Nepune tri godine nakon što se povukla s mjesta potpredsjednice Vlade Martina Dalić u intervjuu za Obzor detektira glavne razloge zbog kojih Hrvatska ekonomski zaostaje i sugerira što bi Vlada trebala učiniti kako bi se maksimalno iskoristili europski fondovi za razvoj i obnovu zemlje.
Prvi potres i pandemija uzeli su nam barem dvadeset milijardi eura, prema nekim Vladinim procjenama, sad se dogodio još razorniji potres koji je razrušio Baniju. Valjda nijedna druga zemlja nije tako sporo obnavljala razrušeno kao Hrvatska Zagreb. Ne može epidemija biti izgovor za toliku sporost...
Potres na Baniji stvarno je užasna katastrofa i malo je izraziti suosjećanje ljudima koji su izgubili najmilije i čija je imovina uništena. Slike koje dolaze iz Petrinje i okolice više su nego potresne. Ova golema solidarnost ljudi koja se ponovno pokazuje pomoći će koliko je to moguće u savladavanju prvog šoka. Međutim, nakon toga slijedi obnova. Mislim da tu obnovu ne bi trebalo planirati i provoditi samo kao obnovu fizičkih objekata već prvenstveno kao projekt revitalizacije života na tom području koje je fizička obnova samo jedan dio. Bez brze revitalizacije života bojim se da prijeti opasnost od dodatnog napuštanja tog područja, naročito mladih ljudi.
Što smo naučili iz 2020. godine? Oslonjenost na turizam donijela nam je jedan od najvećih padova BDP-a u Europi, a neizvjesnost se prelijeva i na 2021. godinu. Neki vele da je turizam naše prokletstvo, s njim će uvijek doći neki novac koji će nas održavati na površini. Kako naći ravnotežu koja bi nas izvukla iz stagnacije?
Malo je teško na dan potresa na Baniji govoriti o ekonomskoj ravnoteži, ali možda je i baš zbog toga dobar čas. Prošla je godina i pandemijom i potresima pokazala koliko neočekivano i brzo mogu nastati krize i katastrofe koje iz temelja mijenjaju svijet koji poznajemo i na koji smo navikli. Pokazala je, na vrlo grub način, svakome od nas što u životnoj stvarnosti znači fraza da se svijet brzo mijenja i da se moramo prilagoditi. Zato je za mene poruka svih tih događaja samo jedna, a to je da ne smijemo gubiti vrijeme. Mislim da se to može primijeniti i na ekonomsku politiku jer nagomilani su izazovi koje treba rješavati golemi. Oporavak od krize izazvane pandemijom, obnova objekata, i što je još važnije obnova života na područjima pogođenim potresom nadodali su se kao novi problemi na već postojeće i jako kompliciran izazov sporog i nedovoljno dinamičnog razvoja.
I zato vezano uz vaše pitanje ne vidim problem u turizmu. On ima još puno potencijala i nadam se da će zdravstvene okolnosti dozvoliti da se nastavi razvijati jer Hrvatska od turizma još uvijek zarađuje manje od, recimo, Austrije. Ali bit problema brži je i dinamičniji razvoj cjelokupnog privatnog sektora, prekinuti sada već dugogodišnje stanje u kojem ima malo vijesti o investitorima koji dolaze ulagati u Hrvatsku, a sve je više vijesti o onima koji odlaze ili namjeravaju otići. Ukratko, stvarno transformirati Hrvatsku u sastavni dio europskog ekonomskog prostora koji i domaći i strani poduzetnici nedvojbeno vide kao Europsku uniju i u koji će različiti investitori dolaziti kako bi ovdje radili i ulagali.
Desetljećima je, uz riječ kriza, reforma najspominjanija riječ u Hrvatskoj, ali ni s jednim ni s drugim nikako da dođemo na zelenu granu. Što bi premijer Plenković i njegova Vlada morali odmah učiniti da nas za pet godina ne prestigne i Bugarska?
Vlada i vladajuća politika sigurno su najvažniji dio političkog sustava, ali nisu jedini. Ukupna politika oblikuje atmosferu u društvu i na različite načine definira prostor mogućeg odnosno nemogućeg. Mislim da nisam jedina koja ocjenjuje da je već dulje vrijeme stanje u hrvatskoj politici u najmanju ruku neproduktivno, a vjerojatno bi bilo puno ispravnije reći toksično. Žrtva takvih odnosa između ostalog su i ekonomske reforme. Zato je pravo pitanje želi li uopće politika reforme i ima li ih snage oblikovati, tumačiti društvu i provesti? Iako u politici trenutačno ne vidim puno sudionika koji bi ekonomski razvoj doživljavali kao svoju političku strast, smatram da je konstruktivniji politički dijalog fokusiran na probleme razvoja neophodan okvir kako bi reformski iskoraci započeli i, što je još važnije, kako bi se trajno održali. Govorim, naravno, o dijalogu u kontekstu tržišne ekonomije sa što je moguće manje socijalističkog mentaliteta. Bez namjere da branim Vladu i ne zagovaram nikakvo političko jednoumlje, ali pronalaženje prostora za politički dijalog čiji bi stvarni prioritet bili ekonomski i razvojni problemi, a ne osobna podmetanja bio bi veliki doprinos u napuštanju tog razvojnog začelja koje danas dijelimo s Bugarskom. Možda su pandemija i katastrofalni potresi koji su nas zadesili istovremeno dovoljan motiv za takvo što.
A gdje je tu uloga Vlade?
Jedan mogući scenarij je pustiti da oporavak od pandemije ide nekim svojim vlastitim tijekom i uz dinamiku iskorištavanja europskih sredstava sličnu ili nešto bržu od one kakvu smo imali do sada plus napori u obnovi od potresa – generirat će se time određeni rast. Hoće li njegova snaga, dinamika i kvaliteta biti dovoljni za brže smanjivanje razvojnog zaostajanja i povećanje životnog standarda, nisam sigurna.
Međutim, moguće je zamisliti i nešto aktivniji i agilniji pristup u vođenju ekonomske politike. Ovo je vrijeme u kojem, osim neposredne potpore gospodarstvu zbog pandemije, pitanja ekonomske politike nisu u prvom planu. Zbog toga bi se ovo razdoblje moglo iskoristiti za pripremu konkretnog i ozbiljnog plana ekonomskog oporavka i prilagodbe za vrijeme nakon što se pandemija koliko-toliko stavi pod kontrolu. Ne bih se sada ovdje nabacivala s idejama, moglo bi se ovo ili ono, ali ekonomska suština takvog plana trebala bi biti satkana oko mjera za jačanje snage, veličine, produktivnosti i konkurentnosti privatnog sektora, odnosno gospodarstva. Jedino gospodarstvo može donijeti oporavak, rast, ojačati osjećaj socijalne sigurnosti i, naravno, ono što je važno svakoj Vladi, stabilno punjenje proračuna. Ovo posebno stoga što će pitanja duga i deficita vrlo brzo biti opet s nama. Da bi ekonomska politika dala vidljive rezultate, njezine mjere moraju biti dovoljno snažne, dobro povezane, međusobno se nadopunjavati i moraju se provesti. Ideja ovakvog plana nije stvaranje dojma da se nešto radi već provedba i to na ekonomski smislen i koordiniran način. Djelotvornost, ustrajnost i upornost u provedbi je ključ, a provedba je uvijek izazov u kojem treba računati na otpore onih čiji se položaj mijenja. Međutim, svaka promjena izaziva otpore i na to treba unaprijed računati. Na ovaj bi se način moglo pokazati da postoji jasna vizija oporavka i bržeg razvoja, što bi zasigurno pridonijelo i određenom poslovnom i društvenom optimizmu koji je jako potreban u ovo vrijeme kada su ljudi jako iscrpljeni svim ovim brojnim nedaćama koje su se dogodile prošle godine.
Idućih godina vrijednost europskih sredstava koja bi mogla povući Hrvatska doseže oko 5 posto BDP-a godišnje, rekordni su to iznosi, no pitanje je kakvi su naši kapaciteti i hoćemo li iskoristiti dobivenu šansu. Gdje vidite najveće probleme u vezi s korištenjem tih sredstava?
Očigledno pitanje koje se nameće jest ima li državna administracija kapaciteta za brzo trošenje tih sredstava, ima li dovoljno pripremljenih i spremnih projekata. Podaci pokazuju da je do kraja prošle godine Hrvatska potrošila manje od 50 posto sredstava koja su nam iz strukturnih fondova bila raspoloživa u proteklom sedmogodišnjem razdoblju. Zato smatram da bi ubuduće trebalo otvoriti sve mogućnosti da europska sredstva koriste poduzeća i općenito privatni sektor u što je moguće većoj mjeri i uz što je moguće jednostavnije administrativne procedure. Naravno, u skladu s prioritetima koji se vežu uz sredstva EU, a to su u najvećoj mjeri zelene investicije i s njima povezana tehnološka obnova, digitalizacija i sl.
Ali znači li to da bi država na taj način ostala bez sredstava za financiranje značajnih infrastrukturnih projekata ili projekata u obnovi objekata kao što su, na primjer, bolnice?
Ne, to ne znači da bi državni projekti ostali bez financijskih sredstava. Mislim da novca ima dovoljno za sve i da je naš najveći problem kako sav taj novac brzo povući i utrošiti. Jer u njegovu trošenju postoji vremensko ograničenje. Naročito kod sredstava iz plana za oporavak od krize izazvane COVID-19. Ovo je samo logičan način da se ta sredstva brzo povuku, da se postigne što veći učinak i za gospodarstvo i za društvo i za brži oporavak. To rade sve države članice EU. Štoviše, ekonomski efekti od europskih sredstava ne nastaju u trenutku kada ona stignu na račun države, već u trenutku kada se počnu aktivno trošiti. Mislim da je kvalitetna suradnja između države i privatnog sektora ključ uspješnijeg i bržeg trošenja sredstava EU nego što je to bio slučaj tijekom financijske perspektive koja je upravo završila. U prilog tome govori i činjenica da su se u netom isteklom financijskom razdoblju najbrže utrošila upravo sredstva namijenjena gospodarstvu. U suprotnom, bez suradnje s privatnim sektorom, moglo bi se dogoditi da administracija postane usko grlo u iskorištavanju tih sredstava, a to bi onda značilo propuštenu priliku. To se ne bi smjelo dopustiti.
Politika štednje više nije “in”, sve relevantne institucije potiču države da podmetnu leđa kako bi javna potrošnja nadoknadila oprez i gubitke privatnog sektora i stanovništva. Mi smo tu u nezgodnoj situaciji zbog visokog javnog duga i želje da preuzmemo euro. Treba li žrtvovati euro u nekom srednjem roku ili nema razloga za to?
Nema neke posebne ekonomske politike za euro koja je odvojena od ekonomske politike važne za oporavak, a koja je pak odvojena od, na primjer, politika za snižavanje javnog duga. Sve politike koje pridonose brzini oporavka pridonose i sposobnosti pristupanja eurozoni. Na primjer, bez snažnog oporavka neće biti moguće smanjiti zaduženost. Ako su politike kojima se potiče oporavak takve da jačaju produktivnost i konkurentnost gospodarstva, da otvaraju Hrvatsku prema investitorima, tim bolje jer će položaj našeg gospodarstva u eurozoni biti kvalitetniji. Meni se stoga čini da bi upravo velika važnost koju Vlada pripisuje pristupanju eurozoni mogla biti dodatan motiv da u postkriznom razdoblju vodi aktivniju i agilniju ekonomsku politiku.
Vidjeli smo prijedlog strategije do 2030., jedan od najčešćih prigovora je da se radi o preopćenitom dokumentu po kojemu bi se htjelo sve, a ništa konkretno, te da mu je glavni cilj zadovoljavanje forme zbog fondova EU. Kakvo je vaše viđenje strategije, s obzirom na to da ste i sami autorica sličnog dokumenta iz 2006.
Koliko sam uspjela vidjeti nacrt strategije, ona generalno donosi viziju modernijeg društva i dinamičnije ekonomije. Mislim da pravilno identificira najvažnije izazove koje bi na tom putu trebalo adresirati. U ocjeni strategije treba imati na umu da je to desetogodišnja vizija, zbog čega je shvaćam kao dokument koji ukazuje na smjer kretanja. Upravo zbog te orijentiranosti na relativno dugi rok to nije dokument od kojeg se trebaju očekivati precizna i detaljna rješenja. Za to bi bio primjereniji plan oporavka koji sam spominjala. Međutim, po mom mišljenju strategija bi mogla biti kraća i ekonomski koherentnija pa bi onda i njezina ekonomska poruka bila snažnija i upečatljivija. Ne smijemo zaboraviti da je zadaća izrade strategije dodijeljena Ministarstvu koje nije nadležno za ekonomsku politiku već europske fondove pa mi se čini logičnim da taj aspekt više dominira strategijom nego što bi bio slučaj da je izrađena u nekom drugom institucionalnom okruženju. S druge strane, kada je usporedimo sa Strateškim okvirom za razvoj 2006.-13. koji spominjete, tada opažamo relativno veliku sličnost između razvojnih izazova identificiranih u ta dva dokumenta. Ta nas sličnost neugodno podsjeća na sporost u rješavanju razvojnih prepreka zbog čega smo upravo u tom razdoblju znatno ekonomski zaostali za drugim sličnim državama, iako smo formalno postali članica EU. Tu bi sporost trebalo prekinuti.
Javni je sektor često meta kritika, prošli ste “sito i rešeto” u administraciji, od državne tajnice, ministrice, potpredsjednice Vlade, zastupnice, a imate i znatno iskustvo u privatnom sektoru i MMF-u. Gdje je problem u organizaciji i radu naše uprave? Jesu li političko kadroviranje i korupcija među prvih pet uzroka?
Mislim da su najveći problemi za kvalitetu državne administracije nastali zbog nespremnosti politike da njeguje stabilnost i profesionalnost državne administracije zbog čega je ona suočena sa stalnim osipanjem kvalitetnih kadrova i time gubitkom institucionalnog znanja i iskustva. U proteklih 15 godina bilo je reformskih pokušaja u jačanju profesionalnosti državne uprave, ali i naglih zaokreta i odustajanja, obično prilikom promjene političkih boja vladajućih. Politika je na taj način u određenoj mjeri pilila granu na kojoj sjedi jer je teško biti uspješan ministar bez kvalitetnih suradnika, ali je svejedno postupala na takav način. Zato smatram da je upravo državna uprava dobar primjer koliko je konstruktivan politički dijalog važan za preživljavanje reforme u dugom vremenskom razdoblju. Druga posljedica takvog stanja neizgrađenost je rukovodnog kadra zbog čega se ni od postojećeg potencijala administracije ne dobiva maksimum. Mislim da su ovi problemi najvidljiviji u dijelovima administracije koja se bavi ekonomskim pitanjima i da je tu jaz između onoga što gospodarstvo treba i očekuje i onoga što administracija objektivno može ponuditi najveći, zbog čega relativno mali broj dobrih i kvalitetnih ljudi nosi i vuče cijeli sistem, a gospodarstvo vidi administraciju kao tromu i neefikasnu.
Kakva će nam biti 2021. godina, podaci pokazuju da se građevinski sektor drži, industrija ima minimalne padove, sve ostalo je uglavnom loše. Tu i tamo iskrsne neka dobra tvrtka iz IT sektora, više kao dokaz da iznimka potvrđuje pravilo.
Prvo što će 2021. pokazati jest koliko je stvarno duboka kriza izazvana pandemijom. To u ovom trenutku još uvijek objektivno nije moguće ocijeniti jer se svugdje u svijetu nastoji potporama očuvati gospodarsko tkivo. Ohrabrujuća činjenica je da kriza izazvana pandemijom nema ili ne bi trebala imati ugrađeni mehanizam koji bi vodio u neku negativnu razarajuću spiralu, posebno stoga što novca ima puno i jeftin je. Zato vjerujem da će ova godina biti godina oporavka. Pitanje je samo koliko će taj oporavak biti brz i dinamičan što jednim dijelom ovisi o zbivanjima u zemljama koje su naši trgovinski partneri, a drugim dijelom o onome o čemu sam već prethodno govorila – potpori koju će oporavku dati ekonomska politika kroz smanjivanje već dugo prisutnih prepreka rastu te brzini i kvaliteti korištenja europskih sredstava. Naravno, dodatan izazov je revitalizacija života u potresom pogođenim područjima što je puno kompleksniji problem od same fizičke obnove.
U 2020. godini nekako smo stalno bili stalno fokusirani na krize. Kako danas gledate na krizu kojom je počeo prvi mandat Plenkovićeve Vlade, onu u Agrokoru, u čijem ste rješavanju igrali veliku ulogu?
I ta je kriza došla nenadano i iznenada. Uspjeh u njezinu rješavanju pokazao je da se i u nas teški ekonomski problemi mogu uspješno i brzo riješiti. Uz poslovanje i radna mjesta očuvane su i milijarde kuna proračunskih prihoda. Država u tom procesu nije izdala ni kune garancija ili na bilo koji drugi način angažirala javni novac te je proces dovršen bez ikakvog troška za porezne obveznike ili povećanja javnog duga. To su veliki rezultati pa ih je i premijer često isticao. Rješavanje te krize u potpunosti je uspjelo na korist hrvatske ekonomije i proračuna, što je osobno bio moj najvažniji i jedini cilj kao tadašnje potpredsjednice Vlade. Sve drugo što su govorili i radili oni koji su na svaki način željeli srušiti taj proces ide na njihovu savjest.
Stvari su zapravo vrlo jednostavne- ljudi koji su uspjeli ovako resursima bogatu državu dovesti na prosjački štap, sigurno nisu rješenje za napredak!!