Nevjerojatno je, ali istinito da nitko, pa ni u Vatikanu, nije znao koja je rimska crkva bila namijenjena kardinalu Alojziju Stepincu kao naslovna. Zahvaljujući strpljivom kopanju po vatikanskim dokumentima hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić uspio je otkriti da je Stepinac trebao biti naslovnikom crkve sv. Pavla alla Regola u središtu Rima. Naime, kada pape najavljuju imena novih kardinala, objavljuju i koje će rimske crkve biti naslovnikom. No ni u vatikanskom godišnjaku ni u drugim do sada znanim dokumentima taj se podatak nije nalazio.
Zaključak misteriozne priče
– Ova gotovo nevjerojatna priča o vjerojatno jedinom kardinalu u povijesti Katoličke crkve koji kao da nije imao svoju naslovnu crkvu u Rimu vremenski započinje prvim dokumentom u kojem se njegovo ime spominje u kontekstu kardinalskog grimiza – kaže nam Pelicarić.
Papa Pio XII. 29. studenoga 1952. odlučio je da će na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. godine tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa mons. Alojzija Stepinca imenovati kardinalom i uvrstiti u Kardinalski zbor. Obaviještena je vatikanska nuncijatura u Beogradu, a kao posljedicu te odluke Pija XII. jugoslavenske su vlasti odlučile protjerati vatikanske diplomate i prekinuti odnose sa Svetom Stolicom. Od tog trenutka gotovo sve na Stepinčevu kardinalskom putu neuobičajeno je i čudno.
Kada ste otkrili koja je rimska crkva bila namijenjena kardinalu Stepincu?
– Krajem kolovoza 2020. godine, kada sam nakon višemjesečne pretrage pronašao dokument koji nam zaključuje ovu misterioznu priču. Dakle, nakon 70 godina otkrili smo koje je crkve kardinal Stepinac trebao biti naslovnikom – kaže veleposlanik Pelicarić. Dakako, veleposlanik je o svemu obavijestio hrvatske civilne i crkvene vlasti te se odlučilo, uz sve potrebne dozvole koje se za tako što trebaju dobiti u Vatikanu i u Rimu, da se mramornom pločom označi kako je kardinal Stepinac trebao preuzeti crkvu sv. Pavla alla Regola.
U ponedjeljak 21. prosinca navečer u toj je crkvi misu i blagoslov ploče predvodio njezin sadašnji naslovnik kardinal Francesco Monterisi. Na mramornoj ploči na latinskom jeziku piše: “Blaženi Alojzije Svete rimske crkve kardinal Stepinac dobio (je) naslov ove crkve koju, zbog zatočeništva, nikada nije preuzeo; povodom šezdesete obljetnice njegovog preseljenja u nebo, postavi Veleposlanstvo RH pri Svetoj Stolici, godine Gospodnje 2020.”
Kako to da nitko do sada nije uočio tu manjkavost oko naslovne crkve?
– Da, čudi da nikome od brojnih stručnjaka, kao ni Stepinčevim biografima, nije zapela za oko ova bjelodana aberacija od normalnog i uobičajenog. Zainteresirali smo se stoga na svaki mogući način pronaći koja je to crkva bila ili morala biti. Neki kanonski stručnjaci koje smo konzultirali, a koji nisu bili upoznati s osobom kardinala Stepinca, kad smo ih izvijestili da nikako ne možemo pronaći i provjeriti taj podatak, prvo su pomislili da se radi o kardinalu koji je imenovan “in pectore“, a nikad za života oglašen kao takav, jer su ispravno zaključili da bi nepostojanje naslovne crkve bila sasvim kontradiktorna činjenica za jednog imenovanog i proglašenog kardinala. Oni koji su bili upoznati sa Stepinčevim životom lakonski su odgovarali kako “mu nije ni bila dodijeljena“ ili da je “bio lišen slobode pa nikada nije mogao doći u Rim da uđe u posjed, i da stoga nikada nije dobio naslovnu crkvu pa o tome zato nema evidencije“. Upozoravali smo da to nije moguće, čak i da bi to bilo protivno kanonskom pravu; odgovor je znao biti da je “učinjena iznimka“, da bi „takav podatak nakon toliko istraživanja Stepinčeva života zasigurno morao biti poznat do sada“. Dakle, govorili su, zasigurno mu nije bila dodijeljena naslovna crkva. Bio sam uvjerenja da kardinal Stepinac nije mogao postati kardinalom, a da mu nije dodijeljena titularna crkva u Rimu. Time bi on ušao u kontradikciju s osnovnom funkcijom svakog kardinala – birati papu – jer ne bi sačinjavao dio rimskog klera. Stepinac je bio i ostao kardinal bez obzira na činjenicu da zbog svojeg utamničenja nikada nije dospio u Rim, nije pred papom ispovjedio vjeru, prisegnuo na vjernost njemu i njegovim nasljednicima, od njega nije preuzeo kardinalski biret, kardinalski prsten ni bulu imenovanja te nikada nije ušao u posjed svoje naslovne crkve. No uobičajeni javni izvori koji u normalnim situacijama moraju sadržavati taj podatak – poput vatikanskoga dnevnog lista L’Osservatore Romano, službenoga glasila Svete Stolice Acta Apostolicæ Sedis ili službenog godišnjaka Annuario Pontificio – nisu ga imali – objašnjava veleposlanik Pelicarić. Papa Pio XII. imenovao je istoga dana 24 kardinala, ali osim Stepinca bilo je i drugih koji nisu mogli doći u Rim.
– Da, od 24 imenovana kardinala nije samo Stepinac izostao s liturgijske ceremonije. Nunciji iz Lisabona, Madrida i Pariza, Pietro Ciriaci, Gaetano Cicognani i Angelo Giuseppe Roncalli (kasnije papa Ivan XXIII.), te dvojica španjolskih nadbiskupa Tarragone i Santiaga de Compostele Benjamin de Arriba y Castro i Fernando Quiroga y Palacios nisu mogli doći, a do zadnjeg časa čekalo se hoće li će nadbiskup Gniezna i primas Poljske Stefan Wyszynski moći doputovati iz Poljske. I svi su oni valjano imenovani u odsustvu, i svi su dobili svoju rimsku crkvu. Svi osim Stepinca, činilo se.
Važna crkva u rimskoj povijesti
Utvrdili smo kako u zadnjih više od 500 godina praktički nijedan kardinal nije bio valjano imenovan, a da odmah nije bio inkardiniran u rimski kler na način da mu je dodijeljena i naslovna crkva u Rimu. Jedina iznimka u tom polutisućljetnom nizu koja je trajala godinama (od 1953. do smrti 1960.,) bio bi, dakle, kardinal Stepinac – što smo zaključili da je nemoguće – kaže Pelicarić.
Počeli ste tragati, da tako kažemo, dublje u vatikanskim arhivima?
– S obzirom na to da je papa Franjo 6. ožujka 2020. otvorio arhive nastale tijekom pontifikata Pija XII., zatražili smo i dobili pristup onim dokumentima koji nisu ranije bili javno dostupni i nikada nisu bili znanstveno pretraživani ni objavljeni. Tako smo potražili informacije u Kongregaciji za kauze svetih, Kongregaciji za biskupe, u tajništvu Kardinalskog zbora, u Apostolskom arhivu te u povijesnom arhivu Državnog tajništva Svete Stolice i nigdje nismo bili uspješni. Svi dokumenti koji su pribavljeni bavili su se činjenicom da je nadbiskup zagrebački valjano imenovan kardinalom i uvršten u Kardinalski zbor, ali nigdje nije bilo spomena njegove naslovne crkve. Tada smo krenuli u pretraživanje malo poznate arhive Ureda liturgijskih ceremonija Vrhovnog Svećenika, konkretno spisa koji su se odnosili na pripremu konzistorija 1953. godine. I u sklopu jedne kutije dokumenata Pija XII. koji su se odnosili na taj konzistorij pronađen je ključan dokument: „Dodjela naslova novih uzoritih“ (Archivio dell Ufficio delle Celebrazioni Liturgiche del Sommo Pontefice, ACP0246, Concistori 1946–1954, istruzioni per una canonizzazione, fasc 5). To je jedini dokument koji smo uspjeli pronaći u kojem je pisalo koja je crkva kao naslovna određena za Stepinca, odnosno San Paolo alla Regola. Potom smo morali i uspješno dokazati njegovu valjanost i vjerodostojnost, kako bismo uspjeli uvjeriti sve nadležne vlasti da Stepinac zavređuje ploču u svojoj crkvi, dodaje Pelicarić.
Što mislite zašto je papa Pio XII. upravo tu crkvu odredio kao naslovnu za Stepinca?
– Crkva se nalazi u povijesnom centru Rima, u neposrednoj blizini nekadašnjeg židovskog geta, i vrlo je važna u rimskoj povijesti i povijesti Katoličke crkve. Na njezinu mjestu, naime, već u IV. stoljeću nalazila se ranija crkva, koja je komemorirala mjesto na kojem je apostol sv. Pavao živio i radio, a gdje je bila sačuvana i njegova ćelija. Zapravo tu je sv. Pavao bio u kućnom pritvoru upravo kao što je to bio i Stepinac u Krašiću. Uvjeren sam da se papa vodio tom činjenicom – završava veleposlanik Neven Pelicarić.
Velika zahvalnost Stepincu što danas imamo svoju državu Hrvatsku, što je hrvatski narod sačuvao svoj identitet. Da je na čelu Crkve bio neki kukavica koji bi Hrvatima oduzeo Rimokatoličku crkvu, Hrvati bi izgubili svoj identitet. Jedino Crkva je u zločinačkoj komunističkoj diktaturi bila politička strana koja je spriječila posrbljivanje Hrvata.