Znanstvenici sve češće posežu za konceptom tzv. “citizen science”, gdje se istraživanja u jednom svom dijelu prepuštaju ljudima koji nisu znanstvenici. Raznolikost njihovih iskustava i ideja može riješiti probleme tamo gdje su znanstvenici zapeli.
Nedavno sam se na Facebooku uvjerio koliko je taj novi koncept potencijalno koristan. Potkraj dana podijelio sam s pratiteljima misao kako je šteta što ionako relativno kratke živote moramo dodatno kratiti spavanjem. Zašto se organizam mora “isključivati”, i što zapravo tada radi, još uvijek je jedna od najvećih nepoznanica moderne znanosti. Teorija je mnogo, od toga da konsolidira nova sjećanja i dugotrajno ih pohranjuje, do toga da se oporavlja i imunološki dovodi u red, odstranjujući sve štetno.
Ono što se sigurno zna jest da sva složenija živa bića, od najmanje vinske mušice do najvećeg plavog kita, moraju spavati da bi živjela. No, evolucijski gledano, spavanje je toliko opasno - ostavljajući se na milost i nemilost grabežljivcima, te bez mogućnosti hranjenja ili parenja - da je upitno zašto je uopće opstalo.
Facebook pratiteljima sam prenio i informaciju da su znanstvenici s Caltecha u Pasadeni pokazali da vrsta meduza Cassiopea, koja nema središnji živčani sustav, već samo živčane ogranke, noću također treba neku vrstu spavanja. Tako su zaključili su da je spavanje evolucijski starije od mozga. Često su ovakvi neobični prodori okidač za potpuno nov pristup razmišljanju o nekom problemu, a spavanje je doista prilična zagonetka. Zahvaljujući toj informaciji, odjednom se otvorio prostor za moguće nove hipoteze, pa se tijekom noći i jutra razvila spontana rasprava na mojem “zidu”. Meni nepoznat gospodin, koji se kasnije predstavio kao inžinjer građevinarstva, sugerirao da je spavanje možda nastalo i prije nego su živi organizmi počeli evoluirati. Stoga je moguće da živimo kako bismo spavali, za vrijeme čega obavljamo možda i važniji dio ovozemaljske misije. Ponudio je mogućnost da je spavanje starije i od evolucije, i da je nastalo u vrijeme nastanka života.
I drugi su, zatim, nastavili dodavati svoje hipoteze: da je možda spavanje naš život, a ovo što se čini poput jave možda je tek strogo kontrolirana halucinacija, ili čak san. Treći su pretpostavili da možda spavanjem prelazimo u paralelne svemire, gdje također imamo živote. Četvrti, da smo možda u video-igrici s ograničenom memorijom, pa nam se svake noći “učitava” novi nivo za idući dan. Peti su se nadovezali na tu misao, rekavši kako je možda obratno, te smo doista svi u nekom Matrixu, a tijekom spavanja se informacije koji smo tijekom dana skupljali unose u “cloud”.
Neki su se uhvatili činjenice da izlaganje “hormonu sreće i ljubavi”, oksitocinu, smanjuje potrebu za snom, što možda znači da su oksitocin i san podudarne stvari, pa je san možda potraga za srećom.
Drugima je zanimljivo bilo što živo biće bez sna ne bi dugo funkcioniralo, ali bez stanja budnosti bi i moglo, ako izuzmemo dohvat energenata, pa je san pogodno stanje za dugi transport kroz svemir. To je dovelo do ideje da su na početku možda svi samo spavali, i došli tako na Zemlju negdje iz svemira, a vid i budnost su se razvili tek kasnije, pod utjecajem sunčeve svjetlosti?
Doista, zašto i meduze imaju cikluse dana i noći, kao da je svjetlost važna? Čudno je i zašto sve životinje nisu razvile noćni vid. Noću je na planeti prije elektrifikacije bio mrak, i noćni vid davao bi nevjerojatnu prednost svakom predatoru. Netko je zaključio da je možda noću bilo previše dosadno svima, pa su svi prešli u “stanje štednje energije” dok sunce opet ne izađe. Niz pratitelja spomenuo je i da se spavanje skraćuje trenutno kod ljudi, jer imamo umjetno svjetlo, smartphone, tablete i laptope. Netko je negdje pročitao da dupini spavaju samo s polovicom mozga, i to naizmjenično, tako da su stalno budni. Bebe, pak, spavaju nasumično, neovisno o danu i noći, a ovisno o hranjenju, i tek kasnije usvoje dnevne ritmove.
Da se čitav život bavim razmišljanjem o spavanju, teško da bih razvio količinu ideja o tom pitanju koje su moji pratitelji na Facebooku razvili tijekom samo jedne noći, kroz “citizen science”.
Netko je čak upitao i što je s čovječjim ribicama, koje žive u mraku, a drugi su dodali da speleolozi koji ostanu dulje vrijeme u špiljama brzo počnu spavati u ritmovima po 12, ili čak 20 sati sna i toliko sati budnosti.
Taj unutarnji, tzv. cirkadijani ritam zanimljiva je tema, a za razumijevanje molekularnih mehanizama tog procesa američki su znanstvenici Jeffrey Hall, Michael Rosbash i Michael Young nagrađeni ove godine Nobelovom nagradom za fiziologiju i medicinu. Pomalo je zastrašujuća spoznaja da provedemo gotovo trećinu svog života spavajući, tj. više od 20 godina, a da o razlozima još uvijek tako malo razumijemo.
mozda se treba naci neki strucnjak ili lektor da ovom sarlatanu objasni da i amebe, papucice i bicasi spavaju nakon dnevnog-nocnog ili vremenom ogranicenog rada, i da razmisljanja drugih sarlatana s facebooka nemaju dovoljnu tezinu da se o njima govori u vecernjem...osim u obliku satire,sto je i sam autor ove nebuloze od clanka.....