Dok se sunce pomaljalo nad obzorom, dvije ribarice vukle su svoj čamac kroz lagunu Scardovari na sjeveroistoku Italije. Oscarina Soncin stajala je usred jednog od najvećih europskih područja za izlov kućica, dok joj je ledena voda zapljuskivala koljena, a ona metalnim grabljama strugala po morskom dnu. Svakim pokretom u mrežu je zahvaćala mulj, pijesak i glasovite, iznimno cijenjene manilske kućice. Njezina ribarska partnerica Giovanna Pizzo potom je odvajala školjke od ostalog materijala. Više od dva desetljeća njih su dvije svakoga jutra iz lagune u delti rijeke Po izvlačile više od 1,8 kilograma kućica, rušeći pritom predrasudu da žene nisu dorasle tako teškom fizičkom poslu. Njihov je pothvat privukao međunarodnu pozornost pa im je 2021. godine reportažu posvetio i National Geographic. Posao im je donosio pouzdanu zaradu, ali i osjećaj slobode koji su pronalazile na vodi.
A onda su 2023. godine u mrežama počele pronalaziti razbijene ljušture bez mesa. Kako bi ispunile zadanu kvotu, morale su ostajati na vodi sve dulje, no ni tada nisu uvijek uspijevale. U blizini se, naime, pojavio novi suparnik – atlantski plavi rak. Taj je rak, cijenjena morska delicija u američkoj saveznoj državi Maryland, duž istočne obale SAD-a i u Meksičkom zaljevu, preplavio deltu rijeke Po i počeo proždirati školjkaša koji je naraštajima osiguravao egzistenciju tamošnjim ribarima. Kućice su duboko utkane u talijansku gastronomiju. Poslužuju se s tjesteninom ili kuhane na pari. Italija je, odmah nakon Kine, drugi najveći svjetski proizvođač manilskih kućica, a lagune u delti rijeke Po nalaze se u samom središtu te gospodarske grane.
Ipak, u samo tri godine plavi su rakovi potpuno preobrazili tamošnje ribarstvo. Godišnji ulov kućica u laguni Scardovari, u kojoj su radile Soncin i Pizzo, smanjio se za čak 93 posto. U pojedinim uzgajalištima nije preživjela ni jedna školjka. Znanstvenici objašnjavaju da prirodno hranjive vode delte predstavljaju svojevrsnu obilnu trpezu za rakove i ostale morske organizme. No zagrijavanje planeta povisilo je temperaturu mora i donijelo blaže zime, omogućivši plavim rakovima da se ubrzano razmnožavaju i hrane kućicama. – Iskustvo me naučilo da se u prirodi može dogoditi baš sve. More može mnogo dati, ali može i sve oduzeti. Upravo se to dogodilo meni – rekla je Soncin, piše CNN.
Poput Soncin i Pizzo, posao je napustilo više od 600 ribara, odnosno 40 posto članova mjesnog konzorcija, navode iz te organizacije. Mnogi su vratili dozvole i okrenuli se drugim zanimanjima. Drugi se nisu željeli odreći ribarskog poziva te se pokušavaju prilagoditi golemim ekološkim promjenama. Plavi rakovi desetljećima su gotovo neprimjetno obitavali u lagunama delte rijeke Po. Nitko sa sigurnošću ne zna što je sve prouzročilo njihov nedavni populacijski procvat. Istraživači, međutim, upozoravaju na posljedice ekstremnih vremenskih događaja i klimatskih promjena, kojima je vjerojatno pridonijelo i povećanje pomorskog prometa tijekom posljednjih desetljeća. Delta rijeke Po pravi je raj za morski život, ističe Massimiliano Costa, ravnatelj Parka delte rijeke Po, ustanove zadužene za očuvanje i upravljanje lokalnim okolišem. Po, najdulja talijanska rijeka, u lagune donosi obilje hranjivih tvari. Dio potječe iz prirodnih izvora, a dio iz ljudskih djelatnosti poput poljoprivrede.
Zbog toga hrane ima napretek za brojne morske životinje, pa tako i za plave rakove. Plima iz Jadranskog mora neprestano obnavlja količinu kisika te donosi slanu vodu koja je ženkama potrebna za razmnožavanje. Rakovi se ujedno ukopavaju u muljevito dno, gdje se skrivaju od grabežljivaca i lakše podnose zimske temperature. – Jajašca i ličinke vjerojatno su se pomorskim prometom unosili tijekom nekoliko desetljeća. Čini se da su se promijenili uvjeti u okolišu, koji su postali mnogo povoljniji za tu vrstu, omogućivši joj dramatičan porast populacije – rekla je Viviana Carli, tehničarka u terenskom timu Parka delte rijeke Po.
Najteža suša koja je u posljednja dva stoljeća pogodila sjevernu Italiju omogućila je 2022. godine slanoj morskoj vodi da prodre uzvodno u rijeku Po. Time je, objašnjava Costa, stvoreno povoljno okruženje za razmnožavanje ženki plavog raka i razvoj njihovih jajašaca. Već sljedeće godine obilne kiše i poplave raznijele su ličinke i mlade rakove diljem delte. I širi klimatski uvjeti promijenili su se u korist rakova. Tijekom posljednjih desetljeća vode Sredozemnog mora zagrijale su se do temperatura na kojima se plavi rak može uspješnije razmnožavati, katkad i više puta tijekom samo jedne sezone. Istraživanja pokazuju da su toplije zime produljile razdoblje razmnožavanja i smanjile smrtnost izazvanu hladnoćom. – Nisam mogla ni zamisliti da bi se plavi rak, s obzirom na našu klimu, mogao nastaniti u delti rijeke Po. Zbog svega toga čini mi se da godišnja doba više nisu ono što su nekoć bila – rekla je Pizzo, koja se izlovom kućica počela baviti jer joj je taj posao od samoga početka donosio dobru zaradu.
Budući da jedna ženka plavog raka može položiti milijune jajašaca, populacijska eksplozija u lagunama u novim je uvjetima možda bila neizbježna. Bez obzira na to kako su stigli u regiju, plavi su rakovi u lagunama delte pronašli pravi raj. Od 2022. do 2024. godine ulov plavog raka u delti rijeke Po povećao se za čak 900 posto – s približno 200 na 2000 tona – prema podacima Savjetodavnog vijeća za akvakulturu. – Oni potpuno uništavaju uzgajališta kućica. Pojedu svu mlađ, ali i veće primjerke manilskih kućica. U potpunosti narušavaju ekološku mrežu – rekao je Mattias Gaglio, ekolog sa Sveučilišta u Ferrari. Najpogođenije su lagune Scardovari i Goro, koje u pojedinim godinama čine najveći dio ukupne talijanske proizvodnje kućica, ističe Gaglio. On i njegovi kolege utvrdili su da je na području Gora proizvodnja 2024. pala na prosječno 4000 tona, što je 70 posto manje od prosjeka prethodnog desetljeća. U laguni Scardovari godišnji je ulov od 2023. pao s 4800 na samo 340 tona.
Znanstvenici upozoravaju da će plave rakove biti teško, ako ne i nemoguće, potpuno ukloniti iz talijanskih laguna. Talijanska vlada uložila je najmanje deset milijuna eura u izlov i zbrinjavanje rakova. Tim se sredstvima financira i postavljanje čvršćih ograda i mreža kojima bi se zaštitile manilske kućice. Vlasti su stanovništvo čak pozvale da plave rakove uvrsti u prehranu. U Sjedinjenim Američkim Državama njihovo se slatkasto meso smatra delikatesom. Talijani ih, međutim, prema riječima više istraživača, nerado jedu jer ih povezuju sa štetom nanesenom lokalnom gospodarstvu.
Njihovo čišćenje i priprema zahtijevaju i znatno više truda nego priprema kućica, koje se jednostavno mogu skuhati u vodi ili na pari. U Italiji se plavi rak uglavnom upotrebljava u proizvodnji hrane za kućne ljubimce, a tek se povremeno poslužuje u restoranima. – Svi pokušaji kontrole njihove populacije pokazali su se manje-više beskorisnima. Još uvijek ne znamo što učiniti s tim rakom – rekao je Giuseppe Castaldelli, profesor ekologije na Sveučilištu u Ferrari. Budući da ih ima u izobilju, tržišna cijena plavih rakova na lokalnom je tržištu niska, zbog čega je na njima teško ostvariti zaradu. Nedavno je, međutim, šrilankanska tvrtka Taprobane Seafoods preko mjesnog konzorcija sklopila partnerstvo s ribarima kako bi uspostavila novi opskrbni lanac za izvoz na svjetska tržišta.
Talijanski ribari love rakove, dok tvrtka osigurava znanje potrebno za preradu i plasman proizvoda na međunarodna tržišta, uključujući SAD. U pogonu za preradu zaposlen je i dio lokalnog stanovništva. – U samo nekoliko mjeseci plavi je rak od gotovo neprimjetne pojave prerastao u ozbiljnu prijetnju. Cilj je partnerstva invazivnu vrstu, koja je teško pogodila uzgoj kućica, pretvoriti u novu gospodarsku priliku za lokalne ribare i radnike – rekao je Paolo Mancin, predsjednik Konzorcija ribarskih zadruga Polesine, koji sudjeluje u upravljanju ribljim fondom i održavanju laguna. No nijedna od poduzetih mjera nije uspjela u potpunosti obuzdati invazivna kliješta. Prije naglog širenja plavog raka radni dan Angele Franceschetti bio je predvidljiv i uhodan.
Franceschetti je članica konzorcija Scardovari, koji danas ima 860 članova, dok ih je prije najezde plavih rakova bilo 1470. Konzorcij joj je određivao kvotu kućica koje je trebala izloviti, kao i vrijeme isplovljavanja te predaje ulova. Sve dnevne obveze mogla je završiti za pola sata do tri sata. No kada joj je u listopadu 2023. izlov kućica prestao donositi zaradu, ona i njezin partner Marco Finotti proširili su djelatnost na lov plavih rakova. Kada danas namješta budilicu za sljedeće jutro, 28-godišnja Franceschetti najprije mora provjeriti vrijeme plime i oseke. Tek tada može procijeniti kada je najbolje obići svojih 80 zamki za rakove. Za razliku od izlova kućica, lov rakova u potpunosti ovisi o zamkama, a za njihov je obilazak potrebno između tri i četiri sata. Ulov prodaje konzorciju, koji rakove isporučuje tvrtki Taprobane Seafoods.
Nakon ručka ona i Marco vraćaju se u lagunu, gdje još četiri ili pet sati rade na svojem uzgajalištu kućica. Zajedno s ostalim članovima zadruge grabljama uklanjaju višak algi kako bi ih morska struja odnijela na otvoreno more i kako ne bi ugušile školjkaše. Čiste mreže i učvršćuju stupove prije dolaska oluja. U suton love dodatni mamac za zamke ili se brinu o svojim pučinskim uzgajalištima dagnji. – Radeći kao ribarica shvatila sam da klimatske promjene nisu nešto što utječe samo na okoliš. One izravno utječu i na moju egzistenciju. Promjene temperature, vremenskih obrazaca i uvjeta u moru mijenjaju način funkcioniranja cijelog ekosustava, a te promjene neizbježno pogađaju ljude koji o njemu svakodnevno ovise – rekla je Franceschetti.
Za Oscarinu Soncin prilagodba na dolazak plavih rakova značila je potpuni odlazak s vode. Nakon što je 2024. prestala loviti kućice, počela je čistiti kuće. Zarada je približno jednaka, ali novi posao za nju nema ni približno isto značenje kao desetljeća provedena u prirodi. I Giovanna Pizzo napustila je izlov kućica nakon 34 godine. Danas radi u tvornici za preradu ribe, u okruženju koje se ni po čemu ne može usporediti s radom na vodi. – Najviše mi nedostaju blizina prirode i osjećaj slobode koji nam je pružao rad na vodi – zaključila je Soncin.
Otvori KEKS Pay
Na ušću rijeke Po je sve zagađeno. Ni u snu nebi pojeo išta iz toga područja.