Većina dječaka mrzila bi oca koji im je ubio majku. Ali, iz nekog
neobjašnjivog razloga, ja tebe, tata, ne mogu mrziti. Naprotiv, volim
te jer znam da to nisi učinio ti, već nešto drugo što je ušlo u tebe”,
tako je svom ocu Vlastimiru Kihaliću, pravomoćno osuđenom na 40 godina
robije, u zatvorsku bolnicu u Zagrebu prije mjesec dana pisao
16-godišnji sin.
Susreti raduju
Dok nam ubojičina majka Marija pokazuje pismo u kojem joj sin
prepričava unukove riječi, 16-godišnji dječak samo se, zavaljen u
fotelju, smješka i sliježe ramenima: – Napisao sam to tati – potvrđuje.
Zajedno s godinu dana mlađom sestrom te bakom i djedom jednom mjesečno
odlazi u posjet ocu. I sestru i brata, djecu Vlastimira Kihalića, ti
odlasci, kažu, raduju. Dok je Kihalić bio u zatvoru u Sisku, išli su,
jer im je bliže, i češće. A nakon posjeta tati u zatvoru, obavezno su
odlazili na mamin grob.
Boli što neki govore
Pa, kako sada, dvije godine nakon što je njihov otac u Petrinji počinio
stravičan zločin, ubivši na ulici najprije njihovu majku Željku, a
zatim i njezine prijateljice Vesnu Mokrović-Marinković i Nadu Kušan,
žive u maloj sredini kao što je Prekopa, selo između Petrinje i Gline?
Zadirkuju li ih drugi zato što su ubojičina djeca?
Visoka i krhka osmašica, odlikašica u školi, odgovara negativno. Njezin
brat, nogometaš, priznaje kako je nedavno njegovu prijatelju neki
vršnjak predbacio što se druži s njim jer “to je Vlastimirov sin”.
Nemoćni su, vele baka Marija i djed Milan, njihovi zakonski skrbnici,
da tu išta promijene, ali ih boli što su neki ipak skloni reći “kakav
otac, takav sin”. Marija bi još i bila u stanju sve rasprodati i
početi, zbog djece, negdje iznova. Milan, u 70. umoran od života,
priznaje da ne bi bio kadar to učiniti. Djeca pak, ne razmišljajući
previše o brigama odraslih, kažu da im je u selu “baš lijepo”.
Pričekavši da unuci napuste dnevnu sobu u kojoj smo sjedili, Marija
Kihalić naglas se zapitala: – Bože, gdje sam pogriješila? Jesam li
svoga Vlastu možda trebala puštati da izlazi i noći provodi vani? A ja
sam njega učila da radi, bude pošten, dobar... Možda je sve krenulo
nizbrdo kad su ga u ratu zarobili, vezali, iživljavali se na njemu?
Boluje od tog nesretnog PTSP-a, mjesec-dva prije tragedije obilazio je
vrata svih nadležnih, tražio pomoć, ali je nije dobio – počela je, kao
da predbacuje samoj sebi.
I dok po tko zna koji put pretresa životni put svog sina, ponavljajući
što su ih jedni drugima rekli, glasno se pita zašto je to učinio:
Zašto i drugi u crnom
– Što je u njega ušlo? Sotona? Bili smo sretna obitelj. Imam još dvije
kćeri, jedna je stomatolog u Petrinji, druga je napustila studij prava
i udala se u Imotski. Vlastimir je najmlađi. Bože, nikada nisam mogla
ni pomisliti da se nama može ovako nešto dogoditi – priča. Dvije godine
Vlastimir je sa svojom obitelji izbivao iz roditeljskog doma, kad su se
preselili u Petrinju. Što se tamo događalo, mati kaže da ne zna.
I dok tako još jednom intenzivno proživljava ono s čim, eto, već dvije
godine liježe i budi se, prekidaju je suprugove riječi:
– Nema tu pomoći ni opravdanja. Što je napravio, napravio je. Sad samo
mora gledati kako da što lakše odsluži kaznu. A mi moramo nositi svoj
križ. Ni ne pitaj kako je strašno kad svoje dijete odlaziš vidjeti u
zatvor - izgovorio je.
Majka Marija samo je tiho dodala: - Ako je već morala biti tragedija,
što nije u crno zavijena samo naša obitelj?
Premještaj
- Javio mi je Vlasto da je njegovo liječenje u zatvorskoj bolnici završeno. Sad će, kazao je, odlučivati u koji će ga zatvor premjestiti na izdržavanje kazne. Djeci i nama bi odgovaralo da je u Glini, pa da mu možemo ići u posjete. Pisat ćemo da tako i naprave, barem dok unuk ne bude punoljetan i položi vozački. Bude li drukčije, ne znam kako ćemo do Vlaste dolaziti. Nemamo ni prijevoz ni novce - javila nam je u srijedu navečer Marija Kihalić.
Tajno snimao i odlazio proroku
Vlastimir Kihalić u svojoj je kući u Petrinji tajno postavio prislušne uređaje, da snimi ženu što s prijateljicama govori o njemu. Potvrđuju to i njegovi roditelji. Kazete su predane u sud, no nisu korištene kao dokaz: - Slušala sam ih, bilo mi je strašno što tako govore o njemu. Ne mogu shvatiti da su uistinu željele da toliko pati - kaže majka Marija. Dva dana prije no što je ubio, Vlastimir je išao u Dugo Selo u posjet, kako kaže njegova mati, “psihijatru, koji gleda i u zvijezde”. Ovaj je bio voljan posjedočiti da mu je Kihalić tada rekao kako mu neki glas govori da “ubije ženu i njezine prijateljice”. Sud ga je odbio za svjedoka.
