I prijedlog proračuna za 2018. godinu, ali i rebalans proračuna za ovu godinu pokazuju da je ministar financija Zdravko Marić sklon konzervativnom pristupu pri planiranju javnih financija. Proračun za iduće tri godine pokazuje, nažalost, politiku kontinuiteta, odnosno da neće biti jačih reformi u kontekstu smanjenja državne potrošnje. Pozitivno je pak da ministar Marić čvrsto drži rashodovnu stranu pa nema ni velikih povećanja troškova države. U brojkama, država iduće godine planira prikupiti 129 milijardi kuna, a potrošiti 133,3 milijarde kuna, pa će imati manjak od 4,33 milijarde kuna na razini središnje države, a kada se pribroje rezultati javnih tvrtki, lokalne države i izvanproračunskih korisnika, manjak će iznositi oko dvije milijarde kuna odnosno samo 0,5 posto BDP-a. Nema velikih dobitnika i gubitnika proračuna, uglavnom su pozicije rasle na temelju programa i projekata EU, uz izuzetak Ministarstva obrane i branitelja te povećanja plaća za zaposlenike države i većih mirovina.
Milijarda za avione
Nabava aviona sigurna je stvar jer je u proračunu “zabetonirana” sve do 2020., do kada je na razini svake godine za njihovu nabavu rezervirano 350, odnosno 360 milijuna kuna. Novac će se utrošiti ovisno o rezultatima natječaja, ali proračunska stavka sugerira da Vlada ne namjerava odustati od novih aviona. Ministarstvo koje vodi Damir Krstičević više će trošiti i na operacije NATO-a i misije EU jer su za njihove proračune izdvojeni povećani iznosi.
S druge strane, iako ih većinom financiraju lokalne jedinice, vatrogasci ni u proračunu Ministarstva obrane ni u proračunu Ministarstva unutarnjih poslova nisu dobili jaču financijsku injekciju. Kao da ništa nismo naučili od ovogodišnjih strašnih požara. Za branitelje je izdvojeno 200 milijuna kuna više u proračunu njihova matična ministarstva, i to za socijalnu skrb kao i za jednokratna prava branitelja, ali su im rasle i mirovine. Najveći rast rashoda dolazi iz očekivanja da će se povući znatno više novca iz fondova EU.
Da ne ide sve glatko, pokazuje i rebalans kojim su za čak dvije milijarde kuna, odnosno na 9,3 milijarde kuna, smanjeni rashodi upravo zato što se novac iz fondova EU sporo povlači. Iako je dobra baza napravljena, trebat će dobro zapeti iduće godine kako bi se realizirao plan o čak 13,8 milijardi EU novca. Na tom planu temelji se većina povećanih rashoda ministarstava. Osim financiranja strateških projekata poput Pelješkog mosta, u Ministarstvu prometa i infrastrukture najupečatljiviji je podatak o jakoj podršci poduzetnicima kroz operativne programe. U Ministarstvu gospodarstva tako će za male i srednje poduzetnike biti oko milijarda kuna pomoći za kapitalne investicije, a i agencija HAMAG-BICRO koja poduzetnicima osigurava male kreditne linije i jamstva ima dvostruko veći proračun te je skočio na gotovo 600 milijuna kuna.
Nema novca za arbitražu
Rast prihoda vrlo je konzervativan jer od 6,5 milijardi kuna novih prihoda u odnosu na rebalans čak se 4,3 milijarde kuna odnosi na veće prihode od projekata EU. Porezni prihodi bit će isti, ali se kroz PDV treba nadoknaditi oko dvije milijarde kuna poreza na dohodak koji od ove godine idu u lokalne proračune. Iznenadio je ove godine porez na dobit kojim je prikupljena milijarda kuna više iako je stopa poreza znatno smanjena. Naime, stopa je smanjena 20 posto, a prihodi od poreza su unatoč tome skočili 15 posto i nastavit će rasti i u 2018. godini. To dokazuje da je u slučaju poreza manje ipak više, odnosno da vrijedi pravilo da što su manji porezi, to je veća porezna baza, a manja porezna evazija. Zbog manjeg zaduživanja i deficita padaju i kamatni rashodi, pa je tako za kamate ove godine bilo potrebno 9,9 milijardi kuna, umjesto 11 milijardi kao 2015. godine. Poboljša li se iduće godine kreditni rejting države, a mogao bi, planiranih 9,8 milijardi kuna iz proračuna 2018. godine ponovno će biti previše. Naime, ove je godine za kamate bilo rezervirano 780 milijuna kuna više nego što je potrošeno, a po svoj prilici slično će biti i iduće godine. Javni dug već bi ove godine mogao pasti ispod 80 posto BDP-a, što pokazuje znatno brži pad od planiranog tijekom 2017. godine.
Vlada je na Badnjak prošle godine najavila da će riješiti odnose s MOL-om otkupom dionica Ine ili pronalaženjem strateškog partnera kao reakcijom na izgubljenu arbitražu. U proračunu se Ina spominje u dvije stavke – za izgubljenu arbitražu u Ženevi rezervirano je 100 milijuna kuna, što nije dovoljno za pokrivanje troškova, i još po 23,5 milijuna kuna godišnje za plaćanje konzultanata. Nema novca za eventualne troškove arbitraže iz Washingtona, a Marić ističe da ne može prejudicirati ishod arbitraže rezervacijom novca. Nije to jedina arbitraža koja visi nad vratom; nekoliko arbitražnih odšteta moglo bi nas koštati i do 20 milijardi kuna, što je velika prijetnja stabilnosti javnih financija.
Naime, ako na naplatu dođe četiri ili pet milijardi kuna, koliko se procjenjuje odšteta MOL-u za izgubljenu dobit u plinskom biznisu, u vodu padaju svi planovi. Tada bi se sigurno zaustavio plan o suficitu koji bismo trebali dočekati u 2020., ali i plan o padu javnog duga na samo 69,5 posto BDP-a koliko bi trebao iznositi na kraju mandata premijera Andreja Plenkovića. Planirano je, naime, da će tada država imati suficit od tri milijarde kuna.
U računicu ne ulazi dug zdravstva koji je narastao na više od osam milijardi kuna. Kao spasonosno rješenje spominju se porez na cigarete, alkohol i slično, što je najavljivao ministar Kujundžić, ali Marić to nije htio komentirati. Rebalansom proračuna za 2017. u sustav je injektirana 1,1 milijarda kuna, od kojih više od 800 milijuna kuna ide za bolnice, a Marić je spomenuo samo da je svjestan da to za sustav nije dovoljno.
To je to, nema reformi, već sam početkom godine pisao da je vidljivo da je vlada odustala od njih. To znači da možemo očekivati povećanje nameta, nastavak odlazaka mladih i stručnih, daljnje bujanje državne i javne strukture itd... A vidi se da su odustali po tome jer planiraju pad ili stagnaciju izvoza i investicija, rast BDP-a se svodi na rast potrošnje. I opet cijeli proračun ide za plaće i penzije, nema ništa niti državnih investicija... Nije normalno da imamo najviše bruto plaće, veće od svih tranzicijskih zemalja. Nameti na plaće su nam najviši u EU i šire, jedino nas Slovenija u nekim razredima sitno prelazi. Imamo PDV i poreze na aute skoro najviše u EU, na gorivo, na kapital, kamate itd... Kako da neki poslodavac konkurira npr. jednoj Irskoj, gdje programer starta s bruto 2400-2500 € od čega dobije na ruke 2200 €, a kod nas za isti bruto dobije 1300 €? Jedna Austrija, čak i Njemačka imaju jeftinije gorivo nego mi. Hrana u trgovinama je jeftinija, itd.