Svaki dan, kada otvori prozor svoje kuće ili izađe u dvorište, Gospićanka Željka Šikić, inače nastavnica informatike u Osnovnoj školi dr. Jure Turić u Gospiću, pred sobom prvo ugleda silos u kojem je zakopan otrovni otpad, samo pedesetak metara od njezina doma. Naša sugovornica ujedno je i predsjednica Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju "Pčelice". Njezin nedavni govor na velikom prosvjedu za Liku u Zagrebu dirnuo je cijelu naciju. Posjetili smo je u njezinu domu kako bismo razgovarali o tome kako izgleda život uz područje opasno za zdravlje ljudi i okoliš.
"Nažalost, to je moja svakodnevica. Čim ujutro ustanem, pogled mi pada na taj kompleks, bilo kroz prozor ili kada izađem iz kuće. Stalno ga gledam", govori Željka Šikić. Zbilja je zastrašujuća pomisao da vam se, samo pedesetak metara od doma, nalazi područje na kojem je zakopan opasni otpad.
"Prije nismo znali što se unutra događa. Postojale su priče da se nešto ne radi kako treba, ali nismo imali mogućnost vidjeti što se zapravo događa. Sada, nakon snimaka i analiza, postali smo itekako svjesni što se nalazi preko puta naših kuća i kakve bi posljedice sve to moglo imati. To je nešto s čime se budimo i s čime liježemo. Kad navečer krenemo spavati, pitamo se hoće li sutra napokon doći nekakvo rješenje i hoće li naši životi postati normalniji. Iskreno, strah nas je za budućnost. Dok sada razgovaramo, pada kiša i odmah razmišljam što se događa s tom smjesom i svime što se nalazi u vrećama. Koliko se toga cijedi u tlo i kakve bi posljedice to moglo imati? Kad padne mrak, cijeli taj kompleks izgleda još strašnije", ova žena s pravom postavlja brojna pitanja, iza kojih se kriju strah i zabrinutost za zdravlje svoje obitelji i budućnost svih koji žive u blizini.
Pitаm je koliko se taj strah uvukao i u njezinu obitelj. "Nas je četvero. Sa mnom živi moja majka, koja ima 86 godina, i moja dva sina, od 21 i 24 godine. O tome razgovaramo, ali ponekad više šutimo. Svatko je u svojim mislima. Nadamo se da će sanacija početi što prije, ali istodobno ne vjerujemo da će se to doista dogoditi. Otpad je postao tema naše svakodnevice. Stalno se pitamo kako smo završili u ovoj situaciji, zašto se to dogodilo i zašto ne možemo živjeti normalnim životom. Zašto sada ne bismo mogli jednostavno sjediti, piti kavu i kopati po vrtu, a da ne razmišljamo kakvo nam je voće i povrće? Jesu li jaja naših kokoši u redu? To su brige o kojima običan čovjek ne bi trebao svakodnevno razmišljati".
Imate li vrt? pitam, a ona mi spremno odgovara: "Da, imamo vrt. Moja majka je starog kova i jako voli raditi u bašti. To je, na neki način, održava. Sadimo češnjak, kapulu, mrkvu, tikvice i sve ostalo što ovdje kod nas uspijeva." Vodu iz vodovoda, kaže, više ne pije.
"Od 2021. godine kupujem vodu. Tada sam prvi put vidjela fotografije povezane s onim što se ondje događalo. Cijeli je kompleks ograđen i iz naše perspektive ne možete vidjeti što se unutra događa. Ali vidjela sam fotografiju na kojoj se vidi kamion i crna smjesa koja se prebacuje, nakon čega je drugi kamion vozio prema Rakitovcu. Nakon što sam to vidjela, prestala sam piti vodu iz vodovoda i rekla sam i svojoj obitelji da učini isto. Počeli smo kupovati vodu u trgovini. Svjesna sam da ni plastika nije idealno rješenje, ali kada pomislim na otpad i sve ono što se ondje nalazi, u mojoj je glavi voda iz boce postala prihvatljivija od vode iz vodovoda", govori Željka Šikić bez imalo okolišanja.
Odlazak na prosvjed u Zagreb i broj ljudi koji se ondje okupio puno su joj značili. Prvi put osjetila kaže da nije sama i da nije "luda", kako su je neki godinama pokušavali uvjeriti kada bi postavljala pitanja o otpadu. "Znala sam da, ako sama stanem pred silos i kažem da se ondje nešto događa, možda nitko neće stati uz mene. Bojala sam se da ću ostati sama i da će me proglasiti luđakom."
Tako prepričava razgovor koji je, kako kaže, vodila s dogradonačelnicom Gospića. "Pitala sam što se događa, jer ljudi su zabrinuti", a ona mi je povišenim tonom rekla "da je inspektorat to provjerio. To je sve u redu. Što vi hoćete? Kakve su to teorije zavjere?" Kad pogleda što se sve događa i kako su zbog otrovnog otpada ugroženi ona i njezina obitelj, kao i svi drugi, sjeti se brata koji je poginuo u Domovinskom ratu.
"Često se to zapitam kada pogledam taj kompleks. Je li uopće vrijedilo što je moj brat dao život za svoju domovinu? U cvijetu mladosti otišao je i dao ono najvrjednije što je imao. A ja danas osjećam veliku pljusku i veliku nepravdu kada vidim da je svega pedesetak metara od njegove rodne kuće odložen opasni otpad. Njegova obitelj i njegovi nećaci danas žive, kako ste i sami rekli, u opasnom području. Ja mislim da zato nije vrijedilo dati život. Ne mislim da je ijedan branitelj zaslužio takav odnos države prema onome za što su dali život, bilo da su danas živi i nose posljedice rata ili su, poput moga brata, dali život“, govori ova hrabra žena.
Na pitanje vjeruje li da će odgovorni na kraju biti kažnjeni i da će sve biti sanirano, odgovara: "Mi smo trenutačno više fokusirani na sanaciju jer je ona hitna. Radi se o nama koji smo živi, o svim ljudima u Lici koji zaslužuju normalan i siguran život. Naravno da bih voljela da se pronađu odgovorni, da budu optuženi i da se zakoni pod hitno izmijene. Voljela bih i da trošak sanacije plate oni koji su odgovorni i koji su se, kako smatramo, obogatili na tuđoj nesreći. Ako država i Vlada to žele, vjerujem da se zakonski može pronaći način da oni koji su odgovorni za ovo na kraju i snose posljedice. Ali za nas je sada najvažnije da se što prije počne sa sanacijom. Ljudi koji ovdje žive zaslužuju konačno živjeti bez svakodnevnog straha", poručuje Željka Šikić.
Ova ponosna Ličanka koja cijeli život na neki način vodi borbu sa sustavom i kao majka djeteta s teškoćama i kroz rad za druge obitelji, zaslužuje kao i svi ostali stanovnici Like život bez straha od otrovnog otpada. Nije ovo priča samo o Lici. Ovo je priča o svima nama.
Otvori KEKS Pay
Željka gdje si bila kada se to dovozilo u tvojoj blizini i kakve si koristi imala ti i brojni Gospičani od tog otpada ?