Predsjednik Republike Zoran Milanović nedavno je izjavio da je Franjo Josip čovjek kojemu ne dugujemo ništa osim prezira. U toj kratkoj rečenici sadržano je gotovo sve što nije dobro u našem javnom odnosu prema povijesti: potreba za konačnom presudom, sklonost moralnoj jednostavnosti i neobična uvjerenost da se nekoliko stoljeća državne, kulturne i civilizacijske povijesti može sažeti u jedan politički afekt. Nije pritom sporno da Franjo Josip zaslužuje ozbiljnu kritiku. Sporno je što se iz te kritike izvodi zaključak da čitav jedan povijesni svijet ne zaslužuje ništa osim prijezira. Naročito je neobična popratna dosjetka o uklanjanju carevih portreta i njihovu zamjenjivanju portretima Ivana Mažuranića. Kao da u našim javnim ustanovama još uvijek vlada dinastički kult Franje Josipa, kao da se generacije odgojene u dvjema jugoslavenskim državama i jednoj republici Hrvatskoj nisu odavno pobrinule da habsburški suvereni uglavnom nestanu iz javne ikonografije. A ni Mažuranićevi portreti, koliko god on to zasluživao, nisu osobito česti na zidovima naših državnih ustanova. Ali ne radi se, naravno, o portretima. Riječ je o mnogo zanimljivijem pitanju: razumijemo li uopće povijest države i društva iz kojih je nastala moderna Hrvatska?
Franjo Josip vladao je od 1848. do 1916., gotovo punih šezdeset osam godina. Bio je posljednji veliki predstavnik jednoga poretka koji je svoju legitimnost crpio iz dinastičkoga kontinuiteta, povijesnoga prava, službe i dužnosti, a ne iz demokratskoga suvereniteta naroda. Njegov svijet nije bio naš. Nije dijelio naše političke pretpostavke, nije vjerovao u naciju kao najviši izvor državne vlasti, niti je povijest promatrao kao proces u kojem su narodi pozvani ostvariti vlastitu suverenu državu. Bio je car i kralj, i to prije svega habsburški car i kralj, pa je opstanak Monarhije smatrao svojom prvom obvezom. Upravo se tu nalazi i njegova povijesna veličina i njegova najveća politička slabost. Hrvatska mu, naime, ima što zamjeriti. Godine 1848. hrvatski narodni pokret, predvođen banom Josipom Jelačićem, stao je na stranu dinastije protiv mađarske revolucije. Nije to učinio iz slijepe poslušnosti, nego iz uvjerenja da će reformirana Monarhija omogućiti hrvatsku političku individualnost i sjedinjenje hrvatskih zemalja. Hrvati su zamišljali zajednicu ravnopravnih naroda. Mladi Franjo Josip, koji je stupio na prijestolje u prosincu te revolucionarne godine, zamišljao je obnovljenu centraliziranu državu. Zahvalio je Hrvatima na odanosti, ali nije prihvatio njihove temeljne državnopravne zahtjeve.
Nakon revolucije uslijedio je neoapsolutizam, ukidanje ustavnih sloboda, centralizacija i snažan policijski nadzor. Hrvatska se našla u sustavu koji joj nije dopuštao da samostalno određuje političku budućnost. Činjenica da je isti sustav bio nametnut i drugim zemljama Monarhije ne čini ga prihvatljivijim. Ona samo pokazuje da se nije radilo o posebnoj carevoj netrpeljivosti prema Hrvatima, nego o njegovu shvaćanju države. Još teži prigovor odnosi se na Austro-ugarsku nagodbu 1867. Nakon poraza od Pruske, Franjo Josip odlučio je stabilizirati Monarhiju dogovorom s mađarskom političkom elitom. Time je nastala dvojna država, podijeljena na austrijsku i ugarsku polovicu. Hrvatska nije postala treći ravnopravni subjekt. Njezin je položaj unaprijed određen uklapanjem u ugarski dio Monarhije, a Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. tek je naknadno uredila odnose unutar tako uspostavljenoga poretka. Bila je to velika politička pobjeda Mađara, ali nipošto i Hrvata. Hrvatska je zadržala Sabor, bana, Zemaljsku vladu, autonomiju u unutarnjoj upravi, sudstvu, školstvu i vjerskim poslovima te službenu uporabu hrvatskoga jezika. Njezina državnost nije bila poništena, no njezina je autonomija ostala ozbiljno ograničena. Financije, porezna politika i ključni gospodarski poslovi pripadali su zajedničkim hrvatsko-ugarskim ustanovama, u kojima je Budimpešta imala odlučujuću prevagu. Hrvatska je raspolagala vlastitim političkim institucijama, ali nije imala punu kontrolu nad sredstvima potrebnima za njihov razvoj.
Riječka krpica iz 1868. gotovo je školski primjer takve neravnopravnosti. Spor oko pripadnosti Rijeke završen je nametnutim rješenjem kojim je grad s lukom i kotarom vezan uz ugarsku krunu. Sporazum koji je trebao biti privremen pretvorio se u stanje koje je potrajalo do 1918. Car je u tome slučaju očuvanje kompromisa s Mađarima držao važnijim od hrvatskih teritorijalnih zahtjeva. Njegovu odgovornost ne treba ublažavati. Ne treba prešutjeti ni dvadeset godina banovanja Károlyja Khuen-Héderváryja, od 1883. do 1903., tijekom kojih je hrvatska autonomija bila izložena političkom pritisku, izbornim manipulacijama i sustavnom jačanju ugarskoga utjecaja. Khuen je uživao carevo povjerenje. A 1912. Franjo Josip osobno je sudjelovao u uspostavi komesarijata Slavka Cuvaja, kojim je suspendiran redoviti hrvatski ustavni život. Najzad, car je 1914. prihvatio rat protiv Srbije, odluku koja je otvorila put katastrofi Prvoga svjetskog rata. Nije bio jedini odgovoran za europski slom, ali ni njegova se odgovornost ne može izbrisati. Vladar koji je čitav život posvetio očuvanju Monarhije pristao je na rat koji je pridonio njezinu uništenju.
Sve su to ozbiljni argumenti protiv Franje Josipa. No završiti ovdje značilo bi počiniti upravo onu pogrešku protiv koje povijesna znanost mora biti osobito osjetljiva: poistovjetiti ukupnost jednoga razdoblja s političkim neuspjesima njegova vladara. Habsburška Monarhija nije bila samo dinastija, vojska, policija i birokracija. Bila je i golemi prostor pravne, administrativne, znanstvene, gospodarske i kulturne integracije. Tijekom stoljeća oblikovala je institucionalnu matricu koja je duboko obilježila hrvatsko društvo, toliko duboko da je danas uglavnom više i ne prepoznajemo kao povijesno nasljeđe. A upravo je u toj nevidljivosti možda najbolji dokaz njezine trajnosti. Uzmimo samo katastar. Već su reforme Marije Terezije nastojale urediti zemljišne odnose, porezne obveze i evidenciju posjeda. Terezijanski i jozefinski zahvati postavili su temelje sustavnijemu upravljanju zemljištem, a franciskanski katastar, uveden patentom cara Franje I. 1817., omogućio je preciznu izmjeru velikih dijelova hrvatskoga prostora. Na njemu se desetljećima razvijala evidencija zemljišta, zemljišnoknjižni sustav i pravna sigurnost vlasništva.
Katastar na prvi pogled nije osobito romantična ustanova. Nema ni carskih odora ni konjaničkih parada. Ali ondje gdje postoji pouzdana izmjera zemljišta, gdje su granice posjeda utvrđene, gdje vlasništvo podliježe javnoj evidenciji, ondje nastaje jedna od pretpostavki moderne pravne države. To je ono što ostaje kada se politički režimi promijene, zastave zamijene, a vladarski se portreti uklone. Isto vrijedi za ceste. Karolinska, Jozefinska i Terezijanska cesta, velike prometnice osamnaestoga stoljeća, povezivale su panonsko zaleđe s Jadranom, Karlovac sa Senjom, Rijekom, Bakrom i Karlobagom. Lujzinska cesta, započeta za austrijske i dovršena za francuske uprave, dodatno je promijenila prometnu geografiju Hrvatske. To nisu bili samo građevinski pothvati. Bili su izrazi dugoročnoga državnog planiranja, inženjerske kulture i gospodarskoga povezivanja prostora. U doba Franje Josipa tu je ulogu preuzela željeznica. Prva pruga na području današnje Hrvatske prolazi Međimurjem 1860. Zagreb je 1862. željeznicom povezan sa Siskom i srednjoeuropskom mrežom, a 1873. sa svojom velikom jadranskom lukom, Rijekom. Željeznička se mreža postupno širila prema drugim hrvatskim krajevima. S njome su dolazili nova industrija, trgovačke mogućnosti, tehničke struke, službe i drukčije poimanje vremena. Vozni red nije tek prometni dokument: on je izraz svijeta koji je naučio organizirati prostor i vrijeme.
Naravno, ni tu modernizacija nije bila lišena političkih interesa. Prugu se često gradilo ondje gdje je odgovarala gospodarskoj strategiji Beča ili Budimpešte, a ne ondje gdje je najbolje služila hrvatskom teritorijalnom povezivanju. Ali to ne mijenja činjenicu da je prometna infrastruktura, izgrađena u habsburškom razdoblju, bila jedan od preduvjeta nastanka moderne Hrvatske. Slično je s lukama. Još su 1719. Rijeka i Trst proglašeni slobodnim lukama, čime je započelo novo razdoblje jadranske trgovine. Za Franje Josipa Rijeka je izrasla u veliko industrijsko i prometno središte, povezano željeznicom s unutrašnjošću Monarhije. Nastajali su gatovi, skladišta, brodograđevni i industrijski pogoni, financijske ustanove i pomorske službe. Bila je to modernizacija iznimnih razmjera, premda ostvarena pod upravom čiji je državnopravni položaj Hrvatska opravdano osporavala. Još je dublji trag ostavila kulturna i obrazovna infrastruktura. Habsburška država nije bila samo politički prostor nego i civilizacijski obrazac u kojem su sveučilište, akademija, kazalište, opera, muzej, arhiv i knjižnica pripadali temeljnim ustanovama uređena društva.
Nije slučajno da su gradovi Monarhije razvijali prepoznatljivu institucionalnu sličnost. Beč je imao svoju Dvorsku operu, velike muzeje, sveučilište, arhivske i znanstvene ustanove, reprezentativne javne građevine. Prag, Graz, Ljubljana, Zagreb i drugi gradovi gradili su svoje inačice istoga građanskog i državnog svijeta. Nisu bili jednaki ni po bogatstvu ni po političkoj moći, ali su dijelili određeno razumijevanje javne kulture: društvo je civilizirano utoliko što svoje znanje, umjetnost, dokumente i pamćenje organizira u trajne institucije. U Zagrebu je taj proces osobito vidljiv. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti konstituirana je 1866., moderno Sveučilište otvoreno je 1874., Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 1880., Obrtna škola 1882., a Umjetnički paviljon 1898. Zemaljski arhiv dobio je 1870. zakonski uređen javni položaj, a 1913. dovršena je monumentalna zgrada Sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva, današnjega Hrvatskog državnog arhiva. Osobito je znakovita sudbina zagrebačkoga Sveučilišta. Njegovo je osnivanje ponajprije djelo hrvatske politike, osobito Strossmayera i Mažuranića, ali je zakonski okvir zahtijevao carevu sankciju, danu 1869. i 1874. Sveučilište je otvoreno pod imenom Franje Josipa I. Ne treba iz toga izvoditi da je car bio stvarni začetnik hrvatskoga visokog školstva. Ali nije povijesno ozbiljno ni tvrditi da nema nikakve veze s nastankom ustanove čije je osnivanje osobno potvrdio.
S Akademijom je slično, uz važnu ogradu: Franjo Josip pet je godina odgađao odobrenje njezinih pravila, pa njegovu konačnu sankciju 1866. ne valja pretvarati u legendu o nesebičnoj vladarskoj velikodušnosti. Upravo se u toj dvojnosti krije povijesna istina. Hrvatski su preporoditelji i reformatori stvarali ustanove unutar Monarhije, ponekad zahvaljujući njezinim mogućnostima, a ponekad unatoč njezinim ograničenjima. Možda je najljepši simbol toga doba Hrvatsko narodno kazalište. Njegovu su današnju zgradu projektirali Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, pripadnici arhitektonskoga svijeta koji je oblikovao kazališne zgrade diljem srednje Europe. Franjo Josip svečano ju je otvorio 14. listopada 1895., simboličnim udarcem srebrnoga čekića što ga je izradio Robert Frangeš Mihanović. Nije car stvorio hrvatsko kazalište, ni hrvatsku operu, ni hrvatsku dramsku književnost. Ali prizor njegova otvorenja govori nešto o tadašnjoj civilizacijskoj kulturi: o svijetu u kojem je kazalište bilo pitanje javnoga dostojanstva, arhitektura izraz političke samosvijesti, a kultura državni posao. Isti se obrazac može prepoznati u javnim financijama, bankarstvu, monetarnoj politici, profesionalizaciji činovništva, pravosuđu i školstvu. Od terezijanskih reformi nadalje razvijao se složen aparat moderne uprave, s javnim proračunima, pravilima službe, poreznim sustavom i sustavnijom odgovornošću institucija. Austro-ugarska banka, krunska valuta uvedena reformom iz 1892. i veliko zajedničko tržište pripadali su gospodarskoj strukturi unutar koje se razvijalo i hrvatsko društvo.
Ne treba zaboraviti ni vojsku, jednu od najvažnijih ustanova stare Monarhije. Bila je instrument dinastičke vlasti i ratova, ali i velika škola organizacije, logistike, inženjerstva, kartografije, medicine i profesionalne službe. U hrvatskom slučaju posebno je značajno domobranstvo, koje je nakon 1868. imalo hrvatski zapovjedni jezik u svojim hrvatskim postrojbama. To nije značilo vojnu suverenost, ali jest čuvalo određene elemente hrvatske vojne posebnosti. Napokon, za Franje Josipa ostvareno je i sjedinjenje hrvatsko-slavonskoga dijela Vojne krajine s civilnom Hrvatskom 1881. Nakon stoljeća izdvojenosti iz redovitoga hrvatskog upravnog sustava bio je to veliki teritorijalni i državnopravni dobitak. Dalmacija i Istra nisu bile ujedinjene s banskom Hrvatskom, ali je priključenje Vojne krajine nedvojbeno predstavljalo ostvarenje jednoga od važnih hrvatskih političkih zahtjeva. Pa ipak, gotovo bi bilo jednako pogrešno iz svega toga stvoriti idilu dobroga starog carstva. Monarhija je modernizirala, ali je i ograničavala. Povezivala je prostore, ali ih je i politički razdvajala. Razvijala je ustanove, ali je povremeno suzbijala njihovu autonomiju. Gospodarska integracija nije svima donosila jednake koristi, a interesi velikih državnih središta često su imali prednost pred potrebama pojedinih zemalja.
Najbolji je primjer takve politike takozvana vinska klauzula iz 1891. Austro-Ugarska je, nastojeći učvrstiti odnose s Italijom kao nepouzdanim saveznikom u Trojnom savezu, pristala na vrlo povoljan uvoz talijanskih vina. Time je zadala težak udarac dalmatinskom vinogradarstvu, jednoj od najvažnijih gospodarskih djelatnosti Dalmacije. Jeftina talijanska vina potisnula su domaće proizvode s tržišta Monarhije, a kriza je dodatno pogoršana pojavom filoksere. Posljedice su bile siromašenje sela, propadanje vinograda i pojačano iseljavanje dalmatinskoga stanovništva. Teško je zamisliti jasniji primjer cijene koju je jedna zemlja plaćala za vanjskopolitičke interese zajedničke države. Dok se o dualizmu, ustavnosti i državnom pravu može voditi složena pravna rasprava, vinska klauzula imala je posve opipljive posljedice: osiromašenu obitelj, napušten vinograd, kartu za brod i odlazak preko oceana. Tu prestaje svaka mogućnost sentimentalnoga idealiziranja. No jednako je neodrživo idealizirati hrvatsku povijest kao neprekinuti niz nacionalnoga otpora nekoj posve tuđoj i neprijateljskoj sili. Hrvatska je od 1527. bila dio habsburškoga državnog svijeta, u kojem se stoljećima razvijala njezina politička, pravna i društvena povijest. Taj odnos nije bio odnos jednostavne pripadnosti, ali ni odnos trajne okupacije. Bio je odnos zajedničke dinastičke države, različitih povijesnih prava, lokalnih autonomija, sukobljenih interesa i dugotrajnih pregovora o tome što ta zajednica zapravo treba biti.
Uostalom, Ivan Mažuranić, kojega se danas tako olako suprotstavlja Franji Josipu, bio je jedan od najvažnijih protagonista upravo takve politike. Bio je hrvatski kancelar, pristaša austroslavističke ideje, a zatim ban koji je svoje velike reforme ostvario prihvaćanjem nagodbenoga ustavnog okvira i oslanjanjem na bečki dvor. Tijekom njegova banovanja modernizirani su sudstvo, uprava i školstvo, ojačana neovisnost sudaca, uređene slobode tiska i javnoga okupljanja te uvedeno obvezno četverogodišnje školovanje. Mažuranić je nesumnjivo jedan od najvećih hrvatskih državnika devetnaestoga stoljeća. Ali upravo zato što je bio državnik, a ne samo pjesnik nacionalnih želja, razumio je da se politika vodi unutar stvarnih povijesnih okolnosti. Nije čekao idealnu državu da bi u nesavršenoj počeo graditi institucije moderne Hrvatske. Suvremena historiografija, osobito radovi Pietera M. Judsona, pokazuje koliko je pojednostavnjena predodžba Habsburške Monarhije kao puko arhaične tamnice naroda. Nacionalni pokreti nisu nastajali samo protiv Monarhije. Nastajali su i unutar njezinih pravnih, upravnih i kulturnih prostora, koristeći se njezinim ustanovama za izgradnju vlastitih nacionalnih identiteta. Monarhija nije bila predodređena za raspad od samoga početka. Njezina najveća tragedija bila je nesposobnost da vlastitu višenacionalnu stvarnost pretoči u dovoljno pravedan i održiv politički poredak.
Franjo Josip tu je tragediju personificirao. Bio je iznimno marljiv, savjestan i predan službi. Imao je gotovo asketski osjećaj dužnosti, duboko usađen u vladarski odgoj. Njegov privatni život obilježile su strašne tragedije: pogubljenje brata Maksimilijana u Meksiku, smrt sina Rudolfa u Mayerlingu, ubojstvo supruge Elizabete u Ženevi i atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu. Čovjek koji je toliko vjerovao u trajnost dinastije gledao je kako se njegov vlastiti svijet, najprije obiteljski, a zatim politički, postupno raspada. Naravno, osobna tragedija nije politička isprika. Ali povijesni lik nije moguće razumjeti bez čovjeka koji se iza njega nalazi. Postoji nešto gotovo dirljivo u tom starom caru, u njegovoj navici da dan započinje prije zore, u beskonačnim satima provedenima za radnim stolom, u njegovu uvjerenju da se svijet održava ponajprije radom, disciplinom i vjernošću preuzetoj dužnosti. Nije razumio sve što se oko njega mijenjalo. Nije mogao, a često nije ni htio prihvatiti sve zahtjeve novoga doba. Ali nije bio ni karikatura bešćutnoga tiranina kakvu proizvodi naknadna politička osuda. Možda je, uostalom, najteže razumjeti upravo njegov osjećaj države. Za modernoga čovjeka država je nešto što proizlazi iz naroda i njegove političke volje. Za Franju Josipa država je bila povijesno naslijeđena zajednica za koju je osobno odgovoran, zajednica starija od političkih programa, stranaka i nacionalnih zahtjeva. Bio je u tome anakron, ali ne nužno bez dostojanstva. Njegova je nesreća bila u tome što su se dva razumijevanja političke legitimnosti tijekom njegove vladavine sve manje mogla pomiriti.
I zato, kada se govori o onome što Hrvatska duguje Franji Josipu, valja biti precizan. Ona mu ne duguje svoju naciju, svoj jezik, svoju književnost ni svoju državnopravnu tradiciju. Sve je to postojalo prije njega i razvijalo se djelovanjem hrvatskih ljudi. Ne duguje mu ni zahvalnost za politička ograničenja, gospodarske nepravde i nacionalna razočaranja. Ali Hrvatska svoju modernu institucionalnu povijest ne može odvojiti od svijeta kojemu je Franjo Josip bio posljednji veliki simbol. U tom su svijetu nastajali njezino moderno sveučilište, akademija, kazališta, muzeji, arhivi, željeznice, javne službe, gradovi i čitava jedna kultura upravljanja državom. Ne kao dar jednoga monarha, nego kao plod stoljetnoga zajedničkog razvoja i rada hrvatskoga društva unutar srednjoeuropskoga poretka. Za takvo razumijevanje prošlosti nije potrebna monarhistička nostalgija. Potrebno je samo malo više povijesne pismenosti i malo manje političke samouvjerenosti. Nekome će možda zvučati sentimentalno, ali kada se prolazi zagrebačkim Donjim gradom, pokraj Akademije, Sveučilišta, Hrvatskoga narodnog kazališta ili nekadašnje Sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva, teško je ne osjetiti pripadnost jednome mnogo širem srednjoeuropskom svijetu. Nije to čežnja za izgubljenim carstvom. To je svijest o vlastitom povijesnom podrijetlu. U tim su zgradama, njihovim pročeljima, stubištima, dvoranama i ustanovama upisana iskustva generacija koje su Hrvatsku gradile prije nas.
Ne moramo zbog toga poželjeti povratak Franje Josipa, baš kao što ne moramo opravdavati njegov apsolutizam ili njegovu političku nepravdu prema Hrvatima. Ali trebali bismo znati razlikovati povijesnu zahvalnost od političke poslušnosti, nasljeđe od nostalgije i razumijevanje od slavljenja. Uostalom, možda se upravo po tome prepoznaje zrelo društvo: ono ne treba rušiti povijesne likove da bi potvrdilo vlastitu slobodu. Ono može priznati zasluge i razumjeti slabosti, može pamtiti nepravde i poštovati postignuća, može se osjećati potpuno hrvatskim, a da se pritom ne odriče nijednoga sloja vlastite europske povijesti. Franjo Josip nije bio hrvatski nacionalni junak. Nije bio ni čovjek kojemu bi se mogla povjeriti zadaća ostvarenja hrvatske političke samostalnosti. Ali bio je naš kralj, vladar pod čijom se krunom odvijalo jedno od presudnih razdoblja oblikovanja moderne Hrvatske. To nije razlog za nekritičko divljenje. Ali svakako jest razlog za nešto mnogo ozbiljnije od prezira.
Otvori KEKS Pay
