugovor u američkim dolarima, koji je u međuvremenu narastao, pa sam samo na tečaju izgubio više od milijun kuna.
Kako se mladi poduzetnik iz Jastrebarskog snašao u svijetu velikih globalnih igrača?
– To mi je bila najveća odskočna daska u karijeri jer sam tako sreo ljude poput Carlosa Slima, Bernieja Ecclestonea, Dietricha Mateschitza, Jeana Todta, Richarda Bransona, legende Sir Jackieja Stewarta, Nikija Laude... Bio sam im fora jer su svi znali za najmlađeg vlasnika F1 na svijetu. Sprijateljio sam se s mnogim šefovima momčadi, mnoge i ugostio.
Kakvi su najbogatiji na svijetu privatno, kao ljudi?
– Carlosa Slima mlađeg, koji je preuzeo očevu grupaciju Carso, upoznao sam 2012. godine na partiju nakon utrka Formule 1. Impresioniralo me što je te večeri, u Budimpešti na tu zabavu, došao – sam. Taksijem! Bez tjelesnog čuvara ili pratnje. Pazi, čovjek težak 70 milijardi dolara. Nedavno smo se sreli i u Ciudad de Mexicu, puštao sam s njime glazbu na pozornici. Povezan je s Hrvatskom, bio je tu, u Dubrovniku, a povezani su s nama i poslovno, odnedavno je ta gigantska obitelj vlasnik i našeg Vipneta.
Koji je sljedeći cilj? U poslu...
– Privatno i poslovno ja ne razdvajam. Imam nerealne snove. Roditelji su me odgovarali, čudili se u kakve projekte idem. Uvijek sam želio više, još bolje. Cilj je raditi na svjetskoj sceni i mislim da je najbolje tek preda mnom. Interes je razvijati televizijsku produkciju. Otvorio sam ured Kreatora u New Yorku. Od ljeta krećem agresivnije na najjače tržište svijeta. Pa da vidimo kako ću se snaći – mašta Štetner o budućnosti.
A ja u sadašnjosti. Pokazujem mu na kalorifer i kažem: “A da mi njega isključimo? Mali radi već satima...”
– Gasim odmah!
>> Meksikanac Carlos Slim "skinuo" Gatesa s vrha ljestvice bogataša
Ovaj s rukavicom vunenom mi liči na Obamu - kad se je uspel vratiti doma?