Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 136
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PRVE HRVATICE NA VRHU SVIJETA

'Penjale smo se noću, a taj pogled s vrha ‒ kao da vam je netko stavio Zemlju na dlan'

storyeditor/2024-05-08/Picture0.jpg
Foto: Privatni album
1/14
19.05.2024.
u 21:31

U hrvatskoj ženskoj ekspediciji na Everest sudjelovalo je 11 djevojaka, a na kraju su se njih četiri popele na vrh ‒ sestre Bostjančić, Milena Šijan i Ena Vrbek. Ekspedicija je trajala 72 dana, jer se velika pažnja posvećuje aklimatizaciji.

Upravo smo ušli u godinu tijekom koje će se kroz 150 izleta obilježiti i slaviti 150 godina aktivnog planinarstva u našoj zemlji. A neće to biti jedina vrijedna planinarska obljetnica ove 2024., jer se uskoro, u proljeće, navršava i 15 godina od jednoga fantastičnog uspjeha po kojem smo jedinstveni u svijetu - uspona hrvatske ženske ekspedicije na Mount Everest, koji se dogodio 2009. Time je Hrvatska postala jedina zemlja na planetu koja je na najvišem vrhu svijeta imala više žena nego muškaraca. I zato je red na početku još jednom podsjetiti na imena svih tih penjačkih heroina koje su tada činile našu ekspediciju. Bile su to sestre Darija i Iris Bostjančić, Milena Šijan, Ena Vrbek, Vedrana Simičević, Sanja Đurin, Jana Mijailović, Tea Đurek, Josipa Levar, Sunčica Hrašćanec i liječnica Lana Đonlagić, a vođa ekspedicije bio je naš prekaljeni i već legendarni alpinist te član Hrvatske gorske službe spašavanja Darko Berljak, u ovom trenutku i predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza.

Za ovu priliku tog smo se pothvata prisjetili u razgovoru sa simpatičnim, vedrim i gotovo stalno nasmijanim Riječankama, sestrama Darijom i Iris Bostjančić, koje su te 2009. imale unikatnu priliku zajedno prve zakoračiti na vrh svih vrhova. Ali strpimo se još malo, ne brzajmo. Neka taj veličanstveni trenutak u našoj priči još malo pričeka. Vratimo se negdje na početak, u djetinjstvo naših sugovornica, jer ondje je ishodište onoga što će jednom postati jedinstveni uspjeh te događaj i priča za pamćenje.

- Nas su obje roditelji još kao djevojčice upisali u izviđače, tako da smo već tada upoznale planine, planinareći i s roditeljima i s izviđačima. I ta je ljubav ostala zauvijek. Onda je Darija slučajno ušla u alpinizam jer je na nekoj zabavi, na tomboli, osvojila alpinistički tečaj na koji je odmah otišla i vrlo se brzo počela penjati. Ja sam joj se koji put znala pridružiti. Nakon dolaska na studij u Zagreb, imala sam sreću upoznati prijatelja Tihomira koji me uveo u svijet alpinizma. On je tada već bio u alpinističkoj školi, pa sam i ja došla u HPD Zagreb-Matica i tamo sam završila tečaj. Iako sam u srednjoj školi bila manje fizički aktivna, planine se nekako isprepliću tijekom cijeloga mog života. I dan-danas od svih mjesta najviše volim biti u planini jer tamo možeš malo pobjeći i od ljudi i užurbanog života. Planine su mjesta gdje se praznim i punim - kazala je uvodno Iris, koja je rođena 1980., a danas radi i živi u Zagrebu. Naravno, taj presudni utjecaj roditelja, kao i izviđačke dane, pamti i dvije godine starija Darija, rođena 1978.

- Taj odlazak u izviđače tijekom osnovne škole bio je vjerojatno trenutak od kojeg je krenuo naš interes za boravak u prirodi i planinarenje. I danas se sjetimo logorovanja u Sloveniji. Nažalost, bile su to i ratne godine pa je odjednom sve stalo. Ostali su odlasci u školu, kasnije i izlasci, u kojima se nikad baš nisam našla. Sve mi je to bilo monotono i dosadno. Ali išli su svi pa sam išla i ja. A onda sam pri završetku srednje škole od prijateljice saznala za alpinistički tečaj u Rijeci. Odmah smo se raspitale kako se i gdje upisati, da bismo na kraju na jednoj maturalnoj zabavi osvojile taj tečaj kao nagradu. Za mene je to bilo mnogo više od samog tečaja, bio je to povratak u prirodu uz aktivne vikende. Više od toga nisam mogla poželjeti - otkrila je Darija, koja je ostala živjeti u Rijeci, nastavljajući nam govoriti kako se onda dogodilo to da su ona i Iris postale sudionice prvih ženskih ekspedicija na Himalaju.

Foto: privatni album

Da, točno ste pročitali - ekspedicija. Jer bile su dvije. Prva, 2007. i ona druga - 2009.

- Kako to obično i biva, sve krene od jedne osobe koja pokrene lavinu i tako zainteresira i ostale, s time da najveći dio posla ostaje na toj prvoj osobi. Tu možemo biti zahvalne Anamariji Bojko, čija je velika želja bila organizirati hrvatsku žensku alpinističku ekspediciju na Himalaju. Darko Berljak, kao vođa ekspedicije, bio je veliki osigurač da bi njezina želja mogla biti ostvariva. I tako smo se Iris i ja, kao i ostale cure, odazvale prvom sastanku ekspedicije na kojem smo dobile sve bitne informacije. Na nama je bilo samo odlučiti želimo li to ili ne. Dovoljan je bio pogled. Iris i ja odmah smo znale da idemo na našu prvu zajedničku ekspediciju, i to na Himalaju. Bilo je to 2007., uspon na Cho Oyu. I nakon te uspješne ekspedicije, Everest je jednostavno došao kao nastavak putovanja. Već nakon povratka s vrha Cho Oyu, još u baznom logoru počela nam se po glavi motati ideja o Everestu. Vrativši se u Hrvatsku, ta je želja bivala sve jača. Odlučile smo krenuti i u taj izazov - prisjetila se Darija koja je po zanimanju medicinska sestra, a na njezine se riječi nadovezala i Iris.

- Za tu ekspediciju 2007. interes je bio prilično velik, javilo se više od 20 cura, a na kraju nas je išlo 19, uz Darka Berljaka kao vođu ekspedicije. S nama je bio i liječnik Dubravko Marković iz Pule. Darko je tada za cilj ekspedicije predložio vrh Cho Oyu, kao tehnički najmanje zahtjevan osamtisućnjak. Zapravo, za tu je ekspediciju bilo specifično to što je na njoj bilo dosta cura koje nisu imale puno iskustva s tako visokim brdima, počevši od mene, kojoj je dotad najveća visina na koju sam se penjala bilo 4200 metara. I još jedan veliki izazov u cijeloj toj priči bilo je i to što dotad nijedna cura u Hrvatskoj nije prešla tu magičnu brojku od 8000 metara. I na toj ekspediciji na Cho Oyu, šesti po visini vrh na svijetu, imali smo stvarno veliki uspjeh jer se pet cura popelo na sam vrh. To nam je zapravo otvorilo vrata prema Everestu, što je trebalo iskoristiti - dodatno je kazala Iris, inače geologinja i doktorica znanosti. I odmah je nastavila.

- Na ekspediciji na Everest bilo nas je nešto manje, 11, no u ekipi je bilo i nekoliko cura s ekspedicije na Cho Oyu. Uglavnom, ekspedicija na Everest trajala je 72 dana. Zašto tako dugo? Uglavnom takve ekspedicije traju tako dugo jer se velika pažnja posvećuje aklimatizaciji, tome da se organizam prilagodi na visine, što uključuje nekoliko uspona. Najprije se dižete do prvoga visinskog logora pa se vratite u bazni logor gdje se onda odmarate nekoliko dana. Zatim idete do drugoga visinskog logora te na isti način postupno idete sve više i više do završnog odlaska na sam vrh. Baš u tom razdoblju imale smo i jedan mali 'prozor' dobrog vremena. I Darko je kao vođa ekspedicije donio odluku da ćemo ići u dvjema grupama. A kako je odlučio tko će ići? Radile su se tri liste, tri izbora. Darko je imao neku svoju listu redoslijeda cura koje su spremne za to, šerpe koji su s nama odrađivali i te aklimatizacijske uspone imali su svoju listu, a treću je listu imala naša liječnica. I na temelju svih triju lista Darko je odlučio tko će zapravo biti u tim grupama za sam vrh. U prvoj smo bile Darija i ja, a u drugoj Milena Šijan i Ena Vrbek, koje su se također popele na vrh, te Vedrana Simičević, koja se ipak odlučila vratiti jer se nije osjećala fizički dovoljno jakom. Zašto nas je bilo samo dvije-tri u grupi? Upravo zato što smo tijekom tih aklimatizacijskih uspona napravili visinske logore koji su bili opremljeni vrećama za spavanje, hranom i svom potrebnom opremom za određeni broj ljudi. Ti su visinski logori mogli primiti dvije-tri cure. I od nas ukupno 11 na kraju smo se nas četiri popele na sam vrh, ali su sve cure sudjelovale u aklimatizacijskim usponima - vratila se Iris u te himalajske dane prije 15 godina.

Foto: Privatni album

Zanimalo me koji su se sve osjećaji u njima komešali tijekom tih aklimatizacijskih priprema i boravaka u visinskim logorima te konačnog uspona na sam vrh, što su sve proživljavale, što je bilo teško, iscrpljujuće, je li bilo dvojbi, dvoumljenja...

- Uh, sve teška pitanja. Postoje različiti smjerovi uspona na Everest pa neki kažu: 'Ovaj je lakši, ovaj je teži', ali zapravo nijedan nije lagan. Ono što mogu reći jest da tamo morate doći fizički spremni, ali i za mnogo toga morate imati sreće. Treba imati sreće da vrijeme bude dobro, da se ne razbolite. Tamo si to ne možete dopustiti jer vas bilo koja bolest unazadi i od aklimatizacije i od svega ostaloga. Znači, puno se toga mora posložiti da biste na kraju došli na sam vrh. Zapravo, teško mi je sve to pričati jer je prošlo puno vremena. Kad se dogodi nešto što je u vašem životu tako veliko, onda vam ostanu samo lijepa sjećanja. Ono ružno i teško ne da zaboravite, nego potisnete, a uvijek iskaču samo lijepe stvari. Mislim... Teško ti je na usponu. Ne mogu reći ništa drugo nego - teško ti je. A samo o tebi ovisi koliko ćeš to trpjeti. Moraš se posložiti u glavi. Moraš se koncentrirati na nešto malo, na dva-tri koraka ispred. Pa kada to prođeš, onda se opet koncentriraš na iduća dva-tri koraka. I tako si polako slažeš svoj put do vrha. Naprosto, ne možeš krenuti iz baze i već razmišljati kako ćeš stići na vrh. Ma kakvi! Do vrha imaš toliko stepenica da jednu za drugom svladavaš polako, strpljivo, smireno - govorila je Iris vrlo iskreno, na trenutke zastajkujući i kratko razmišljajući kako bi pronašla prave riječi.

A onda je riječima nastavila sve do samog vrha.

- Bazni logor onaj je najniži, a svi su ostali visinski logori, prvi, drugi, treći i posljednji, četvrti. I s trećega visinskog logora u taj naš zadnji, četvrti visinski logor, na visini od oko 8000 metara, Darija i ja došle smo rano poslijepodne i tu smo se imale vremena odmoriti do navečer. Naime, taj posljednji uspon, od zadnjega visinskog logora na vrh, kreće po noći. I mi smo zajedno s dvojicom naših šerpa, Lakhpom i Pembom, sa završnim usponom krenule oko 21 sat, da bismo na sam vrh došle ujutro. Himalaja je, kao i većina visokih brda, karakteristična po tome da se poslijepodne vrijeme uglavnom počinje kvariti pa se na završni uspon kreće navečer kako biste imali dovoljno vremena i doći na vrh i sigurno se spustiti natrag do zadnjega visinskog logora. Mi smo na vrhu bile oko 9.40. I ono što je zanimljivo jest da smo na samom vrhu bile dosta dugo, čak 45 minuta, no one su nam proletjele. Sjećam se da nam je tada na vrhu najbitnije bilo javiti se što prije u bazni logor. Darija se prva javila, onda ja. Predviđajući kad bismo se mogle popeti na sam vrh, oni su se iz baznog logora spustili malo niže kako bi signal bio bolji. Uopće se ne sjećam što smo nas dvije tada njima govorile, ali se sjećam da su cure iz baznog logora uzele neke lonce i s time lupale i navijale. A mi smo na vrhu sjele, osigurale sebe i ruksake, fotkale se sa šerpama i 45 minuta je proletjelo. Meni je od cijeloga tog uspona najviše u sjećanju ostao taj zadnji, završni greben po kojem se penje. Koliko god vi pročitate sve o tome i imate praktički cijeli smjer u glavi, ja većinu vremena tijekom tog penjanja noću nisam imala pojma gdje sam. I zapravo sam jedva čekala da grane sunce i svane dan. No sjećam se da je vidik s toga završenog grebena bio predivan jer se pogled otvori i na jednu i na drugu stranu, kao da vam je netko stavio Zemlju na dlan. Vidi se gomila planina, dolina, pogled seže unedogled. Prekrasno - prenijela nas je Iris na trenutak u te vrtoglave, veličanstvene visine.

Ali to je bilo tek pola odrađenog plana. Trebalo se i spustiti.

- A silazak je uvijek teži. I fizički i psihički. Prvo, jer je čovjeku prirodnije penjati se nego silaziti. Drugo, mi smo krenule navečer, iza nas je bila cijela neprospavana noć. Već ste umorni, gladni, žedni i više vam se ne da hodati. Sjećam se da sam na silasku nekoliko puta znala pomisliti: 'Eh, da mi je sad ovdje sjesti i zaspati.' No, stajati se nije moglo.

Foto: privatni album

Niti smjelo - sažela je Iris dodavši da se druga grupa naših cura, koju su činile Milena Šijan i Ena Vrbek, prema vrhu Everesta penjala s dva dana razmaka pa su ih ona i Darija susrele u trenutku kada su Milena i Ena bile na putu prema četvrtom visinskom logoru.

- Pokušale smo im tada prenijeti neka naša iskustva i dati podršku, vjetar u leđa. A sa svima ostalima vidjele smo se tek pri spuštanju u bazni logor. Darko je bio presretan kad smo se javile s vrha, ali je uvijek ponavljao da je ekspedicija gotova tek kada se i onaj posljednji vrati u bazni logor. Tako da je onda najveća fešta bila kad smo se svi opet okupili u baznom logoru, kada su se i Milena i Ena vratile u bazu. Bio je tamo veliki plato gdje smo svi onda dočekali i njih dvije. Pjevale smo naše pjesme, plesale s hrvatskom zastavom. Bilo je jako veselo. A koliko su šerpe kreativni u bazi moglo se vidjeti iz njihovih torti za naše uspješne uspone. A uz to, četiri su cure iz ekspedicije tamo proslavile rođendane pa su šerpe i oko toga imali vrlo maštovite kreacije - prisjetila se Iris, da bi se Darija nadovezala kako su ono što su svi ondje doživjeli emotivno toliko jaki trenuci da ostaju u njima cijeli život.

- Svima nama bili su to veliki izazovi, ali na okupu nas je održao timski rad. Kako do vrha, tako i na silasku. Kao i u svakodnevnom životu, i na ekspedicijama ima i uspona i padova. Sve krene s nekim planom, a onda krenu improvizacije. A to su posebni gušti. I tko se tu uspije snaći, vjerujem da može daleko dogurati. Darko Berljak kao vođa ekspedicije imao je najteži zadatak - održati nas sve na okupu i vratiti nas doma. Zahvaljujući njegovu dugogodišnjem iskustvu boravka u visokim planinama i organizaciji ekspedicija, imale smo od koga puno toga naučiti. A u isto vrijeme osjećati se sigurno i vjerovati u svaku njegovu odluku -naglasila je Darija koliko su u takvim ekstremnim i vrlo delikatnim situacijama važni zajedništvo, međusobno povjerenje, poštovanje, uvažavanje, odgovornost i ustrajnost.

Jeste li u baznom logoru, zato što ste bile ekipa sastavljena samo od žena, bile posebno zapažene, jeste li bile svojevrsna atrakcija, pitala sam ih.

- Jesmo, vrlo se brzo tamo pročuje tko je tko, odakle je, što je dosad takoreći ispenjao... Ali zanimljivo je da je tada tamo bila još jedna ženska ekspedicija, singapurska. K tome, tada su s nama u grupi bili i neki šerpe s kojima smo dvije godine ranije išli na Cho Oyu, a bilo je i šerpa koji su s nama bili na Cho Oyuu, ali su sad bili dio nekih drugih ekspedicija pa su nas našli i došli pozdraviti. S nekima od njih sretale smo se pak i na visinskim logorima, tako da smo cijelo vrijeme imale i njihovu podršku. Na njih smo mogle računati u svakom trenutku. Oni imaju znanja i iskustva i bez njih bi sve to bilo mnogo, mnogo teže- istaknula je Iris tu neraskidivu vezu koja se stvori između šerpa i onih koji se penju.

Foto: privatni album

Na pitanje pak jesu li njih dvije jedine sestre koje su se popele na Everest, Iris je uzvratila:

- Darka Berljaka takve stvari jako zanimaju i on je to dobro proučavao. Znam da su se na vrh Everesta popele i dvije sestre Nepalke, ali one nisu išle istim smjerom kojim smo se mi penjale. Koliko znam, mi smo bile prve sestre koje su se popele tim smjerom. E sad, kada u tako ekstremne i opasne situacije idemo s nekime tko nam je jako blizak, javlja se i dodatna, možda još i veća briga za tu osobu. Kako su se s tom sestrinskom brigom nosile njih dvije?

-To što je Iris bila uz mene definitivno mi je bila dodatna snaga i sigurnost. Do tih ekspedicija nismo ni znale koliko dobro funkcioniramo zajedno. Toliko se dobro poznajemo da je dovoljan pogled da znamo kako se koja osjeća. To puno znači u teškim trenucima. Iris zna kada usporiti i pogledati oko sebe, sjesti, dok ja znam kada ubrzati, paziti na vrijeme... I tu se jako dobro nadopunjujemo - kazala je Darija, dok je Iris u tom trenutku vidljivo preplavio neki poseban osjećaj.

- Darija i ja imamo jako lijep sestrinski odnos. I evo, sad mi je i glas malo zadrhtao. Osjećam se privilegirano što sam tada mogla s njom biti na vrhu -zacaklilo se nešto dirljivo u Irisinim očima dok je ovo govorila.

Eh, lako je sad svega se toga prisjećati kad je sve dobro i sretno prošlo. No kako su njihovi roditelji reagirali kada su im rekle u kakvu se avanturu upuštaju njih obje, zanimalo me.

- Zagrljajem i podrškom. A onda su krenuli istraživati. Mislim da su znali bolje od nas kamo idemo. Imali su i oni neprospavanih noći, dana kada su se brinuli i čekali vijesti iz baze. Nije im bilo lako. I znale smo to. Jer smo i mi osjećale isto. Oni nas nikada nisu pokušali odgovoriti ni od jedne ekspedicije. Osjećali su koliko to volimo i uživamo što smo zajedno u svemu tome- riječima je Darija podigla mali spomenik njihovim roditeljima, tati Borisu i mami Đurđi.

Naravno, obje u planine idu i dalje.

- Ali u malo drugačijem ritmu i društvu. Ne penjemo se visoko, ali ne stajemo. I trudimo se ljubav prema planinama prenijeti na naše sinove. Nadam se da u tome uspijevamo.

Foto: privatni album

U planinama zajednički provodimo godišnje odmore - reče Darija, a Iris se nadovezuje, također spominjući tu neraskidivu obiteljsku dimenziju koju sad čine i njihovi sinovi, Darijin David i Irisin Andrej, te supruzi, Darijin Elvir i Irisin Juraj.

- Ja se više ne bavim alpinizmom otkad sam postala mama, ali i dalje sam u planinama koliko mogu biti. Super je što Darija i ja imamo klince, dva dečka koji su generacijski bliska. I sva ljetovanja provodimo zajedno, obiteljski. Lani smo ih čak malo 'testirali' kako funkcioniraju na feratama u Dolomitima. I prošlo je odlično. Pokušavamo što više vremena provoditi u planinama, a i jedna i druga volimo u tu priču uklopiti i obitelj - kazala je Iris na kraju.

Komentara 4

ZZ
zzz
00:50 20.05.2024.

Zanimljiv članak, pogotovo vidjeti njihova mišljenja s odmakom. Svaka čast na hrabrosti!

Avatar southman
southman
07:37 20.05.2024.

" Vidi se gomila planina, dolina, pogled seže unedogled. " Malo neobično za okruglu Zemlju 😂!? Bravo cure !!!

Avatar Idler
Idler
06:55 20.05.2024.

Bravo puce, čestitka na obljetnici !

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije