Iz centra Zagreba iselilo se nakon potresa više od 20 tisuća stanovnika. Dobar dio onih koji su ostali žive u neadekvatnim uvjetima i pitanje je koliko će ih se, pod pritiskom troškova obnove, dodatno iseliti iz nekretnina čija je cijena sada pala, dok istodobno u drugim dijelovima grada bez ikakve ekonomske logike “kvadrati” premašuju 2000 eura. Gradska vlast onima koji su ostali bez krova priprema alternativni smještaj u suburbanoj, gotovo ruralnoj zoni, disparatnoj njihovim životnim i kulturološkim navikama. “Privremeno” rješenje mjeri se u godinama i već je sad jasno da će centar grada dobiti nove konture, a vrlo vjerojatno i – novu strukturu stanovništva. Onu koja može platiti i čekat će pogodan trenutak da oni koji to ne mogu – kapituliraju i povuku se.
Potres je u Zagrebu, sad je to već prilično jasno, dodatni okidač za gentrifikaciju. Pojam se odnosi na iseljavanje iz užih gradskih zona, a globalno je prisutan kao fenomen vezan uz pritiske na autohtono stanovništvo kojem se život u centralnim gradskim zonama čini preskupim ili nepodnošljivim iz nekog drugog razloga kako bi razni investitori, uglavnom veliki fondovi, investicijski i nekretninski, došli što jeftinije do nekretnina koje nakupljaju u konglomerate. To je posebno izraženo u razdoblju niskih kamata jer su tada ulaganja u nekretnine lukrativnija, čak i ako ne služe za život, a to razdoblje traje već dosta dugo i nije izgledno da će brzo završiti.
– Grad Zagreb, iako u svojim širokim administrativnim granicama bilježi mali porast stanovništva, u svojim najurbanijim, odnosno najviše komunalno opremljenim četvrtima, bilježi konstatan pad stanovništva. Tako u periodu između dva posljednja popisa stanovništva četvrt Donji grad bilježi pad broja stalnih stanovnika od čak 20 posto, a ovaj trend prisutan je i u četvrtima poput Trnja, Trešnjevke, dijela Novog Zagreba. Nemam tako granularne podatke da mogu tvrditi radi li se o iseljavanju iz četvrti ili naprosto nemogućnosti useljavanja u njih zbog konstantnog rasta cijene nekretnina, a pogotovo cijene najma u ovim dijelovima Zagreba, no zasigurno su procesi porasta cijene nekretnina, kao i konstantnog rasta cijene najma u tim gradskim četvrtima, rezultirali time da se kućanstva prije odlučuju za život u rubnim dijelovima poput Stenjevca i Sesveta nego u onima koje su unutar tramvajske zone. Ovaj proces možemo nazvati procesom urbanog isključenja – gentrifikacije – komentira Iva Marčetić, arhitektica i aktivistica Prava na grad.
Video - Pavković: Ovo je sad već faza očaja, ljudi u centru Zagreba žive kao u 19. stoljeću
Napominje da su opisani procesi ubrzani intenzitetom turistifikacije centralnih gradskih četvrti u kojima je danas prosječna cijena najma viša nego u nekim europskim metropolama poput Berlina.
– Posljedice potresa u tom smislu ćemo u idućem periodu tek moći jasnije analizirati, ali jasno je da prevelik financijski teret povratka u konstruktivno nesigurne zgrade neće moći podnijeti mnogi koji će potom prodavati svoje stanove, posebno zato što institucionalni mehanizmi sprečavanja gentrifikacije i lešinarskih praksi otkupa nekretnina ne postoje. Štoviše, umjesto da se oni koji su izgubili svoje stanove i kuće smjeste u javne stanove unutar gradskih područja u kojima su prethodno stanovali, gradonačelnik pompozno najavljuje kako će za njih graditi stanove u Svetoj Klari. Dakle, naš institucionalni odgovor je ubrzanje gentrifikacije svim dostupnim alatima. Točnije, nitko ni dosad nije vodio računa hoće li nam gradske cjeline zadržati socijalnu heterogenost ili se pretvoriti u homogene, beživotne sredine pa je tako potres tek katalizator već naslijeđenih prilika – ističe arhitektica.
Sociolog Vedran Horvat, izvršni direktor Instituta za političku ekologiju, konstatira da, iako je Zagreb već gotovo 20-ak godina zapušten grad u kojem kvaliteta života sve više opada za prosječnog stanovnika, postoji privid vezan za centar grada koji bi trebao pokazati da je drukčije. Otvaranje skupih dućana i premještanje starijeg i siromašnijeg stanovništva iz centra, popraćeno sve većim turističkim brojkama koje su utjecale na to da se u sve više stanova sve manje živi, a sve više iznajmljuje za potrebe turizma, centar grada svodi na šetnicu s različitim vrstama pozornica, iza kojih nema života. Potres je, kaže, imao ambivalentan utjecaj na situaciju; pokazao je koliko je centar grada neodržavan i u ruševnom stanju, ali i da te politike nisu nimalo slučajne i cilj im je srušiti vrijednost ne bi li je netko sutradan udeseterostručio. Dodaje i da zatvaranje ili oduzimanje preostalih točaka društvenosti poput Kinoteke ili kina Europa, cilja iz centra grada eliminirati sve ono što bi mu dalo vibrantnost, poletnost, svježinu i raznolikost. S druge strane, kvaliteta života u centru nakon potresa znatno je pala, a lavovski dio troškova pao je na leđa stanovnika, kojima kao da se neizravno kaže: napuštajte centar.
– U pandemijskim uvjetima, zagrebački centar već sad ponekad izgleda kao grad duhova. Vodeća gradska politika od početka 2000-ih tu snosi punu odgovornost. Pozitivno je u ovom trenutku što je negativan utjecaj invazivnog karaktera turizma koji nepovratno mijenja gradske vizure, ali i živote, sada zaustavljen. Taj bi trenutak svima onima kojima je stalo do ovog grada trebao koristiti da razmisle o svojim budućim potezima u naporima da smjeste Zagreb na turističku mapu Europe i svijeta – smatra Horvat.
Nije Zagreb specifikum, i Dubrovnik i Split, posebno njihova gradska središta, uvelike su ispražnjena od stvarnoga života, upozorava Horvat, a za one koji su ostali kvaliteta života je smanjena do neprepoznatljivosti.
– Na žalost Pula i Zadar djelomično počinju pratiti taj trend, a nadam se da za Šibenik još ima šanse da ne krene tom putanjom. Unazad desetak godina možemo pratiti kako su gradska središta prepuštena “ekstraktivističkoj logici” izvlačenja novčane vrijednosti koja je prešla svaku mjeru. Pitanje je tko može zaustaviti taj trend ako mu se svi priklone, što zbog egzistencijalnih razloga i osiguranja budućnosti novim generacijama, što zbog koruptivnih praksi u lokalnoj zajednici. Cijene kvadrata u tim središtima višestruko su povećane, a da istodobno kvaliteta komunalnih usluga pada; primjer su pitanje vode u Dubrovniku ili otpada u Splitu – ističe Horvat.
Sisak, Glina i ostala područja pogođena drugim potresom, ne mogu se, ističe I. Marčetić, usporediti sa Zagrebom u smislu uzroka iseljavanja. Jasno nam je da su ratne i ekonomske migracije već iselile mnoge iz ovih krajeva, a svaka nova tragedija, ako se na nju pravovremeno i integralno ne reagira, nužno će rezultirati novim iseljenjima. I Horvat ističe da su mjesta i gradovi na Banovini premalene sredine da bi se govorilo o utjecaju na “urbanitet”. Međutim, postoje osobine koje mogu biti od usporedne važnosti, vezane za načine kroz koje kapital pokušava umnogostručiti neku vrijednost, a pogotovo je to čest slučaj nakon prirodnih katastrofa.
Video - Rupe u Mečenčanima iz dana u dan sve su veće, pojavljuju se i nove
– Bit će sada posebno zanimljivo pratiti na koji način oni koji upravljaju obnovom omogućavaju ili ne omogućavaju da ta obnova bude ekološki i socijalno održiva, pristupačna i utječe na kvalitetu života. Čini mi se prije da u ovom trenutku prevladavaju oni koji bi i tamo gradili kulise i pozornice, umjesto gradova za stvarne ljude sa stvarnim potrebama. Utoliko, sasvim je stvarna opasnost da ti ljudi krov nad glavom pronađu negdje drugdje – upozorava na opasnost trajnog iseljavanja Horvat.
Globalne procese izvrsno opisuje dokumentarac “Push” Fredrika Gertena, u režiji Erika Walla Bäfvinga, u kojem Leilani Farha, specijalna izvjestiteljica UN-a za priuštivo stanovanje, obilazi najkritičnija područja u kojima se takvi procesi odvijaju, u Londonu, švedskoj Uppsali, Torontu, berlinskoj četvrti Kreuzbergu... U Torontu su u posljednjih 30 godina cijene stanova porasle 425 posto, a istodobno je prosječan prihod obitelji rastao 133 posto. Osim što ima jako puno sirotinje, ni srednja klasa si ne može priuštiti život u gradovima pa se postavlja pitanje za koga su zapravo gradovi. Saskia Sassen, profesorica na Columbiji, vodeća teoretičarka globalnih gradova, upozorava da se nekretnine ne prodaju za život, nego kao investicije.
– Vrijednost investicijske imovine u nekretninama je 217 tisuća milijardi dolara, više od globalnog BDP-a svih zemalja. To izlazi iz domene onoga što bismo zvali novac. U instrumentima je koje ne razumije nitko tko nije u tome, upravljanje se delegira ekspertima, a eksperti su upravo iz financijskog sektora – kaže S. Sassen te upozorava na politiku investicijskih fondova koji su iskoristili globalnu krizu kako bi se jeftino domogli nekretnina.
– Investicijski fond Blackstone ima samo 50.000 stanova za samce, za to je trebala globalna kriza! – kaže. Na prethodnu krizu kao okidač (pandemijska još nije kucala na vrata u vrijeme snimanja filma prije dvije godine) upozorava i ugledni ekonomist, nobelovac Joseph Stiglitz.
– Kompanije kao što je Blackstone veliki su pobjednici u krizama, na tržištu nekretnina, ali i vrijednosnica. Vlada SAD-a je, umjesto da pomogne onima koji su ostajali bez domova, stala uz banke, ohrabrivala bankrote da očiste knjige, dala novac hedge fondovima i investicijskim fondovima koji su onda kupovali obezvrijeđenu imovinu kako bi stvarali novac. Kriza 2008. imala je veliku ulogu u povećanju svjetske nejednakosti – kaže Stiglitz, koji upozorava i na asimetriju informacija, zbog čega neki mogu stvoriti još novca, ako znaju što drugi ne znaju.
– Uvećavaju bogatstvo, ne stvarajući bolji proizvod ili smanjujući troškove proizvodnje, nego loveći naivce. Ne kreiraju bogatstvo, nego ga uzimaju. Čelnici Blackstonea govore o prednostima deregulacije. Naravno, jer žele eksploatirati ljude koji žive u njihovoj imovini – otvoren je nobelovac koji objašnjava da investitori ne žele svoj novac staviti u te nekretnine, nego kreiraju vrijednosne papire u kojem udio kupuju investitori.
– Blackstone ne riskira vlastiti novac, opet nečiji tuđi – ističe Stiglitz.
UN-ova izvjestiteljica upozorava da su države dužne omogućiti priuštivo stanovanje svojim građanima, potpisale su međunarodne ugovore o ljudskim pravima koje to obuhvaćaju.
– Treba razlikovati stanove kao robu od zlata kao robe. Zlato nema veze s ljudskim pravima, stanovanje ima – zaključuje.
Za razliku od globalnih trendova, kao i mnogočemu drugome, napominje V. Horvat, gentrifikacija u Hrvatskoj dolazi u nekoj čudnoj, modificiranoj varijanti. Naši gradovi, pa čak i oni najveći, i dalje su ipak gradovi na semiperiferiji, po mnogo toga prilično provincijalni i rentijerski orijentirani, budući da već desetljećima u njima nitko ne planira sa stručnošću koja je bila prisutna, primjerice, u 1970-ima ili 1980-ima. Utoliko se u njima, kako za dobro tako i za loše, nije stvorila kritična energija stanovnika koji bi migrirala u nekom ritmu iz susjedstva u susjedstvo, kako se njihova platna moć povećava. Takvi procesi odavno su poznati u gradovima poput Berlina, Londona, Pariza, Beča, Züricha, Rima, Skandinavije.
– U slučaju Hrvatske, taj trend se u nekoj blažoj, ali nimalo manje štetnoj varijanti, događa u Zagrebu, Dubrovniku i Splitu. Ono što je u našem slučaju loše je da susjedstva i dijelove grada u kojima se nekoć stanovalo, družilo i živjelo primarno zamjenjuju razni nadobudni poduzetnički projekti koji su daleko od ikakvog suvislog gradskog planiranja, već su naneseni kao naplavine snagom klijentelističkih veza i špekulativnog kapitala – upozorava. Ističe da je u gradovima poput Barcelone gradska politika uspjela zauzdati neke štetne efekte gentrifikacije ograničavanjem privatnih interesa vezanih za rentijerstvo i invazivnu prirodu turizma, a sve više, recimo, to radi i Amsterdam. Iva Marčetić ističe kako su naši turistički centri već dulje vrijeme pogođeni gentrifikacijskim trendovima od kojih je najbolji primjer stara dubrovačka jezgra, a u trendovima je prate i Split, Zadar, Pula...
Video - Tomašević: Poslijeratna obnova nije pitanje samo korupcije nego i ljudskih života
– Tržište nekretnina u tim gradovima snažno je obilježeno industrijom turizma, a ta industrija ne igra po pravilima domaćih platnih mogućnosti, nego globalnih. Dok god se stambeni ili poslovni prostor mjeri u globalnim cjenovnim razredima, dotle ćemo gledati kako nam se središta gradova gentrificiraju, a u slučaju turističkih središta, doslovno prazne. Pritom, stanovati je cjelogodišnja potreba, a iznajmljivanje turistima sezonska, ta dva tipa stanovanja ne mogu supostojati u onoj mjeri u kojoj je to iznajmljivačima potrebno pa mnogi mladi ljudi koji pokušavaju riješiti svoje stambeno pitanje na obali, ako nisu naslijedili stan, moraju pristati na uvjete u kojima stanuju od desetog do šestog mjeseca, nakon čega se moraju iseliti i prepustiti svoje domove turistima – upozorava.
Uzroci gentrifikacije su, kaže, mnogostruki, dijelom ovise o položaju određene sredine u ekonomiji neke države pa tako nije isto govorimo li o Zagrebu, Osijeku ili Dubrovniku, a posebno govorimo li o Donjem gradu ili Kreutzbergu u Berlinu.
– No, ono što te procese stavlja pod isti nazivnik je – isključivanje određenih zajednica i socijalnih skupina iz pristupa određenim dijelovima grada onda kada ti dijelovi grada postaju atraktivni kapitalu. U posljednjih 30 godina procesi gentrifikacije podcrtani su time što je priroda stambenog prostora višestruko izmijenjena promjenama u načinu na koji se nekretninama, odnosno zaduživanjem za nekretnine trguje na globalnom tržištu. Pritom, naše tržište stambenih kredita nije do te mjere uronjeno u financijske globalne tokove, ali efekti ovakve logike itekako se osjećaju i kod nas – zaključuje aktivistica.
Kako se oduprijeti tim procesima?
– Na lokalnoj razini moguće je stvarati različite otpore, no zadaća bi bila onesposobiti sustav koji omogućava daljnje zapuštanje, a to je međuresorno pitanje koje je vezano za prostor, komunalne usluge, turizam, zdravstvo. Sistemski treba onemogućiti da korištenje i vrednovanje prostora u gradu bude definirano kriterijima profita i ekstraktivističkom logikom – kaže Horvat. Marčetić uvjerena je da dio rješenja kod nas zasigurno leži u ulaganju u javnu i ekonomičnu proizvodnju stambenih jedinica za najam koristeći centralno pozicionirano zemljište u javnom vlasništvu, a potom i regulaciju tržišta najma i razvoj civilno-javnih neprofitnih stambenih inicijativa poput stambenog zadrugarstva te odmicanjem od poticanja kreditnog zaduživanja za jedinu nekretninu čime se smanjuje utjecaj volatilnosti financijskog tržišta na stambeno pitanje.
– Ovo su samo neke od očitih mjera, dok puno dublji problemi leže u tome da dobar dio kućanstava kod nas popunjava svoj kućni budžet iznajmljivanjem naslijeđenih stanova ili žive od sezonskog najma, a ekonomija kakvu danas imamo ne pruža puno alternativa ovakvoj eksploataciji stambenih jedinica. Na globalnoj, ali i na lokalnoj razini, stambene nekretnine postale su zamjenski mehanizam za socijalnu državu, radi se o fenomenu koji se u literaturi naziva “asset based welfare” u kojem se, umjesto sigurnih i dostatnih plaća ili penzija, kućanstva sve više moraju okretati najmu ili prodaji nekretnina kako bi preživjela starost ili nepredviđene životne okolnosti. U tom kolopletu većina nas gubi, a rješenje se nazire tek u promjeni odnosa prema stambenim nekretninama – zaključuje arhitektica.
Kuzite sad zasto nema novaca za obnovu Zagreba??? Sad ce tajkuni u sprezi sa politickom elitom kupovati nekretnine u centru Zagreba u bescijenje sto je dugorocno vrlo vrlo unosan business!!