Meni je moj tata rekao da nikad neću biti gospodin pa da preda mnom otvaraju, a iza mene zatvaraju vrata. Dokazao sam mu da je pogriješio jer u zatvorima sam imao upravo to jedna je od "izreka" koju su, krateći dane iza rešetaka, smislili zatvorenici. Vrijedila je ona, priznaje 26-godišnji Bajo, i za njega jer iza sebe ima već šest godina zatvorskog "staža" koji je "odradio" od Turopolja, preko Gline, Požege i Remetinca do Lepoglave. U zatvor se, dodaje, vraćao katkad i zato što nije imao kamo. Koliko prijava ima, ni sam ne zna. Evidentiran je zbog krađa, razbojstava, svodništva, droge, no djela na policiji ne priznaje. Uz osmijeh dodaje da ih zapravo nije ni počinio. A kako je sve počelo?
Bajo je odrastao u jednom slavonskom selu, ima mlađu sestru i roditelje s kojima se nikad nije baš najbolje slagao. Zato je, kaže, prvi put pobjegao od kuće kad mu je bilo sedam godina. Dva dana skrivao sam se u susjednom selu objašnjava. Kako je odrastao, bježao je sve češće, a da će otići što dalje od kuće, odlučio je, kaže, nakon jednog posjeta djelatnika Centra za socijalnu skrb.
Puknuo sam pa sam dopješačio do stanice, sjeo u vlak i švercao se do Zagreba. Bilo mi je 11 godina kad sam počeo živjeti doslovno na ulici. Događalo se da me policija privede u dom u Dugavama, ali ja bih pobjegao prije nego što bi se oni vratili u svoju postaju. Bilo mi je najbolje na ulici, bez obveza, bez dužnosti, bez vike i terora, što sam imao i doma i po domovima kaže Bajo.
Obijanje brava
Ipak, obiteljski dom zamijenili su mu domovi za djecu.
Tamo sam naučio kako se brave obijaju, kako se krade. Nisam gledao ostale, nego sam upijao svaku njihovu riječ i ubrzo i sam postao dovoljno vješt u obijanju. Znali smo nedjeljom navečer, kad nigdje ništa ne radi, provaliti u kafić pa uzeti utržak i alkohol, iz kioska i trgovina počistiti cigarete. Priznajem da sam bio povodljiv i željan pažnje. Pa u pet godina po domovima samo sam jednom dobio tortu za rođendan. U domovima sam završavao školu, ali kako bi koje polugodište došlo, izbacili bi me van pa sam nastavljao u drugoj govori Bajo o svojim počecima.
S vremenom to mu je postao život. Kad je kao 16-godišnjak istukao na ulici nekog muškarca i uzeo mu novac, smješten je u Turopolje. Tu je završio tečaj za ugostitelja. No, kad mu je odgojna mjera istekla, ponovno se našao na ulici.
Institucionaliziran
Nisam se znao ponašati vani. Gubio sam se jer sam navikao na nekakav ustaljeni dnevni ritam koji na slobodi nisam imao. Napravio sam piz... i vratio se unutra. I poslije, kad sam se vraćao činio sam to, valjda, i namjerno. Znaš, u instituciji sam bio Bajo i bilo mi je dobro. U Lepoglavi, gdje sam zbog razbojstva bio godinu i pol, brzo se navikneš na ustajanje u pet, doručak sat poslije, ako hoćeš raditi, možeš od 7 do 15.
Dobiješ ručak, imaš slobodne aktivnosti, buljenje u sapunice, odlazak na spavanje. Postaneš i sam institucionaliziran, a vani se moraš o svemu sam brinuti. Ja bih i na slobodi tako živio, ali ne mogu. Najveće krize pucale su me uoči blagdana. Svi oko mene imali su nekoga, a ja nikoga. I onda se opet vratiš unutra gdje si netko, jer vani nisi ništa. Niti ti tko nudi mogućnost da se to promijeni. Jer, nikakav postpenalni prihvat ne postoji.
Kad dođeš tražiti posao, nitko te, zbog prošlosti, neće, susjedi u tebe upiru prstom, policija te privodi čim se dogodi neko razbojstvo, samo zato što si već evidentiran. Ja bih, na primjer, želio biti zaštitar, ali licencu ne mogu dobiti zato što sam kažnjavan. Obožavam konobariti, no čim se gazda izdere na mene, svega mi je dosta. Ali, kad te uhvati mašina, nema izlaska. Ostaješ živjeti u tom svijetu. U zatvoru stječeš prijatelje, a vani ne. I zato kod nas ima recidivizma, a u Njemačkoj i Austriji ne, gdje se i ovakvima poput mene daje druga prilika jer su svoj dug državi platili kaže Bajo.
Propala veza
Bio je navučen na heroin, ali se, tvrdi, uspio sam skinuti. Sada, kaže, povremeno redari, a za život zarađuje i kockanjem. Kad je prošle godine izišao iz Remetinca, gdje je proveo dvije godine, oženio se. Ima malu kćer, ali i sina iz prijašnje veze koja je propala zbog njegovih odlazaka u zatvor. Ženu i dijete prehranjuje povremenim redarenjem, a u kuću donosi i novac što ga je dobio na kocki. Još mu je jedna uzrečica draga: "Tko radi, radilo mu se o glavi".
Ako su gladni, počnu dilati, postaju svodnici...
Socijalni pedagog Gordan Hosni, u čijoj je udruzi Sineki svojedobno volontirao i Bajo, u svom se radu svakodnevno susreće s recidivistima koji prolaze kroz prostorije udruge, nestaju, pa se opet vraćaju.
– Kad je izišao iz Turopolja, Bajo nam se priključio u dramskoj grupi. U početku je bio ukočen, a nakon jedne psihološke drame otvorio se. No, onda je nestao. Nakon godinu i pol dobio sam od njega lijepo pismo iz Lepoglave. Tako se svi oni ciklički pojavljuju. Što se Baje tiče, sad je u dobroj fazi, zaljubio se i dobio dijete – kaže Hosni.
Problemi se pojavljuju, objašnjava, kad osobe poput Baje zapadnu u teškoće koje nisu u stanju same riješiti.
– Ako nemaju riješene minimalne egzistencijalne probleme, ako su gladni, počnu dilati, okreću se svodništvu, kradu da se vrate u zatvor jer su tamo sigurni, imaju tri obroka na dan i jedino tamo funkcioniraju. Uzroci toga su u nepostojanju postpenalnog tretmana kojima bi se na neki način stara kazna nastavila, a nova spriječila – tvrdi Hosni.
