Sve europske, kao i mnoge izvaneuropske nacije, nastale su tako što su ljudi različitih jezika ili barem dijalekata, različitih vjera, mentaliteta i povijesnih iskustava prihvatili ideju da pripadaju istoj zajednici. Razlike su nadvladane prihvaćanjem zajedničkog službenog jezika i, možda još važnije, zajedničke predodžbe o prošlosti koja se, dovedena do svojih krajnjih i često apsurdnih granica, pretvara u ideju o zajedničkom podrijetlu. Da bi se takav cilj postigao, svaka nacija mora izgraditi svoj mit koji tumači to zajedničko podrijetlo ili – ako je to teško izvedivo (kao u slučaju Švicarske) – osmisli se neki događaj, uglavnom s malo ili nimalo veze sa stvarnim zbivanjima, koji različitim dionicima nacije u nastajanju nudi mogućnost prihvaćanja zajedničkog identiteta. Bez takvog mehanizma, poduprtog službenim jezikom, bilo bi teško, pače nemoguće povezati pojedine zajednice koje su imale svoju vlastitu lokalnu ili regionalnu povijest i svoj vlastiti jezik/dijalekt, ponekad sasvim nerazumljiv ostalim, udaljenijim pripadnicima te zamišljene zajednice.
Niti jednog ratnog heroja nemaju pa proglase junakom teroriste poput Gavrilo Princip