Po zapovijedi dobivenoj od Glavnog stožera OS RH za formiranje Hrvatske oružane vojske, skupina sastavljena od osamdesetak entuzijasta i istinskih domoljuba dragovoljno se stavlja na raspolaganje tek rođenoj državi i svome gradu. Nakon ustroja formiraju se tri voda te se imenuje A-četa, nakon čega pripadnici zadužuju maskirne odore. Na njihovoj je kapi bio povijesni hrvatski grb, a na rukavu grb i pet slova: ZNG RH. Slabo naoružana, A-satnija ZNG-a Bjelovar odlazi u krvav i bespoštedan rat, u obranu svoje Hrvatske.
A-satnija prva je profesionalna postrojba hrvatske vojske u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, u koju su okupljeni dragovoljci, zaljubljenici u svoju domovinu, a ova priča o stvarnim herojima Bjelovara i Hrvatske ispričana je u knjizi "Bili smo vojnici '91." iz pera pripadnika postrojbe, danas umirovljenog časnika Hrvatske vojske Perice Drmića, upravo objavljena u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus.
"Opisati formiranje A-satnije ZNG-a, progovoriti o njezinu ustroju i djelovanju, nije lako. Arhivska građa teško je dostupna, dokumentacija nepotpuna, a novinski članci nepouzdani. Ali zato imamo svoja sjećanja. Zato progovaraju naši osobni doživljaji tih dana Domovinskog rata. Kad se kaže A-satnija ZNG-a Bjelovar, na cijelom području Bjelovarsko-bilogorske, Vukovarsko-srijemske, Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Brodsko-posavske i Virovitičko-podravske županije, gdje je satnija bila angažirana i borbeno djelovala, bude se asocijacije na neku poveznicu s A-satnijom", navodi autor.
Osim na časni put ove postrojbe, spomen A-satnije, međutim, budi sjećanja i na jednu tešku bitku, kada su hrvatski branitelji upali u neprijateljsku zasjedu u Kusonjama i utočište pokušali pronaći u kući na broju 55, ali ona je postala poprište jednog od najstrašnijih zločina u Domovinskom ratu. Evo kako je sve počelo.
Nakon žestokih borbi hrvatske policije i domaćih branitelja protiv velikosrpskih snaga u Pakracu krajem kolovoza i početkom rujna situacija postaje kritična. Grad Pakrac bio je pred padom jer su napadi neprijateljskih snaga bili žestoki i sve intenzivniji. Procijenivši ozbiljnost vojne situacije na prostoru samog grada Pakraca, a i šireg područja zapadne Slavonije, Glavni stožer Oružanih snaga izdao je zapovijed da se obrana Pakraca ojača snagama iz Bjelovara te su u popodnevnim satima 2. rujna 1991. iz Bjelovara u grad Pakrac upućena dva voda A-satnije ZNG-a, jačine 77 pripadnika.
Izviđanja prema selu Kusonjama počela su odmah po dolasku pripadnika A-satnije u grad Pakrac, a 5. rujna 1991. su se intenzivirala. Tada se u oklopnom vozilu TOP 1 krenulo u selo da se izvidi stvarno stanje jer je od pojedinih stanovnika dobivena informacija da se u selu nalazi velika količina minobacača, pušaka i streljiva te da su velikosrpske snage slabo organizirane i da za vikend imaju smjenu, što je bio okidač za pripremu izviđanja zbog mogućeg ulaska u selo.
Informacije o slaboj obrani sela dobivaju se od Boška Culića (kasnijim saznanjima utvrđeno je da je bio pripadnik pete kolone), što je dokaz da su neprijatelji pomno planirali zasjedu bjelovarskih branitelja jer je tada izviđanje bilo bez ikakvih sukoba i bez primjećivanja većih količina neprijateljskih pripadnika.
Po povratku u bazu, odlučeno je da se za vikend kreće u selo jer je oružje bilo neophodno. Možda je taj trenutak bio presudan jer je ostavljeno trodnevno razdoblje, što je neprijatelju bilo dovoljno vremena za pomno planiranje zasjede, dopremanje dodatnih snaga te pribavljanje točnih informacija o danu i vremenu polaska hrvatskih snaga iz Pakraca prema selu Kusonjama od "kurira" iz grada.
Tog 8. rujna 1991., na blagdan Male Gospe (nedjelja), kreće se u realizaciju unaprijed dogovorene akcije te se 17 pripadnika A-satnije ZNG-a Bjelovar oklopnim vozilom TOP 1 u jutarnjim satima približava selu Kusonjama. U jutarnjim satima pripadnici A-satnije i policije kreću u akciju čišćenja sela Kusonja da se pokuša doći u dubinu sela, koliko trenutačne okolnosti budu dozvoljavale.
Ulaskom dublje u selo, ne sluteći zasjedu, oklopno vozilo pogođeno je raketnim bacačem Osa kod kućnog broja 55. Branitelji su bili primorani napustiti vozilo i potražiti zaklon u čvrstim objektima, što i čine ulazeći u kuću broj 55. Po ulasku u kuću, pripadnike A-satnije napadaju velikosrpske snage sve jačim intenzitetom, a dodatne neprijateljske snage okružuju kuću i dio prema Pakracu da hrvatskim snagama spriječe dolazak pomoći.
Kuću okružuje Kusonjska četa, kojom zapovijeda Bogdan Dabić. Poziva branitelje iz kuće na predaju, što oni odbijaju. Počela je borba u kojoj su naši borci pružili snažan otpor mnogostruko jačem i naoružanijem neprijatelju, koji je dodatno ojačan snagama iz okolnih srpskih sela Dereze, Grahovljana, Španovice, a kasnije i specijalnom jedinicom s Bučja.
Nakon što su primili vijest da je dio A-satnije upao u zasjedu u Kusonjama, preostali pripadnici A-satnije zatražili su pomoć od policijske postaje u Pakracu, što je prihvaćeno. Organizirana je akcija pripadnika ZNG-a i policije u kojoj je s okolnih položaja povučen dio policajaca, što je s obzirom na vojnu situaciju u kojoj se nalazio Pakrac bilo izuzetno hrabro i vrlo riskantno, ali moralo se probati baš sve da se pomogne braniteljima u okruženju.
Znalo se da vrijeme nije na strani opkoljenih branitelja. Zbog snažnih napada na kuću troše velike količine streljiva kojeg ionako nedostaje, a širenje vijesti o braniteljima u okruženju privlači sve veće neprijateljske snage, čijim dolaskom mogućnost proboja prema njima svakom minutom postaje sve manja.
Već u prijepodnevnim satima dio vojno-policijskih snaga pokušava proboj prema opkoljenim pripadnicima A-satnije policijskim BOV-om. Dolaze u neposrednu blizinu kuće te pozivaju branitelje iz kuće da se pokušaju probiti do njih, što ovi odbijaju jer već tada imaju prilično mnogo ranjenih i mrtvih suboraca koje ne žele ostaviti, a zbog intenziteta paljbe BOV nije mogao dugo držati položaj te se morao povući.
POVEZANI ČLANCI:
Dio pripadnika A-satnije kreće u pokušaj proboja u dva kombi-vozila te dolaskom u selo ulazi u pakao. Budući da su borbe trajale cijeli dan i noć i nisu mogli zauzeti kuću, agresori su je odlučili minirati i tako prisiliti preživjele na predaju. Otpor iz kuće bio je sve slabiji i znali su da im ponestaje streljiva, ali svaki pokušaj ulaska završio bi pucnjavom. Kuća je minirana, a po iskazu neposrednog sudionika zločina zarobljenog u VRO Bljesak 9. rujna je tekao ovako:
"S obzirom na to da kuća nije osvojena, odlučeno je da se minira. Samo miniranje kuće izvršio je Čedo Bosanac. Negdje između 9:00 i 10:00 h komandir bataljuna Bogdan Dabić pozvao je na predaju preostale preživjele hrvatske vojnike. Budući da više nisu imali nikakve druge opcije ni izlaza, predaja je počela. Prvi vojnik koji se predao izašao je iz kuće i prelazio cestu s rukama u zraku vičući: 'Vode!', nakon čega se čuo rafal. Na zarobljenika je pucao Žarko Krajnović, koji se nalazio u kući preko puta i pogodio vojnika u prsa. Zatim je iz kuće izašlo još šest vojnika, kojima je Bogdan Dabić naredio da legnu potrbuške na cestu s rukama na zatiljku, nakon čega ih je Luka Krajnović vezao žicom.
U velikoj gužvi koja je nastala oko zarobljenika vidio sam Miloša Anđelića, Peru Ljepuju i Milunku Rogulić kako nogom udaraju zarobljenike koji leže na cesti te im iz automatske puške pucaju u dijelove tijela. Ne da ih ubiju, nego da ih rane da bi ih mogli još mučiti. Milunka Rogulić uzela je veliki odvijač i zabila ga jednom zarobljeniku u koljeno.
Druge je istim oruđem udarala po glavi. Luka Krajnović i Nedjeljko Krajnović prepirali su se tko će pucati u zarobljenike. U grupi oko zarobljenika nalazio se i Ivan Sužnjević, koji je jednom od zarobljenika uštrcao u venu na ruci nekakav serum koji je dobio od Lale, koji je na prostor zapadne Slavonije došao iz Srbije kao dobrovoljac. Poslije je taj serum štrcao po otvorenim ranama zarobljenih vojnika.
Jednom od zarobljenih vojnika skinuo je čizme kanađanke i na noge mu bacio veliki betonski blok, pri čemu su mu obje potkoljenice pukle. Zatim ga je tjerao da hoda. Nedjeljko Krajnović i Lala su poslije ušli u kuću u kojoj su se nalazili ranjeni i mrtvi hrvatski vojnici. Pucali su u glavu ranjenim vojnicima, ali i po mrtvim tijelima. Nakon cjelodnevnog mučenja i iživljavanja, kada je i posljednji hrvatski vojnik u teškim mukama izdahnuo, natrpali su ih na prikolicu i odvezli u Rakov Potok, gdje su ih zakopali u masovnu grobnicu u koju su prije zakapali uginule životinje."
Bio je to iskaz zločinca koji sadrži još niz detalja o učinjenom ratnom zločinu nad nemoćnim zarobljenicima, ali oni zbog samih žrtava nisu za objavu. Obitelji poginulih branitelja gotovo pet mjeseci živjele su u agoniji ne znajući za posljednje počivalište svojih najmilijih i nakon toga dolazi vrijeme strepnje, neizvjesnosti, ali i nade za obitelji, djecu, roditelje, suborce. Nade da je bar netko preživio i da se nalazi negdje u logoru te da će se naći negdje na razmjeni.
Ali kada je na Božić 1991. selo Kusonje oslobođeno, a višemjesečna kriminalistička istraga koju su vodile PP Bjelovar i Pakrac dovršena, stižu i saznanja o postojanju masovne grobnice u Rakovu Potoku – prve masovne grobnice u Domovinskom ratu. Uz prisutnost UNPROFOR-a ostvaruju se uvjeti za ekshumaciju, koja je obavljena 28. i 29. siječnja 1992. godine. Nažalost, otkrivena je i bolna istina da je svih 18 pripadnika A-satnije ZNG-a Bjelovar i dvojica policajaca PP Zagreb smrtno stradalo u borbama 8. i 9. rujna 1991.
Ekshumacijom tijela, njihovim prebacivanjem u Zavod za sudsku medicinu u Zagreb i izjavama svjedoka te kriminalističkom obradom došlo se do saznanja da je trinaest branitelja poginulo u borbi, a oni su: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Marijan Dukić, Stipe Gađa, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Stjepan Mamić, Ivan Palić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac, Tadija Markić te da su sedmorica zarobljena, mučena na najzvjerskiji način i potom u najgorim mukama ubijena, a oni su: Miroslav Čermak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedjeljko Pekić, Petar Grubeša, Mario Posarić i Zlatko Pavlović.
Nakon što je obavljena obdukcija i identifikacija, tijela osamnaestorice mladića, hrvatskih ratnika, 3. veljače dopremljena su u Bjelovar, u njihov rodni grad. Tijela pokojnika bila su izložena 4. i 5. veljače u školsko-sportskoj dvorani, gdje im se naklonio cijeli Bjelovar zahvalivši im za svu žrtvu koju su podnijeli za slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku.
Potom je 5. veljače 1992. godine održana sahrana kojoj je prisustvovalo više od 20.000 ljudi. Nakon svega što su prošli, ispraćeni su na posljednji počinak da počivaju u miru koji su zaslužili. O tom je događaju snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova te jedan igrani: "Broj 55" Kristijana Milića. Za ovaj zločin osuđeno je samo četvero izvršitelja.
A zločin se na istom mjestu dogodio i dvije godine poslije, 1993. godine, kada su članovi obitelji i ratni prijatelji stradalih s cvijećem i svijećama svojim poginulima došli odati počast te su tada stradali od podmetnute mine. U tom je napadu stradalo troje hrvatskih branitelja.
Nakon povratka u Bjelovar sa zahtjevnog ratišta Bosanske Posavine pripadnicima postrojbe rečeno je da se 105. brigada prevodi u pričuvu, to jest postaje "R" brigada, a pripadnici A-satnije imali su važeći ugovor s MORH-om o djelatnoj vojnoj službi te su se razišli po cijeloj Hrvatskoj u razne postrojbe (gardijske brigade, specijalnu policiju, temeljnu policiju, vojnu policiju, topničko-raketne brigade i divizione). Nakon 506 ratnih krvavih dana, ali ponosnih i odgovornih, tijekom kojih su podnijeli veliku žrtvu, prošli većinu ratišta, uspjeli su u onome za što su i krenuli u rat: obranili su domovinu.
"Hrvatska vojska je svakim danom sve više napredovala u organizaciji, ustroju, zapovijedanju i brojnosti. Bila je spremna na sve izazove. Kad se osvrneš i gledaš unazad, kada smo se postrojili u jednom malom dvorištu u središtu Bjelovara gdje je bila zgrada teritorijalne obrane, bili smo ponosni u hrvatskim odorama, a dolaskom u neku od brigada nakon dvije godine vidiš kako stoji postrojena cijela brigada sa svom opremom i tehnikom koju jedna vojna postrojba mora imati; u hrvatskoj vojarni sa svom infrastrukturom.
I tada ti postane jasno da smo napravili mnogo. Toliko smo ojačali samo svojom voljom, zalaganjem, krvlju te zajedništvom svih pripadnika hrvatske oružane sile i kompletnog hrvatskog naroda", navodi autor, Perica Drmić.
POVEZANI ČLANCI:
A pripadnici A-satnije ZNG-a RH Bjelovar bili su najbolji od najboljih, što dokazuje i činjenica da je svaki pripadnik do kraja rata imao neki čin: bilo je vodnika, narednika, časničkih namjesnika, prilično mnogo časnika, nekoliko natporučnika, satnika, bojnika, pukovnika i brigadira. Bitno je naglasiti da i danas, 2024. godine, u svojim redovima imaju djelatne vojne osobe. Oni su: inspektor HV-a, zapovjednik vojarne, pukovnik u Glavnom stožeru NATO-a, brigadir načelnik u MORH-u za školstvo.
"Odluka da se ostvari ovaj projekt pisanja monografije rodila se da ne bismo više slušali povijest koja se svakodnevno izokreće i koristi u razne svrhe neistinito i netočno – da bismo cijeloj Republici Hrvatskoj, gradu Bjelovaru i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji trajno ostavili zapisano ime A-satnije ZNG-a Bjelovar i njezinih pripadnika, istinskih heroja. Ako mi o sebi ne napišemo istinu, napisat će je netko drugi (naravno krivo).
Našim mladim generacijama koje dolaze i na kojima je također veliki teret izgradnje te stvaranja stabilne i bogate Republike Hrvatske željeli smo ostaviti povijesnu istinu o danima kada se u krvavom ratu stvarala domovina", navodi Perica Drmić.
Knjiga koju je napisao prvenstveno je posvećena poginulima, njih 33 tijekom Domovinskog rata i još 26 umrlih nakon rata, kao i ranjenim, oboljelim, ali i svim preživjelim pripadnicima A-satnije ZNG-a RH Bjelovar i svim braniteljima iz Domovinskog rata, koji su čvrsto i hrabro podnosili nalete zla bez velikog vojnog znanja i vojničkog iskustva, podnijevši žrtvu za svoju hrvatsku domovinu onda kada je to trebalo učiniti.
