Takozvana visoka politika Srbije i Hrvatske debelo kaska za odnosima koji su u zadnje vrijeme uspostavljeni na nižoj, narodskoj, razini. Kada srbijanski predsjednik Boris Tadić obećava pa otkazuje svoje posjete Hrvatskoj jasno je da je u pozadini politička igra, koja nosi političku poruku. Njegov nedavni posjet Sloveniji, kada nije našao vremena da skokne do Zagreba, potvrđuje da Tadić pokazuje ljubazno lice Europskoj uniji, a njegova podrška Dodiku i Banjaluci i neprikrivena averzija prema hrvatskom priznanju Kosova pokazuju da hrani svoje nacionaliste pokušavajući među njima pronaći svoje birače. Predsjednik Mesić još pokazuje volju, ali pitanje je koliko će dugo odgađati svoj posjet Kosovu, koji bi mogao iritirati srpsku politiku.
Čeka li Tadić promjenu na Pantovčaku, mogao bi se prevariti. Tko god dođe, neće poništiti priznanje Kosova, pa prema tome njegovo izbjegavanje Mesića, nakon što se činilo da su uspostavljeni korektni odnosi, nema puno smisla, kažu diplomati. Očito su i u Hrvatskoj i u Srbiji međusobni odnosi, kada se radi o politici, u drugom planu. Obje zemlje korteširaju EU, a Srbi još malo igraju i s Rusijom i s Kinom kako bi se “osigurali” sa svih strana.
Vide to i svi analitičari s kojima smo razgovarali i slažu se u tome da narod živi stvaran život i želi da bude što normalniji, a politika vodi igre kako bi opstala na vlasti.
Karta Kosovo
– Odnosi u visokoj politici ograničeni su time što Srbiji odnosi s Hrvatskom nisu politički prioritet. Tadić je trenutačno usredotočen na Kosovo, izgubljenu bitku, deklarativno se okrenuo prema EU i odnosi za Zagrebom nisu mu u prvom planu. Tu je, naravno, i potpora Banjaluci, pa se može reći da se u srpskoj visokoj politici, kada je u pitanju BiH, naziru sjene Miloševićeve politike. Što, jasno, ne nailazi na razumijevanje u Hrvatskoj. Problem je što ta politika cijelo vrijeme želi nacionalnu legitimaciju, pa se stalno igra na kartu Kosovo, Dodik, odnosi s Rusijom – kaže analitičar i zastupnik u srpskoj Skupštini Žarko Korać.
On ima objašnjenje i za dobre odnose Srbije i Slovenije. Nije to samo zbog iznimno razvijenih gospodarskih odnosa – Slovenija je jedan od najvećih investitora u Srbiji – već i zbog slovenskog članstva u EU.
– Jasno je da je i Slovenija priznala Kosovo, ali u pitanju su različiti interesi. Neki od visokih povjerenika EU za Srbiju su Slovenci i sigurno je da se i u tome vidi politički prioritet koji Sloveniju stavlja ispred Hrvatske – ističe Korać.
No kako život ipak ponekad ide mimo politike onda je – kada Severina nakon Lepe Brene koja je “pokorila” Zagreb “pokori” Beograd – jasno da su tržišta, pa i kad se radi o estradi, puno funkcionalnija od političkih odnosa. Odnosi u kulturi, elitnoj ili populističkoj, sve su bolji. Ne samo zabavnjačke i narodnjačke zvijezde već i reality show programi – poput prošlogodišnje Operacije Trijumf ili ovogodišnje srpske Farme u kojoj je jedna od sudionica Marina Perazić, koja je bila i na hrvatskoj Farmi – ali i sapunice, filmovi i kazališta sve češće iz jasnih komercijalnih razloga ujedinjuju programe. Mladi ljudi s jedne i druge strane zadovoljavaju svoju radoznalost sve masovnijim posjetima Zagrebu i Beogradu, novosadski festival Exit ima kultni status među hrvatskim ljubiteljima glazbe, sudionici hrvatskog Gay Pridea s interesom prate sve organizacijske teškoće iste manifestacije u Srbiji.
Poduzetnici su već davno našli svoje niše, i privatne i poslovne, čekaju se samo brakovi koji će ujediniti tajkunske dinastije, a angažman srpske zvijezde Seke Aleksić, koja će se smješkati dok svojim glasom i likom prodaje Podravkine proizvode, pokazuje koliko je pragma bitna za opstanak na tržištu. Uostalom, ove je godine bilo devet posto više srpskih turista u Hrvatskoj nego lani i premda su uza Slovence u anketama Srbi i dalje najnepoželjniji gosti, uzlazni trend se ne može poreći, a s njim će se, možda, pojačati i suvisli angažman hrvatske turističke politike na srpskom tržištu.
– Počelo je suradnjom kriminalaca, koja je vrlo intenzivna još od rata, radi čega su i policije obiju država morale krenuti u suradnju, a nastavljeno je i u drugim segmentima života. Sve je to očekivano, ali nije očekivana tako rasprostranjena suradnja narodnjačkih scena. To sada jasno pokazuje da je tvrdnja o kulturnoj pozadini sukoba devedesetih bila lažna – smatra analitičar Žarko Puhovski.
Književnik Miljenko Jergović, čije su knjige preplavile izloge beogradskih knjižara, često je na relaciji Zagreb – Beograd i tvrdi da postoji neravnoteža u hrvatsku korist kada se radi o suradnji između Srbije i Hrvatske.
– Ondje je potpuno ludilo za hrvatskim brendovima, no kulturna je suradnja oskudnija nego što bi trebala biti zbog uobičajenog nedostatka novca u kulturi. Sve su druge barijere davno srušene, pa čak i kada je riječ o najosjetljivijoj temi, sportu, i prijateljskih je utakmica puno više nego što se može vidjeti iz naših medija. Uostalom, i izbornik hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije Miroslav Aksentijević je iz Srbije. Politika kasni iz huljskih razloga, zbog potrebe političkih razračunavanja, pa se komunikacija sa Srbijom u Hrvatskoj drži na nekoj poluhladnoj razini, što je posve bizarno, jer je cjelokupni život otišao daleko ispred politike. Normalno je to što čine obični ljudi, a nenormalno ono što čini politika – kaže Jergović.
Udvaranje biračima
Za analitičara i političkog kolumnista tjednika “Vreme” Teofila Pančića posve je jasno da je “narod prešišao politiku i da je svakodnevni život bolji nego odnosi u visokoj politici”.
– Politika se udvara samo vlastitim biračima, i to često najgorem, najekstremnijem dijelu političkog tijela. Oni su u strahu od jačeg zatopljavanja odnosa i međusobno se vrte u začaranom krugu postavljajući jedni drugima uvjete: ako vi napravite to i to, mi ćemo napraviti to i to. Stvari se očito moraju, kako kaže Barack Obama za odnose SAD-a i Rusije, “resetirati” – misli Pančić.
Pitanje je samo hoće li prevladati volja za “resetiranjem” ili bi se narod ponovo mogao naći u zamci političkih pregrijavanja. Može li ono što narod s obje strane gradi, politika razgraditi? Razmišljajući o tome, Dušan Pavlović, s beogradskog Fakulteta političkih znanosti, kaže da Tadićeva Demokratska stranka od 2004. godine vodi politiku širenja svog biračkog tijela i pokušava, do sada prilično uspješno, prodrijeti i do onog dijela birača koji imaju radikalnije stavove. Srpska politika, naime, provodi svojevrsnu akrobatiku koja uključuje dva esktrema. S jedne strane pokazuje proeuropsko lice, kojim se zadovoljava tako orijentiran dio biračkog tijela, a s druge se strane pričom o Kosovu nudi i razjedinjenim radikalima opcija koja im je prihvatljiva.
– Tadić i ministar vanjskih poslova Jeremić pokušat će održati nacionalističku tenziju koja dijelu birača govori: mi smo tu da štitimo nacionalne interese, što znači da se odnosi s Hrvatskom zatežu namjerno, a pretpostavljam da je isti motiv i s hrvatske strane, gdje također postoji takav dio birača. Radi se o politici kakva je vođena tijekom devedestih, samo na puno nižoj razini, i ne vjerujem da može eskalirati u nešto više. Istina, imamo neke ekstremne medije koji i te kako raspiruju nacionalizam, neke umjerene koje drže ravnotežu, i RTS koji s vremena na vrijeme pojačava, a potom snižava napetosti. No sve su to kontrolirane tenzije koje neće eskalirati u sukob, jer će se na kraju ipak sve morati svesti u okvire prihvatljive Europi koja i te kako pazi na odnose u regiji – tvrdi Pavlović.
Koji tajac,mrtva tisina...a st bi normalan covek rekao na dve nobuloze od drzave sa dva nobulazna predsednika! @SMIT..pa ko te pita za Zemun,gde bi on to i bio! Isto kao i Karlobag :)