U mizernoj hrvatskoj potrošnji od 10-ak kilograma ribe po stanovniku godišnje, dvostruko manjoj od prosjeka EU, slatkovodna riba poput šarana, pastrve, amura, linjaka, štuke… još je mizernija – manje od kilograma per capita.
Zna li se da smo prije Domovinskog rata samo šarana proizvodili više od 15.000 tona, a danas jedva 4000 tona sve slatkovodne ribe, jedina je pozitivna statistika da više od 80% te proizvodnje završava u izvozu – šaran i 1300 kilometara daleko, u Gdanjsku, na obali Batika.
Zaražena virusima
No dok se, barem na kontinentu, hvalimo šaranom koji je najzastupljeniji slatkovodni primjerak na tržnicama, nebriga o toplovodnoj akvakulturi, koja bi s već sad raspoloživim kapacitetima od 15.000 tona te s predznakom održivog ribarstva mogla multiplicirati proizvodnju u ruralnim krajevima, izvoz i radna mjesta – jedan je od razloga što se suficit koji zahvaljujemo izvozu tune sve više topi u odnosu na uvoz.
Pastrve nam, primjerice, uglavnom prodaju pod gacke. No te potočne kraljice koje na stalnim “akcijama” u trgovačkim lancima stoje 28 kn i manje, ne samo da nisu vidjele Like ni njezinih brzaca, kao ni drugih naših rijeka na kojima se uzgajaju, već nam na stolove stižu iz Turske, Italije, BiH, Španjolske, Češke, Slovenije, Albanije… Lani ih je uvezeno više od 650 tona svježih i zamrznutih, u vrijednosti od oko dva milijuna eura, dok se domaća proizvodnja s oko 1000 tona srozala na jedva od 300 do 400 tona. U međuvremenu je BiH proizvodnju s 2000 digla na 8000 tona, Slovenija s 350 na 2000, Srbija s 4000 na 16.000 tona...
Emin Teskeredžić, vlasnik i direktor tvrtke V.I.R.I.B.U.S. koja u ribnjacima pokraj Zagreba i Knina uzgaja potočne, kalifornijske i losos-pastrve, kaže da je veliki problem što je riba iz nekih zemalja iz kojih je uvozimo zaražena i virusima. No svi traže jeftinu pa umjesto domaće, koja se uglavnom proizvodi na izvorskim vodama i zapravo je riječ o ekološkoj proizvodnji, uvoznu pastrvu danas jedu i u Saboru i na Pantovčaku, gdje je prije dobavljač bio upravo V.I.R.I.B.U.S.
– U svim smo segmentima uništili poljoprivredu pa se ne trebamo čuditi sve većem uvozu – kaže taj doktor veterine, a svojedobno i profesor na Agronomskom fakultetu te predsjednik Grupacije za slatkovodno ribarstvo HGK, ističući da njegova tvrtka danas proizvodi između 70 i 100 tona pastrva godišnje.
Proizvodnja je dugotrajan posao: kalifornijska pastrva uzgaja se dvije, potočna, koja je jedina autohtona među njima, tri, a losos-pastrva i četiri godine. Razlika u pastrvama koje se uzgajaju u toploj vodi, kako to rade Talijani ili Slovenci, ili u rijekama, golema je. Uz prosječnu temperaturu vode između 5 i 10 Celzijevih stupnjeva meso riječnih pastrva puno je kvalitetnije, tvrđe i kompaktnije, dok talijanske, uzgajane na 18 do 20 stupnjeva, rastu brže, a meso im je mekano i manje kvalitetno – objašnjava Teskeredžić.
No kako na unutarnjem tržištu EU više nema granica, teško je reći koja je prava zemlja porijekla i jesu li one, primjerice, mađarske ili su iz BiH izvezene u Mađarsku pa “uvezene” u Hrvatsku. U vrijeme muljanja s poticajima uoči ulaska RH u EU prijavljivalo se i 2750 tona uzgojene pastrve, 1750 više od mogućih 1000 tona, što je Teskeredžić nekoliko puta prijavljivao USKOK-u, ali ništa se nije dogodilo. Posljednje dvije godine više ni nema poticaja pa je proizvodnja i ozbiljnim proizvođačima, koji kilogram potočne pastrve u maloprodaji ne daju ispod 44 kn, sve neisplativija.
Tržište EU gladno ribe
Milan Božić, direktor Ribnjačarstva Poljana, perjanice u proizvodnji šarana, a odnedavno i morune u projektu dobivanja najcjenjenijeg beluga kavijara, kaže da se teško boriti sa zemljama poput Turske koja subvencionira dampinški izvoz. A još nas više stoji to što u akvakulturi nemamo dovoljno znanja i stručnosti.
– Godinama predlažem otvaranje instituta za slatkovodno ribarstvo te strukovne škole za obrazovanje ribara u tom sektoru. Ciklus šaranskog uzgoja, primjerice, traje tri godine i bez struke ne možemo naprijed – objašnjava on ističući da bez toga nećemo iskoristiti ni izdašnu omotnicu EU od oko 300 milijuna eura za ribarstvo.
– EU je s 500 milijuna potrošača gladan ribe. Manjak od čak 65% u EU nadomješta se uvozom iz trećih zemalja, a od preostalih 35% vlastitih količina, 25% se dobiva eksploatacijom nacionalnog bogatstva iz mora i rijeka, dok je svega 10% iz održivog uzgoja – kaže Božić, po kojemu te trendove treba preokrenuti, smanjiti uvoz i osposobiti struku. Morsko i slatkovodno ribarstvo s prerađivačkim bi kapacitetima, smatra, moglo zaposliti više od 100.000 ljudi i povećati izvoznu statistiku.
nije istina tursku ne lovimo nego kupimo domaću ne kupujemo nego ulovimo......pa pobogu ribičke dozvole plaćamo kao da smo svu riječnu ribu pojeli