Pet tisuća mlađih od devetnaest godina... To je velik broj mladih... Pa
gdje ste onda? Što radite? Zabavljate li se u Kninu?
Napreduje li ovaj Knin imalo? Mislim da ne jer se vi, mladi, ne trudite
ni u čemu”, napisao je na svom blogu mladi-knin.bloger.hr
kada je na internetu pročitao da je u tom gradu u Dalmatinskoj zagori
među 15.200 stanovnika čak pet tisuća mlađih od 19 godina pa se zato
Knin smatra i gradom mladih.
Prosječna dob 45,8 godina
“Što se radi u ovom gradu mladih, gdje se pije
kava preko dana, kamo se izlazi navečer?
Ne znam, ako mi tko može pomoći, neka komentira...”, napisao
je dalje.
Kad Kninjane upitate kakva je situacija u njihovu gradu, čija je
prosječna dob stanovnika 45,8 godina prema podacima Državnog zavoda za
statistiku, čega im nedostaje, odgovorit će vam da “ima
ljudi, ali nema života”. Nabrojit će da se u gradu u
posljednje vrijeme otvorilo dosta toga: automat-klub, salon zabavnih
igara, folkoteka... Imaju i kino na čijem su repertoaru filmovi koji su
se u Zagrebu prikazivali dva mjeseca ranije... “Da Vincijev
kod” nisu imali priliku gledati jer, kako nam je netko rekao,
kino je u zgradi Hrvatske vojske pa, kojeg li objašnjenja,
takav film ne bi bio priličan na takvom mjestu. Zanimalo nas je kakva
se zabava nudi mladima.
– Ima svega, a zapravo nema ničega – odgovaraju.
Kao jedan od primjera navest će sportsku dvoranu koja može primiti pet
tisuća ljudi, u kojoj su tri košarkaška
igrališta, ali smatraju da je dvorana
neiskorištena. U njoj je i pomični koš kojemu, da
bi se mogao pomicati, nedostaje “samo” –
elektromotor.
Ne čudi ih, kažu, što se njihov 13-godišnji
sumještanin Kristijan Validžić otputio vlakom u nepoznato.
Mnogi bi od njih isto učinili, dodaju.
A dr. sc. Krunoslav Nikodem s Odsjeka za sociologiju Filozofskog
fakulteta u Zagrebu kaže da je “slika dječaka koji besciljno
putuje vlakom na neki način i slika hrvatskog društva koje
putuje “vlakom” bez jasnog odredišta.
Prema njegovim riječima, svi bismo tom vlaku, umjesto da ga zaustavimo,
trebali što prije pronaći jasno odredište koje će
biti primjereno većini hrvatskih građana. Kninske priče željeli smo
pretresti s gradonačelnicom Josipom Rimac koja je bila najmlađa
gradonačelnica u Europi kad je 2005. godine izabrana na tu dužnost, no
ona je trenutačno na godišnjem odmoru. Na telefon HUK-a
– Udruge za promoviranje humanosti i urbane kulture u čijoj
se organizaciji u Kninu povremeno održavaju koncerti i tribine i za
koju će mnogi reći da je zapravo pokretač zbivanja u gradu –
nitko nam se nije javljao.
Prepušteni
sebi
“Dijagnozu” raspoloženja među mladim Kninjanima
postavio je drugi kninski bloger, student-knin. Predložio je
i što bi valjalo učiniti da se poboljša život u
nekadašnjem kraljevskom gradu u kojemu je na burzi 3000
nezaposlenih i u kojemu se svakoga dana u 11.30 sati stvara gužva pred
vratima pučke kuhinje koja se tada otvaraju. Ondje se svakog dana
podijeli više od stotinu obroka za siromašne
građane.
“U sredini u kojoj nam nitko ništa ne želi pružiti
moramo se izboriti za ono što bi nam se u normalnim
okolnostima serviralo. HUK je, recimo, sada kostur onoga što
nam je donosilo i što nam je moglo donijeti puno lijepoga.
Prepušteni smo sami sebi. Ali i to bi nam čak trebalo biti
dovoljno, samo što postoji taj problem naše
nebrige. Živimo na području od posebne državne skrbi, a to nije
sramota, nego činjenica. Vjerojatno sada razmišljate
“ma koja posebna državna skrb”. Ja sam, recimo,
jedan od onih koji odmah na to pomisle, ali to se i te kako može
iskoristiti. I ’ajmo se sada skupiti i pokušati
nešto poduzeti. Promijenit ćemo sredinu tako da promijenimo
sebe!”, poručuje bloger sugrađanima.
Ruralizacija umjesto urbanizacije
Sociologa dr. sc. Krunoslava Nikodina zamolili smo neka nam komentira nedostatak kulturnih sadržaja u malim sredinama poput Knina koji je u mnogim hrvatskim gradovima primjetan u posljednjih deset godina. – Čini se da se u hrvatskom društvu, koje karakteriziraju društvene promjene u smislu modernizacije, odvija proces ruralizacije umjesto procesa urbanizacije. Sve više nestaje gradski način života jer je, s jedne strane, srednji sloj društva bitno osiromašio, a s druge strane, gradovi se šire prema kriteriju ekonomske isplativosti investitora, a ne prema mjeri čovjeka. Da bi čovjek imao potrebu trajno se nastaniti u nekom mjestu ili gradu, mora imati izgrađen osjećaj pripadnosti tome mjestu ili gradu, a takav je osjećaj teško izgraditi ako se ne mogu zadovoljiti osnovni životni uvjeti. Rezultati empirijskih istraživanja pokazuju da je u hrvatskom društvu prisutno izrazito nepovjerenje građana prema osnovnim institucijama države i društva koje bi, među ostalim, trebale stvarati uvjete za izgradnju kulture.
