Studentski prosvjedi, po mnogima “neprilagođeni”
profesori, gotovo nerješivi kadrovski i prostorni problemi,
nepokretljivi studenti i profesori, precijenjeni ili podcijenjeni
kolegiji, neizvjesnost zvanja nakon tri, odnosno pet godina studija, a
time i posla, neintegrirana sveučilišta i neorganiziranost
dokaz su da za bolonjski proces nismo bili spremni.
No, unatoč tome, ne može se nikako govoriti o propasti
“Bolonje”, kako su pojedinci ovih dana to olako
zaključili. Ističu to i naši sugovornici, ugledni profesori,
koji priznaju da problema ima, ali isto tako tvrde da je u posljednje
tri godine, otkako se Bolonjska deklaracija primjenjuje u
našem sustavu visokog obrazovanja, puno toga učinjeno, a da
posao koji slijedi nije ništa manji, a ni lakši.
– Sve te probleme koji postoje ne bih protumačio kao propast,
“Bolonja” je proces, i to vrlo kompliciran, te je
samo po sebi jasno da se ne može provesti u dvije-tri godine, nego u
fazama. Prije tri godine završena je prva faza promjenom
strukture programa. To nije napravljeno onoliko dobro koliko je
trebalo, ali svi su programi inovirani, mnogi su poboljšani,
što ipak nije dovoljno da bi se osigurala efikasnost
studiranja i više akademskih profila –
objašnjava prof. dr. Pero Lučin, prorektor Riječkog
sveučilišta i voditelj pregovaračke skupine s EU za područje
znanosti i obrazovanja. Dodaje da naš sustav nastave nije
dovoljno promijenjen ni usklađen s ciljevima
“Bolonje”, da smo izvukli i primijenili samo ono
što nam se sviđa.
Stari programi
– Stari su se programi uglavnom podijelili na dva dijela,
prvi dio je strukturiran kao priprema za nastavak studija, a to je
pogrešno jer prvi dio studija i programa mora dati dovoljno
kompetencija za posao – upozorava Lučin.
Drži da su studentski prigovori i primjedbe na račun organizacije
nastave velikim dijelom opravdani.
– Do sada je za napredovanje bio odgovoran samo student, a
sada bi u jednakj, ili čak većoj mjeri, ta odgovornost trebala biti na
profesoru – ističe Lučin. No, kad će uspjeh, odnosno neuspjeh
studenta profesori doživljavati kao svoj, kad će imati kontinuiranu
komunikaciju i provjeru znanja, konzultacije, testove, zadaće,
kolokvije i biti u svakom trenutku spremni pomoći, teško je
reći. Kako se čuje od studenata, profesori i danas, treću godinu nakon
uvođenja bolonjskog procesa, održe svoje predavanje i odu, a studenti
si onda misle kako će to gradivo svladati. Sustav mentorstva ne
funkcionira, a umjesto da im pomognu u učenju, profesori su ponekad
sarkastični, ironični, nervozni, nestrpljivi...
Vrlo kritičan prema sadašnjem stanju u visokom obrazovanju
je i bivši ministar znanosti prof. dr. Gvozden Flego. Bit
problema i on vidi u programima.
– Uglavnom su ostali isti, samo su ocjene zamijenjene
kreditnim bodovima. Broj nastavnika nije godišnje rastao
deset posto, zbog čega se nismo približili europskim standardima i
omogućili intenzivnije studiranje, a ni investicije nisu nastavljene
– kritizira Flego. I sam je, priznaje, čuo da se broj bodova
za neke kolegije određivao na temelju statusa profesora, a ne prema
opterećenju studenta, o čemu su javno proteklih dana progovorili
studenti.
ECTS bodovi
– Od početka upozoravamo da je problem to što na
pojedinim fakultetima ECTS bodovi nisu dobro izračunani. Svaki je
kolegij trebalo vrednovati posebno u skladu s težinom i
opterećenošću studenta. Nastavni planovi i programi nisu
bitno promijenjeni, literatura koja se prije polagala u dva semestra
sad je potrpana u jedan. Postoje iznimke, ali u pravilu su programi
kolegija ostali isti – nabraja student Marko Krička,
potpredsjednik Studentskog zbora i član Senata Zagrebačkog
sveučilišta.
Tvrdi da je “sramotno to što su se bodovi dijelili
na ime profesora” i bez sudjelovanja studenata u tom poslu,
što nema dovoljno potrebne literature, što
pripreme nisu dobro napravljene, “nego se preko noći reklo
sad smo po novom”, što nije omogućena
pokretljivost studenata, odnosno mogućnost da studij upišu,
primjerice u Zagrebu, studiraju semestar ili dva u Rijeci, a
diplomiraju u Osijeku ili inozemstvu. Zbog svega toga, ali i činjenice
da mentorstvo ne funkcionira, da se kolokviji ne polažu na svim
fakultetima, da su studenti i dalje prisiljeni polagati ispite kao
prije promjena, zbog čega moraju tražiti i dekanske rokove, prof. dr.
G. Flego kaže da je “sve loše i nemarno izvedeno
pa se čovjek pita kako ta rješenja funkcioniraju u svijetu,
a u Hrvatskoj ne”.
Da sve ne ide kako je planirano, svjesni su i na
sveučilištima te za većinu problema kažu da su očekivani.
Prodekanica za nastavu Zagrebačkog sveučilišta prof. dr.
Ljiljana Pinter ističe da su ponekad za “paniku” u
jesenskom ispitnom roku krivi studenti, a ponekad objektivne okolnosti.
– Situacija je doista različita od fakulteta do fakulteta i
potrebno je to pojedinačno razmotriti. Valja saslušati
studente i nastavnike i pronaći kompromis, koji nikako ne smije biti na
štetu znanja – poručuje prodekanica Pinter.
Da bi studentima trebalo izići ususret i odobriti im dekanski ispitni
rok (kojega kod “Bolonje” nema), poručio je ovih
dana i ministar znanosti, obrazovanja i športa prof. dr.
Dragan Primorac, svjestan da bi mogući studentski prosvjedi koji su
organizirani ili su najavljeni, u ovo predizborno vrijeme bacili ružnu
sliku na sve što je dosad učinjeno. A studenti, složit će se
i sami, nastoje iskoristiti ono što mogu. Ipak, da bi
prikupili potreban broj bodova – od 25 do maksimalno 35 u
jednom semestru – morat će sjesti i učiti.
Na to su ih upozorili i dekani pojedinih fakulteta, a to im ponavlja i
prodekanica Pinter.
– Ispiti su takvi kakvi su bili i prije, a studentu u
svladavanju gradiva ništa ne znači to što ispit
vrijedi manje ili više ECTS bodova. Student svoje obveze
mora ispuniti, a to znači skupiti potreban broj bodova –
ističe Lj. Pinter.
Novi programi
Da je bolonjski proces zahtjevan i dugoročan projekt, upozorava i
državni tajnik za visoko obrazovanje prof. dr. Slobodan Uzelac. Ističe
da je prije nešto više od dvije godine
Ministarstvo izdalo 820 dopusnica za preuređene ili potpuno nove
studijske programe te da su i studenti i nastavnici tada tvrdili da su
stvoreni uvjeti za uvođenje novog modela visokoškolskog
obrazovanja.
– Otad do danas stanje je poboljšano posebno u
pogledu prostornih kapaciteta, opremljenosti i broja nastavnika. Ipak,
još nisu stvoreni optimalni uvjeti kakve bismo željeli. Ono
na čemu svi moramo još puno raditi jest podizanje svijesti o
potrebi redovitog pohađanja predavanja i ispunjavanja obveza,
što se tiče studenata, ali i nastavnika, te na mentorskom
odnosu nastavnika prema studentu – naglašava
Uzelac. Podsjeća da bolonjski proces podrazumijeva sasvim drukčiji
način rada nastavnika sa studentom te da je ispit, koji bi trebao
činiti samo 30 posto konačne ocjene, kraj redovite radne komunikacije.
Svi u sustavu visokog obrazovanja – i profesori i studenti
– svjesni su da na putu uspješne reforme ima
još mnogo prepreka, mnogo pitanja, na koja još
uvijek odgovori nisu dani. Stoga se ne treba čuditi dvojbama
– što je s “Bolonjom”,
što imamo nakon studija rascjepkana u dva dijela,
što s bakalaureatom, što s tzv. magisterijem,
što nas uopće očekuje na dodiplomskom studiju, gdje ćemo se
zaposliti i s kojim zvanjem, što ću biti nakon
završetka studija, što će pisati u mojoj
diplomi...
Odluka o znanstvenim zvanjima, koja je označena prioritetnom, ni danas,
upozorava prof. dr. Flego, nije donesena, kao ni dogovor o ishodima
učenja, odnosno o znanjima i umijećima koja će tržište
trebati, iz čega jasno proizlazi da su studenti upisivali studije ne
znajući koje će kvalifikacije steći. U gomilu tih obeshrabrujućih
činjenica zračak optimizma ulijeva procjena naših
sugovornika, prorektora Lučina i profesora Flege, da se stanje u
cijelosti može srediti u kratkom roku.
– Za šest mjeseci može se reorganizirati nastava,
postići dogovor o kadrovskim i infrastrukturnim potrebama
sveučilišta te dogovor s poslodavcima o potrebama
tržišta rada – procjenjuje Flego, a dulje će,
dodaje, trajati kadrovsko ekipiranje i integracija
sveučilišta. Potpuna i kvalitetna implementacija Bolonjske
deklaracije, prema procjeni prof. Lučina, može se vrlo kvalitetno
izvesti za najdulje tri-četiri godine.
– Dosta kasnimo za nekim razvijenim zemljama, ali to nije
tako strašno jer smo počeli tek prije tri godine. Sad smo u
kaotičnoj fazi, ali imamo priliku za brz napredak –
zaključuje Lučin.
Sad smo u kaotičnoj fazi, ali napredovati možemo brzo
