Republika Kina i NR Kina od razdvajanja 1949. imaju duu poviejst zategnutih odnosa. Nakon pobjede komunista pod Mao Ce Tungom, kineski predsjednik Chang Kai Shek sa svojom vladom povukao se preko 120 kilometara mora na otok Formozu (danas Tajvan), četiri godine prije toga preuzet od poraženog Japana na kraju Drugog svjetskog rata.
Kao Republika Kina, Tajvan je bio jedna od osnivačkih članica Ujedinjenih naroda, i do 1971. imao je stalno mjesto u Vijeću sigurnosti; tad je to mjesto preuzela NR Kina kao nuklearna sila, dok se Tajvan morao zadovoljiti svojim ekonomskim čudesnim uzletom, kao jedan od četiri "azijska tigra" zadnjih desetljeća dvadesetog stoljeća. Tajvan se nikad nije službeno odrekao pretenzija da predstavlja višestranačku vlast cijele Kine, premda od 1991. nikakvim djelom nije aktivno podupirao tu teoriju, dok komunistička Kina želi ponovno ujedinjenje po načelu "jedna zemlja, dva sustava", kojom je i komunističkoj matici vraćen 1997. kapitalistički Hong Kong, dotad britanska kolonija na koju je istekao 150-godišnji najam.
Dogogodišnja politička zategnutost između jednostranačke Kine na kopnu i "odmetnute" Kine na otoku znala je doći i do vrlo ozbiljnog zveckanja oružjem, ali, na svu sreću, ne i dalje od toga. A kako novac vrti tamo gdje ideologija neće, između dvije "nepomirljivo suprotstavljene Kine" razvila se sasvim lijepa trgovina i poslovi su, kako to već biva, utrli put ozbiljno zatopljenju odnosa.
Međusobna trgovina u iznosu od 110 milijardi dolara dovoljno je korisna za obje strane da više malo kome pada na pamet ratovati, a od sad će trgovine biti još i više, a mogućnosti za oružane sukobe još manje, jer je u gradu Chongqingu svečano potpisan Dogovor o međusobnoj ekonomskoj suradnji. Ukidanje ili smanjenje carina dodatno će pospješiti trgovinu i povećati investicije: od 80 milijardi dolara vrijednih dobara koje Tajvan izvozi u Kinu (odakle uvozi robe za 30 milijardi), robi u vrijednosti 14 milijardi bit će skinuta carinska opterećenja, dok se olakšice s kopnene strane odnose na dobra u iznosu od 3 milijarde dolara.
Sporazum je izrazito povoljniji za Tajvan, ali neki s otoka izražavaju zabrinutost da bi moglo doći do poplave jeftine kineske robe iz uvoza, i da bi ekonomske veze mogle postati previše isprepletene da bi se Tajvan iz njih ikad izvukao. No, da su obje strane procijenile da je mnogo, mnogo bolje trgovati nego ratovati, i da je to pravi put prema ponovnom ujedinjenju u bližoj ili daljoj budućnosti, najbolje pokazuje izbor grada u kojem je ugovor potpisan. Naime, u Chongqingu su 1948. Chang Kai Shek i Mao Ce Tung trebali potpisati sporazum o prekidu neprijateljstava i završetku građanskog rata, ali do tog potpisa nikad nije došlo. Do danas.
Bravo!