Milijun i sedamsto šezdeset tisuća mrtvih.
Toliko je, prema službenom jugoslavenskom narativu, iznosio ljudski gubitak Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Iza te brojke nalazila su se neka od najtežih mjesta stradavanja, Jasenovac, Sutjeska, Kozara i brojna druga ratna i poratna stratišta. Desetljećima su te brojke bile dio školskih udžbenika i kolektivnog sjećanja, oblikujući način na koji su generacije razumjele rat i pobjedu. Danas, suvremena istraživanja upućuju kako su stvarni ratni gubitci bili znatno niži od službeno prihvaćenih jugoslavenskih procjena, ali pitanje ukupnog broja žrtava s obje strane i dalje ostaje otvoreno. Ne zato što se osporava samo jedno mjesto stradanja ili jedna skupina žrtava, nego zato što je riječ o golemoj i složenoj povijesnoj bilanci koju su desetljećima pratili različiti popisi, politički interesi i promjenjive metodologije.
Tko je bio evidentiran, tko je ostao izvan službenih popisa i koliko su brojke bile rezultat administrativnih procjena, a koliko političkog oblikovanja, pitanja su koja su stavljena u prvi plan tijekom osamdesetih godina, kada su političke i nacionalne napetosti jačale.
O tome u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI govori dr. sc. Davor Marijan, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
„Ja sam, kao i neki dio mojih kolega, slučajno završio na žrtvama. Zadnjih desetak godina bavim se intenzivno partijom, poviješću Socijalističke Republike Hrvatske u osamdesetima i kad konzultirate vrh države i partije, onda se dotaknete i ovih problema“, objasnio je Marijan.
Brojke koje su postale dio sustava
Pitanje ratnih žrtava, kaže Marijan, nije bilo samo povijesno pitanje nego dio političkog sustava i načina na koji se gradilo kolektivno sjećanje. Tako su brojke desetljećima imale težinu daleko veću od same statistike.
„To je možda najveća zamjerka koju čovjek može dati komunističkom sustavu, ali imaju i olakotnu okolnost da je slična situacija i kod većine totalitarnih režima. Poanta cijele priče je da su generacije, znači četrdeset i pet godina, školovane, odgajane i učene da je Jugoslavija izgubila milijun i sedamsto šezdeset tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu. Mi danas znamo da su to demografski gubitci“, ističe.
Marijan upozorava da je upravo razlika između demografskih procjena i konkretno potvrđenih ratnih žrtava jedno od ključnih otvorenih pitanja. To ne znači osporavanje stradanja, nego pokazuje koliko je teško danas rekonstruirati cjelovitu sliku rata.
„Poanta cijele priče je da su u četrdeset godina komunisti, dok su vladali u Jugoslaviji, zapravo napravili jako malo na toj problematici. Danas kad me netko pita što su komunisti raščistili s brojem žrtava, rekao bih da su napravili neke popise“, kazao je.
Tako je službena procjena došlo do milijun i sedamsto šezdeset tisuća, dok je po modernim istraživanjima taj broj manji za čak 41% ili oko sedamsto tisuća ljudi.
Marijan pritom podsjeća da pitanje žrtava nije bilo potpuno zanemareno ni unutar samog jugoslavenskog sustava. Nakon rata provedena su tri velika popisa, prvi 1944., drugi 1950. i treći 1964. godine. Posebno važnim smatra ovaj posljednji, na kojem je u kratkom roku radilo oko 25 tisuća ljudi, uz dodatnih pet tisuća angažiranih za logističku podršku. No, tvrdi, rezultati tog popisa bili su politički osjetljivi jer su odstupali od službeno prihvaćenih brojki pa je cijeli materijal stavljen pod embargo i ostao izvan javnog prostora.
Jasenovac i pitanje metodologije
Jedna od najosjetljivijih točaka ostaje Jasenovac, mjesto koje je desetljećima bilo u središtu političkih i društvenih rasprava. Marijan pritom inzistira na metodologiji i oprezu. Govoreći o Jasenovcu, Marijan ističe da se do ozbiljnih zaključaka ne može doći kroz političke procjene ili opće rasprave, nego isključivo kroz detaljan rad na svakom pojedinačnom slučaju.
Po njemu, jedini način je krenuti od početka i za svaku osobu otvoriti zasebnu dokumentaciju kako bi se vidjelo što o njoj doista postoji u izvorima.
Brojka od 700 tisuća kakva je kasnije ostala u zajedničkom sjećanju u Jugoslaviji, proizvod je uredskog rada gdje se gledalo po arhivima, dodavalo, oduzimalo, micalo i slično. Bez terenskog rada, ne može se otkriti prava brojka, ističe Marijan.
Povijest ulazi u dnevnu politiku
Krajem osamdesetih teme iz Drugog svjetskog rata više nisu ostajale unutar historiografije, sve češće ulazile su u politički prostor, gdje su dobivale novu težinu.
„Kada je popustila čelična šaka partije, kada je otišao glavni arbitar maršal Josip Broz Tito, onda je to sve eskaliralo, otišlo u dnevnu politiku i to je poprilično utjecalo na stvaranje atmosfere koja je na kraju Jugoslaviju odvela u rat“, kazao je Marijan.
U tom trenutku, upozorava, mijenja se i način na koji se govori o zločinima u NDH, Jasenovcu i položaju srpske manjine. Pojam genocida, koji je ranije bio rjeđe korišten, tada sve češće ulazi u politički i medijski prostor.
Artuković i Waldheim
Suđenje Andriji Artukoviću bilo je jedan od trenutaka kada se ratna prošlost snažno vratila u javni prostor Jugoslavije. Artuković je bio ministar unutarnjih poslova NDH i jedan od ključnih ljudi u ustaškom režimu. Nakon desetljeća života u Sjedinjenim Američkim Državama, Jugoslavija je 1986. uspjela ishoditi njegovo izručenje.
„Pa nadam se da će biti dovoljno pametan da se otruje da uopće ne dođe, da nam ne radi problem“, citira Marijan tadašnjeg partijskog čelnika Hrvatske Miku Špiljaka.
Istodobno, Europu je potresala i afera oko Kurta Waldheima, austrijskog diplomata, bivšeg glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i kandidata za predsjednika Austrije. Tijekom kampanje u javnost su izašli podaci o njegovoj službi u vojnim snagama Trećeg Reicha i sudjelovanju u operacijama na Kozari 1942. godine. Problem za Jugoslaviju bio je u tome što je Waldheim godinama bio poznat kao osoba na popisima ratnih osumnjičenika, ali je unatoč tome kasnije redovito priman u državni vrh i tretiran kao ugledan međunarodni partner.
„To je bio jedan jako vruć krumpir koji je partija prebacivala“, kaže Marijan.
Genocid kao politička teza
Marijan pritom podsjeća i na tekst Vasilija Krestića iz 1986. godine, objavljen u časopisu Književna reč, u kojem se govori o „genocidnoj naravi” hrvatskog naroda. Taj članak, kaže, nije bio bez težine jer nije dolazio s margine, nego od čovjeka koji je tada već bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i etablirani povjesničar.
Marijan smatra da je Krestićev tekst dugoročno imao velik utjecaj jer je dodatno učvrstio tezu o povijesnoj i navodno trajnoj genocidnosti Hrvata, ne samo u kontekstu NDH nego i šire, kroz modernu hrvatsku povijest. Upravo zato taj tekst vidi kao važan dio intelektualne klime koja će kasnije kulminirati u Memorandumu SANU, dokumentu koji je snažno obilježio srpsku političku i nacionalnu mobilizaciju u drugoj polovici osamdesetih.
Iako tadašnje vodstvo Srbije, predvođeno Ivanom Stambolićem, nije otvoreno podržavalo takvu retoriku, Marijan upozorava da će politička garnitura koja dolazi nakon njega prema takvim tezama biti znatno otvorenija.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
