Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Nikada se u Zagrebu nisam osjećala nesigurno, čak ni kada su mi vikali – četnikušo

Legendarna vanjskopolitička novinarka i urednica HTV-a ispričala je neobične i gotovo lude doživljaje iz susreta sa svjetskim vođama, a osvrnula se i na svoj privatni život
24. siječnja 2021. u 13:54 110 komentara 109863 prikaza
Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/11

Legenda hrvatskog novinarstva, 73-godišnja Mirjana Rakić, dugogodišnja novinarka i urednica vanjske politike na HRT-u, karijeru je započela na Televiziji Zagreb još davne 1971. U toj je kući provela gotovo cijeli radni vijek i tijekom karijere intervjuirala brojne svjetske vođe, a 2014. godine Hrvatski sabor postavio ju je na čelo Agencije za elektroničke medije. Mirjana Rakić otvoreno je govorila o svome djetinjstvu i bogatoj novinarskoj karijeri, otkrivši nam niz nepoznatih detalja o susretima sa svjetskim vođama.

Blidinje NIKAD VIŠE SKIJAŠA I SLOBODE Staro normalno u Hercegovini: restorani i kafići puni, cvate zimski turizam, cjepiva nema, zaraženih sve manje

Razgovor vodimo u tjednu kada se na američkoj pozornici događa smjena i umjesto Trumpa na čelo Amerike dolazi Joe Biden. Nisu li prevelika očekivanja od Bidena, osobe koja je bila potpredsjednik u doba kada je SAD srušio Gadafija i pokušao srušiti Assada, omogućivši ISIL-u da se formira i razmaše, a ti su ratovi prouzročili i nezapamćen migrantski val prema Europi?

Cijela operacija Arapsko proljeće zapravo je započela iz nepoznavanja Bliskog istoka i ideje da se nekome može pomoći time što podržavate demokraciju. Jedno je podržavati demokraciju, a drugo imati dovoljno saznanja o zemlji, njezinoj kulturi, tradiciji, znati na koji način neke stvari mogu dovesti do promjena, a da to ne završi krvoprolićem i da se ne postigne kontraefekt koji je na kraju izazvan pojavom ISIL-a, što je najekstremnija moguća posljedica. Od američkog predsjednika Joea Bidena očekujem, a vjerujem da to očekuje i velika većina svijeta, bez obzira na to koliko on malo mogao učiniti, da popravi odnose sa svijetom u odnosu na svog prethodnika. Trump je uspio uništiti sve regule unutar međunarodnih odnosa i dovesti u pitanje sve sporazume namećući svoju volju poput djeteta koje, kad mu oduzmete igračku, lupa nogama o pod i viče: “Vrati mi tu igračku, inače neću prestati urlati”. On je do apsurda doveo jednu zemlju koja je moćna, velika, koja je bila simbol demokracije velikom dijelu svijeta, čak potičući pobunu protiv vlastitih zakonodavnih tijela. Na neki način, gotovo poput Hitlera, govorio je: “Ja sam jedina istina i morate mi vjerovati”. Neovisno o tome koji će korak učiniti Biden, bit će to veliki korak u odnosu na Trumpa. Što se tiče međunarodnih odnosa, on će se vratiti u sporazum o klimatskim promjenama. Prihvatit će ponovno i EU kao činjenicu s kojom se Trump nikada nije mogao slagati. Trump je uvijek gledao prema pojedincima, a tu su posebni bili njegovi odnosi s Velikom Britanijom. A sada se mijenja i uloga Velike Britanije jer je izašla iz EU. Ona je nekada bila poveznica EU i SAD-a, a sada te poveznice više ne treba.

Vjerujete li da će se promijeniti politika SAD-a prema Iranu i da će se SAD vratiti nuklearnom sporazumu s tom zemljom, što je Biden u nekoliko navrata i najavio, i mislite li da će promijeniti politiku prema Saudijskoj Arabiji?

Trump je uvijek hodao na vrhovima prstiju bez obzira na to što je činila Saudijska Arabija. Masakr nad saudijskim novinarom Jamalom Khashoggijem, ne znam koju bi riječ upotrijebila za takvo divljaštvo prema jednom čovjeku bez obzira na to koliko on bio opasan – što je Amerika napravila u vezi tog gnjusnog čina? Ništa! Saudijski šef obavještajne službe pozatvarao je nekoliko ljudi, no znamo li jesu li baš oni krivi! Ja mislim da je baš princ Muhamed Bin Salman najodgovorniji. To što je učinio, to je kao da živi u 17. stoljeću. Ne vjerujem da će Biden zahladiti odnos sa Saudijskom Arabijom, ali odnos tih dviju zemalja neće biti prioritet. Mislim da će se Biden teško uključivati u situaciju na Bliskom istoku, tu prvenstveno mislim na Iran, Irak, Siriju, Libiju, Izrael i Palestinu. Situacija je dovedena do svojevrsne pat-pozicije i sada se više ne zna tko je kome što i odakle zapravo krenuti prema nekom rješenju, a da na kraju bude zadovoljena međunarodna pravda. Činjenica je da je svakom predsjedniku najvažnija unutarnja politika njegove zemlje, što će zasigurno biti najvažnije i Bidenu. Njegov prvi veliki korak, na što stalno upozorava, bit će borba protiv koronavirusa, odnosno cijepljenje, ali i veliki paket pomoći za ponovno podizanje gospodarstva. To će zasigurno ublažiti strašnu podjelu unutar društva koju je stvorio Trump. Biden sigurno neće vraćati veleposlanstvo SAD-a iz Jeruzalema u Tel Aviv. Trump je učinio toliko toga, a sve to teško se može popraviti bez nekih velikih kriza. Dopustio je Izraelu da legalizira naselje na palestinskom području i priznao aneksiju okupiranog teritorija na Golanskoj visoravni. Sigurna sam, međutim, da će se Biden vratiti nuklearnom sporazumu s Iranom jer taj će potez dovesti do stabilizacije Bliskog istoka.


Hrvoje Klasic HRVOJE KLASIĆ Serija o NDH razotkriva kako su ustaše pomagali obiteljima poginulih četnika

Na Balkanu, pogotovo u BiH, nadaju se povratku Amerike s Bidenom od kojega očekuju neki novi Daytonski sporazum. No sjetimo se prvog Daytona koji je napravljen pod palicom SAD-a – upravo takav dokument stvorio je kaos u BiH. Ne bi li bilo bolje da se EU angažira oko ove zemlje?

Prvi Daytonski sporazum 1995. napravljen je uz veliki pritisak SAD-a, ali i potporu EU. Rijetko koji narod može drugom narodu graditi državu. SAD je pokazao da ne može graditi stabilnu državu ni u Iraku ni u Afganistanu, a ni u afričkom i bliskoistočnom dijelu gdje se odigralo Arapsko proljeće. Nije lako graditi državu. Ono što se htjelo postići s Daytonom i to je i ostvareno jest prekid rata. Istina je da je Republika Srpska, kako to neki kažu, nagrađena u tome, ali to je tada bila jedina mogućnost da dođe do prekida rata. Danas imate Federaciju i Republiku Srpsku koja ni po kojim pravilima neće moći izaći iz sastava BiH. O budućem uređenju BiH građani te zemlje prvenstveno se moraju sami dogovoriti između sebe. Navodno, Biden je ponovno angažirao Madeleine Albright, američku državnu tajnicu za vrijeme vladavine Billa Clintona, koja jako dobro poznaje to područje i još uvijek poznaje puno sugovornika iz tog vremena koji su i dandanas pri vlasti. Možda je neko rješenje vrlo blizu, ali kada ste unutar nekog problema to ne vidite. Što se tiče promjene Daytonskog sporazuma, bojim se da to neće ići tako lako. Prošlo je 25 godina, a od početka su neke stvari krenule krivo. Tada se nekoga tko je bio agresor nagradilo posebnim entitetom, s čime su se Nijemci posljednji složili. I tako je nastala Republika Srpska. Tamo je prema popisu stanovništva iz 1991. bilo 30 posto Srba, a dalo im se 49 posto teritorija da bi bio mir u kući. Mislim da ni izabranom američkom predsjedniku Bidenu, koji ima puno većih problema kod kuće i u svijetu, to neće biti prioritet dok god je u BiH kakav-takav mir.

Bili ste u Daytonu – kakva su vaša sjećanja?

Da, bili smo tamo od listopada do studenoga 1995., radili smo u velikoj vojnoj zračnoj bazi Wright-Patterson gdje su nas čuvali marinci. To je bila najveća baza, gotovo veličine Zagreba, jer su tu bili smješteni gotovo svi zrakoplovi od Herculesa do raznih bombardera. Unutar baze bio je hotel. Sjećam se, mi smo ulazili na ulaz G 36. Kad biste ušli u bazu, nije više bilo izlaska van. Bilo je naporno, ali zanimljivo, jer tada je to bila medijska Meka, bili su tamo novinari iz čitavog svijeta, velike agencije. Nas je tamo bilo 200-tinjak. Unutar baze mjere sigurnosti bile su vrlo stroge, a naše kretanje bilo je ograničeno. Svaki dan dobivali smo pratnju, a vrhunski dresirani belgijski ovčari svakodnevno su provjeravali našu opremu. Moram tu ispričati jednu anegdotu. Tonac iz moje ekipe nije stigao doručkovati, već si je napravio sendvič od šunke te ga metnuo u svoju torbu. Kad se pas bacio na tu torbu, mi smo se svi ukočili. Tonac je imao onaj mikrofon s dlakama, koji je pas prvo zgrabio, a onda se razbjesnio jer bio je gladan. Naime, pas nije smio ništa jesti kako bi imao istančan njuh, a kad mu je šunka zamirisala, morao je cijeli dan provesti u autu zbog toga što više nije mogao koristiti svoj njuh u pretrazi. Tada su nas upozorili da moramo unaprijed reći kada netko nosi hranu.

Svaka zemlja imala je svoj „pool“, i mi iz regije i Amerikanci, i međusobno smo razmjenjivali informacije. Teško se dolazilo do njih. Američki novinari bili su sjajno brifirani jer su im njihovi izvori iz pratnje Richarda Holbrookea i generala Wesleyja Clarka davali informacije o razgovorima iza zatvorenih vrata, dok smo mi puno teže dolazili do bilo kakvih podataka. Razgovori su se vodili do dugo u noć, do dva ili tri ujutro. Konferencije za novinare znale su biti u dva ili tri sata ujutro, a uvijek ih je održavao glasnogovornik tadašnjeg državnog tajnika SAD-a Warrena Christophera Nick Burns. Zapravo išli su na metode iscrpljivanja i slamanja političara da se potpiše sporazum.

 | Autor : Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Rođeni ste u selu Bunić blizu Udbine dvije godine nakon Rade Šerbedžije koji je rođen u istom selu. Jeste li se upoznali kao klinci?

Nismo se upoznali. Kada kažem da je moja veza s Likom samo turistička, ljudi misle da ne želim priznati da sam iz Like. Ja sam jako ponosna na Liku. Istina, rođena sam u malom mjestu Bunić, na rubu krbavske doline, ali tamo sam bila samo tjedan dana. Naime, moja je mama bila u posjetu prijateljici i eto, dogodilo se. Ostalo je sve Zagreb, ja sam zagrebačko dijete. Nakon rođenja samo sam dva puta bila kod te mamine prijateljice i na Plitvičkim jezerima. To je moja veza s Likom.

Kakvo ste djetinjstvo imali?

Imala sam lijepo djetinjstvo. Kao dijete navodno sam bila dobra i svi su me voljeli. Što znači dobra, ne znam, jer svatko za svoje dijete kaže da je dobro. U prvi razred osnovne škole išla sam u Varšavskoj 17. U školu sam krenula sa 6 godina, a sa sobom sam nosila lutku. Imala sam prekrasnu učiteljicu koja je imala naočale koje su kod mene izazvale priličan zazor. Zašto to spominjem? Trebalo je nacrtati brod. Meni mama napravi najjednostavniji crtež koje bi dijete napravilo i to odnesem učiteljici. Ona me pogledala i upitala: ”Ti si to napravila?” Tog se dana sjećam kao danas. Ja sam odmah odgovorila: “Ne, nisam, to je napravila moja mama”. Na sljedećem sastanku učiteljica je rekla mojoj mami kako sam odmah priznala da to nije bio moj rad. Mama me upitala zašto sam to učinila? A ja odmah rekla: “Kako da ne priznam kada učiteljica ima naočale i sve vidi!”

Čime su se bavili vaši roditelji, jesu li bili dobrog imovinskog stanja?

Oca nisam upoznala jer je umro prije nego što sam se rodila. Moja mama je nakon rata došla u Zagreb. Njezini su tijekom rata svi pobijeni, a ona je sanitetom prošla sva ratišta. U tom ratu nije zaradila spomenicu, već sve boleštine, od malarije, tifusa i na kraju tuberkuloze. Došla je u Zagreb sa završenom osnovnom školom. Imala je sreću što se zaposlila u ljekarni, najprije kao čistačica, a budući da je bila vrijedna oni su joj omogućili da se školuje i tada je završila srednju farmaceutsku školu. Postala je zdravstveni tehničar, odnosno laborant.

Respirator NEOČEKIVANA POSLJEDICA PANDEMIJE Post-COVID sindrom: opasna nepoznanica koja traje tjednima

Željeli ste upisati medicinu. Kako to da ste postali novinarka?

Da, to mi je bila velika želja – ja sam se već vidjela kao budući kirurg, točno sam imala u glavi sve posloženo. No nisam prošla prijemni. Bila sam odlična učenica pa se nisam previše ni potrudila, bila sam sigurna da ću ja to samo tako. No bilo je tu i nekih čudesa: na prijemnom je prošao dečko koji se prezivao isto kao ja, a zvao se Milan – i njega nije bilo na popisu kad smo pisali prijemni. Igrom slučaja, istodobno smo došli po rezultate. Kad su mi priopćili da nisam prošla, uporno sam tvrdila da je to neka greška. Vidjela sam svoje prezime na popisu, mislila sam da su me prekrstili u Milana. Na to je on rekao: “Ja sam Milan, ja sam polagao na Filozofskom.” Tada je dosta mojih kolega išlo na Političke nauke, pa sam otišla i ja. Mama je htjela da idem na farmaciju, jer je ona iz te branše, a meni je bilo najjednostavnije odnijeti papire na politologiju jer je tajnica fakulteta stanovala u mojoj zgradi i nisam morala ni ići na fakultet. No nikad nisam zažalila. Imala sam iznimno kvalitetne profesore, najkvalitetnije intelektualce. Oni su nas naučili misliti, razlučiti bitno od nebitnog. Filozofiju mi je predavao Vanja Sutlić koji je tada bio veliki filozof.

Na HRT-u, odnosno na Televiziji Zagreb, radite od 1970. godine. Kako je došlo do toga?

Tada sam bila apsolventica i krenula sam u školu stranih jezika učiti francuski i španjolski. Mislila sam – tko će me zaposliti s politologijom. Kad bi me pitali što studiram, svi su me pitali koliko jezika govorim – tada se često politologe miješalo s poliglotima. Na francuskom sam upoznala kolegicu koja je radila u tehnici i koja mi je rekla da dođem na razgovor u informativni program. Uskoro sam prošla i audiciju, vrlo ozbiljnu, kakve se više ne rade, i primili su me. Dugo sam bila urednica vijesti, zatim sam radila u unutarnjoj politici, da bih ‘81. prešla u vanjsku. Kasnije sam počela raditi i središnji dnevnik, i kao voditeljica i kao urednica, a onda je došla ‘91. Moram priznati da sam te 1972. kada sam donijela diplome bila primljena tek nakon audicije koja nije bila jednostavna. Moraš tekst čitati u kadru, razvrstavati vijesti itd. U vanjsku politiku ušla sam zahvaljujući kolegi Tomislavu Jakiću koji me predložio i ostala tamo do kraja.

 | Autor : Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Kakav je bio tadašnji svijet u usporedbi s današnjim, mogu li se povući neke paralele? Naime, u prvom dijelu 70-ih pao je Nixon, koji je bio svojevrsni Trumpov prethodnik, Amerika se jedva izvukla iz vijetnamskog rata, kao što se ovih dana izvlači iz afganistanskog… Može li se reći da je današnji svijet ipak složeniji?

Teško je povući paralelu i usporediti svijet tada i danas. Danas se događa previše važnih stvari i nemoguće je svaku pratiti s dovoljno pozornosti. Pogledajte recimo Jemen. Tko govori o Jemenu? Mi smo se sveli na to da je pozicioniranje vanjske politike na razini razglednice ili katastrofe koja se brzo zaboravi. U Jemenu se vodi krvavi rat u koji su također upleteni svi izvana. Ti ljudi su gladni i nemaju ništa čime bi se borili za goli život, da prežive od danas do sutra. O tome nitko i ne piše. Zašto mi je bila draga emisija Reporteri koju sam vodila? Prikazivala je svijet kako bi se razumjelo što se u njemu zapravo događa. Važno je znati, jer čovjek koji zna manje se boji, a ako nemate znanja bojite se svega.


Vaš je stav da su arapske zemlje desetljećima bile tretirane kao naftno polje Zapada, da su trenutačna događanja posljedica toga te da ih se moglo predvidjeti. Zašto Europa, koja u obliku migrantske krize i terorističkih napada trpi najizravnije posljedice kaosa na Bliskom istoku, ne čini ništa, nego gotovo u stopu prati Ameriku u lošim potezima?

Te su se zemlje gledale samo kao područje interesa i nitko nije razmišljao o tome da će ti narodi jednog dana početi razmišljati o tome kamo ide taj novac, tko njima upravlja i trebaju li ih vlastite države kažnjavati za slobodno mišljenje. Važno je znati da se sve ovo nije dogodilo odjednom. Te iskre stalno su se pojavljivale, pogotovo u Egiptu i Alžiru, i moglo se pretpostaviti da će doći do ovoga. Najviše od svega zanemarila se današnja tehnologija i širenje informacija munjevitom brzinom. Ljudi se zahvaljujući tome povezuju, lako okupljaju i pokreću. Građanima tih zemalja odjednom se otvorio cijeli svijet nakon što su živjeli zatvoreni u svojim režimima. Zabluda je bila i to što su ti režimi mislili da će takve situacije moći lako riješiti. No svi koji su mnogo godina na vlasti s vremenom izgube doticaj sa stvarnosti. Međutim, većina tih državnika oduvijek se bojala svog naroda i živjeli su u strahu: Sadat bi uvijek kad bi letio dizao tri helikoptera, da se ne zna u kojem je. I Gadafi se oduvijek bojao; trebate vidjeti kako izgleda njegova utvrda usred Tripolija. Ima trostruki zid, betonske blokade, tu je bila vojska, osiguranje, a odozgo sve otvoreno. Prva pomisao kad sam to vidjela bila mi je: “Pa on se boji ulice! Iz zraka ga može napasti svatko, ali to ga ne zabrinjava.”

Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu došlo do rijetke komplikacije Najmlađa žrtva korone: Preminuo 11-godišnji dječak. 'Razvio je multisistemni inflamatorni sindrom'

Jeste li upoznali Tita?

Ne, nisam. Bila sam dva puta blizu Tita. Jednom sam bila u njegovoj blizini za vrijeme radnih akcija na Savi, a on ih je svake godine posjećivao. Drugi put sam ga vidjela u Lisinskom kada je Zagreb proglašen gradom herojem.

Niste upoznali Tita, ali ste intervjuirali Margaret Thatcher. Kakav je dojam ostavila na vas, je li doista tako hladna i čvrsta kao što govori njezin nadimak Čelična lady?

Ona je, prije svega, imala strašnu politiku. To se odnosi na privatiziranje svega i svačega dok su mnogi ljudi ostajali bez posla. Bila je čvrste ruke. Ona je uništila rudare. Wilson je prije nje pao na štrajku rudara, ali ona nije. S političke strane tu ima vrlo malo toga čemu bi se trebalo diviti, ali kao političarka imala je strategiju i znala pet koraka unaprijed, tu je bila prvak. Trebate početi rat i dobiti ga četiri tisuće milja od Engleske, to su svi smatrali nemogućim i vjerovali da će pasti. Drugo, uhvatiti se u koštac s rudarima u Engleskoj u to doba i izaći kao pobjednik... U nizu drugih situacija pokazala je svoje znanje i sposobnost da vrlo hladnokrvno odlučuje. Nakon nekog vremena zbog svoje naravi i stavova ostala je izolirana u stranci. I tu je bio njezin kraj. Tu neću raditi nikakve paralele s Angelom Merkel jer Merkel je velika političarka. To joj se mora priznati. Također ima strategiju i u svojoj glavi ima zacrtan put. Kada sam objavila dokumentarac o njoj u emisiji Reporteri, na stolu nisu bile slike njezine obitelji, već mali portret Katarine Velike, Njemice koja je promijenila Rusiju. Svih ovih godina ona je svjesna da dolazi njezin kraj unutar stranke i povlači se. Možda bi je opet izabrali da se kandidira, ali političar treba znati kad je vrijeme za povlačenje. A ona to, kao velika političarka, upravo čini.

 | Autor : Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Jedan od svjetskih čelnika koje ste intervjuirali bio je i Gadafi. Kakvo je to bilo iskustvo?

Gadafi je bio veliki glumac kad je riječ o međunarodnoj sceni. Glumac, pogotovo pred ljudima koji dolaze iz zemalja od kojih nije puno očekivao. Nikada nije dao da mu se fotografira desna strana. Bila sam udaljena svega dva metra od njega i nisam vidjela razliku između lijeve i desne strane, ali nikada nije dao da ga fotografiraju s desne strane. Bio je veliki šminker. Nosio je Armanijeva odijela i kožne jakne. Ali kada je razgovarao uvijek je bio u svojoj tradicionalnoj odjeći i imao je tri prsta debelu šminku na licu. Stvarno je izgledao kao mumija, mumificiran. Mene je zaprepastilo koliko su se njega ljudi bojali. Ja sam imala prevoditelja kojeg sam znala sa studija. Stvarno sam ga pitala svašta, a prevoditelju se brada tresla od straha dok je prevodio moje pitanje. Pitanja sam postavljala na engleskom, a Gadafi je, iako je dobro govorio engleski, odgovarao na arapskom. Nismo dobili intervju prvi dan. Imala sam dogovoren razgovor s njim i tjedan dana smo u Tripoliju čekali da nas pozove. Prva dva dana nismo smjeli izaći iz hotela, to je bilo dosta zastrašujuće, a kasnije smo se smjeli kretati samo u društvu vodiča kojeg su nam dodijelili. Zanimljivo je bilo kad nas je pozvao da nazočimo jednom njegovu razgovoru sa studentima, htio je da vidimo kako kod njega funkcionira ta narodna demokracija, te kako mu tamošnji studenti mogu reći sve u lice. To je bilo nevjerojatno: oni su ga prozivali zašto im brani slobodu, zašto ne gradi zemlju, zašto nemaju stipendije. On im je mrtav hladan davao odgovore tipa: “Kako mislite da nema dovoljno gradnje, sagradio sam vam nebodere, a vi koljete ovce na 10. katu – vi ni niste za nebodere, nego i dalje za šatore. Pitate za stipendije, a odlazite na studij u Njemačku i što donesete otamo – nešto malo znanja i Mercedes. I jurite po ovim cestama kojima seljaci još uvijek prolaze s ovcama i gazite ih.” Na prvu sam stvarno pomislila: “Vidi ti ovo, kako oni s njim razgovaraju, pa nije tu tako loše, negdje će se valjda naći.” Međutim, ubrzo sam shvatila da je sve to bila predstava za strance. Zanimljivo je da smo cijelo vrijeme dok smo prolazili kroz Tripoli gledali visoke bijele zidine. Asocirale su me na zatvor i mislila sam kako je to upravo zatvor. Međutim, kada su došli po nas da idemo na intervju, vozili su nas upravo u taj objekt. Ulazili smo kroz čelična vrata i unutra je bio još jedan zid. Prošli smo kroz veliki vrt i došli do nečega što je sličilo vikend-naselju u kojem je na sredini bio šator i Gadafi u njemu. Tako smo mi u tom šatoru odradili razgovor.

Razgovarali ste i s Jaserom Arafatom?

Da, to je bilo moje daleko najluđe iskustvo. Luđe od intervjua s Gadafijem. Isto smo imali dogovoren razgovor s njim 1987. jer smo kolega Zvonko Zmazek i ja trebali raditi seriju dokumentaraca o Palestincima i čekali smo da nas pozove. Vodstvo PLO-a je tada bilo pobjeglo iz Libanona u Tunis nakon izraelske invazije na Libanon 1982. i tamo smo trebali razgovarati. Prvi dan – ništa, drugi – opet ništa. Treći smo dan čekali gotovo do ponoći, da bi nam rekli da opet neće biti ništa. Otišli smo leći, ja skinula šminku, spremila se u krevet, zaspala, kad odjednom, u tri ujutro, netko lupa na vrata. Otvorila sam u bunilu, s kosom u zraku, a Zmazek mi govori: “Hajde, oblači se, Arafat će nas primiti.” Na brzinu sam se obukla i takva raščupana sjela u auto kojim su toliko jurili praznim ulicama da sam mislila da će nas ubiti. Još su Zmazeka i mene stavili u odvojene aute, umrla sam od straha. Oko pola četiri iskrcali su nas ispred neke vile u kojoj je bilo 50-ak ljudi koji su čekali razgovor s Arafatom. Rekla sam kolegi: “No krasno, ovo je kao kod doktora, došli smo zadnji, primit će nas preksutra.” Ipak, ubrzo je čovjek došao po nas i ušli smo. Čim smo ušli, objasnio nam je da, otkad se počeo baviti time čime se bavio, iz straha za svoj život spava po danu, a radi po noći. Pritom je svaki dan spavao na drugom mjestu. Kako je Zmazek jako dobro poznavao predstavnike Fataha te se srdačno izgrlio s Arafatom, ja sam računala da će on voditi razgovor a da ću ja samo kimati glavom i izgledati jako uvjerljivo. Međutim, kad smo sjeli, samo sam čula Zmazeka kako govori: “Evo, kolegica će vas pitati.” Budući da nisam bila pripremljena, pitala sam ga neuvijeno ono što mi je, onako umornoj, prvo bilo na pameti: misli li pregovarati s Izraelcima i što ako ga Palestinci ne izaberu za predsjednika kad osnuju svoju državu, hoće li mu to biti uvreda? Zmazek me samo gledao, a Arafat mi je rekao: “Naravno da ću pregovarati s Izraelcima, a što se izbora tiče – pa ja sam građevinar, nadam se da će mi dati da radim svoj posao.” Ujutro nisam bila sigurna je li se sve to stvarno dogodilo.

 | Autor : Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Kako ste doživjeli početak devedesetih i raspad Jugoslavije?

Kao i svi drugi. Bilo je šokantno. Nisam vjerovala da se zapravo može ratovati. Da se na ovim našim prostorima ljudi mogu ubijati zbog nekih ideja. Uvijek sam vjerovala da se sve može riješiti za stolom, kao što se na kraju sve i riješi bez obzira na to koliko ljudi poginulo. Ta zaluđenost, nasilje koje je došlo iz Beograda i vjera u tu zaluđenost jednaka je vjeri koju jedan dio Amerike ima u Trumpa, da je to jedina istina. Moram priznati, a svi to i znaju, ja sam srpske nacionalnosti, ali nikada se nisam osjećala nesigurno u Zagrebu. Možda zbog toga što sam radila posao koji sam radila. Nemam ja kamo otići, Zagreb je moj grad. Ovo je moja država i ja nemam kamo. Ono kada su me prozivali, govorili svašta, da sam četnikuša, terorist i govorili mi da idem u Beograd, pitala sam: zašto u Beograd? Pošaljite me u Pakistan ili Afganistan jer tamo su teroristi.

Kad je umro Tuđman, govorilo se da ste rekli – umro je zločinac, no kasnije ste izjavili da ste se rasplakali. Što je prava istina?

Nikada za predsjednika Tuđmana nisam rekla da je zločinac. Ali nisam ni plakala već sam pustila suzu kada su ga pokapali na Mirogoju i kada je časnik složio zastavu i predao je njegovoj supruzi. To je zapravo kraj svakog čovjeka. I to izaziva emocije. Uz to što sam vanjskopolitički novinar, dijelom sam i emotivac. Inače, predsjednik Tuđman je prema meni, kao novinarki, uvijek bio korektan i poštivao me. Radila sam s njim i razgovore. S kolegom Denisom Latinom 1993. radila sam intervju s predsjednikom Tuđmanom. Pratila sam ga na međunarodnim skupovima i konferencijama i uvijek je bio korektan prema meni. Predsjednik Tuđman čestitao mi je na svim mojim nagradama koje sam dobivala.

NA AUTOCESTI ZA SISAK Strašna nesreća: Jurećim BMW-om zabio se u naplatnu postaju i usmrtio djelatnika HAC-a

Bili ste žrtva radikalizacije društva i govora mržnje u mandatu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kada su pod prozorima Agencije za elektroničke medije održane demonstracije s Ivanom Tepešom i Velimirom Bujancem na čelu. Zar to nije bio znak za alarm?

Poslije svega toga bilo mi je strašno. Kasnije vas uhvati šok od svega toga što se dogodilo, ne samo meni, već i agenciji i ljudima koji rade u njoj. Mi smo provodili zakon i ništa više. To se dogodilo u siječnju 2016., u vrijeme Oreškovićeve vlade, kada je Tomislav Karamarko bio na čelu HDZ-a. Meta je bila prvenstveno Agencija za elektroničke medije kao institucija, odnosno Vijeće, a onda i ja osobno. Doista, bilo je vrlo neugodno gledati tu masu ljudi na ulici koja skandira svašta, nosi moju papirnatu figuru s partizanskom kapom i viče mi da sam četnikuša i da odem iz Hrvatske. U toj masi bilo je i ustaške ikonografije i pozdrava, a tadašnji potpredsjednik Sabora stajao je u prvom redu. Ja sam upozorila kolege u Agenciji, pa i policiju, na to što se sprema, kao i na to da bi moglo doći do eskalacije. Međutim, policija uopće nije reagirala i na kraju je samo jedan policajac sam stajao na vratima Agencije pred tom gomilom. Osim medija, nevladinih udruga, HND-a, kolega novinara i javnosti, zapravo nitko od predstavnika vlasti nije reagirao niti su organizatori napada na državnu instituciju bili kažnjeni. Meni je to doista bilo strašno, osobito zato što je tadašnji potpredsjednik Sabora prošao bez posljedica, tvrdeći da je tamo bio kao privatna osoba, a političar, a osobito saborski zastupnik, to nikada ne može biti. Hasanbegović, koji je tada bio ministar kulture, umjesto da osudi napad, na kraju nas je sve želio smijeniti. Očito nije poznavao zakon i nije mu bilo jasno da on to ne može učiniti jer je Agencija nezavisno tijelo. Prema tome, ako njezini članovi i ravnatelj ne krše zakon, ne može ih se smijeniti dok im ne isteknu mandati. Nisam trebala dati ostavku, ali atmosfera u doba Hasanbegovića bila je takva da zapravo više nisam vidjela smisao u tome da ostanem. U ožujku 2016. dala sam ostavku, a u srpnju 2017. i fizički otišla, dok nisu imenovali mog nasljednika. Iako je tada nastupila nova vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem, mirno su me pustili. Nitko me nije ni pokušao zadržati.

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
  • Avatar Original_Brexit
    Original_Brexit:

    Hrvati su se 45 godina osjećali ugroženi u Zagrebu. Čak si u zatvoru završio ako si pjevao hrvatske pjesme. Pa nikom ništa...

  • Avatar Graničari Stari
    Graničari Stari:

    Svi neprijatelji samostalne Hrvatske će sad dobiti priliku da nam pričaju kako su se ugroženi osjećali 91'. Bogu hvala pa Hrvati nisu bili ugroženi 91'...

  • Avatar Mali Berica
    Mali Berica:

    Naravno da se nisi osjećala nesigurno, nesigurno su se osjećali samo Hrvati, zbog pokolja i agresije koju su nam priredili Srbi.