Dosadio sam prijateljima i poznanicima. Danima ih testiram i anketiram.
Tjeram ih da mi priznaju neko svoje (ne)djelo “mita i korupcije”. I
primjer kada je netko od njih tražio isto. – Mene je kontrolor uhvatio
bez karte u tramvaju i dala sam mu 20 kuna, pa me nije kaznio – kaže
jedna prijateljica. Dok sam frktao nezainteresirano, druga mi je
“priznala”: – Dala sam 20 kuna vozaču autobusa kada mi je dopremio
mamin paket iz Šibenika. – Idi ga prijavi u USKOK – pobjeglo je,
ironično, jednom od nazočnih.
– Dao sam sto kuna prometnom policajcu, pa mi nije pisao kaznu od 500
kuna – kaže jedan prijatelj. – E to je već ozbiljnije – kažem i pitam
je li barem on od tebe tražio tih 100 kn? – Nije, gurnuo sam mu ih,
malo mu je i bilo neugodno. Ma, zaboravi, to je ionako bilo davno –
pokajao se i odustao od daljnjeg priznavanja davanja mita.
Nakon nekoliko priznavanja sličnih nedjela, već razočaran pojačavam
pitanja i krećem do kraja sugestivno. Pitam ih pa zar nikad nitko od
njih nije na fakultetu tražio novac za polaganje ispita, liječnik u
bolnici za operaciju, rođenje djeteta, novac da vam ubrzano izvade
vlasnički list za stan, daju neku dozvolu...? Zbunjeno su stajali,
šutjeli, nitko ništa. – Pa kakav ste to vi “uzorak” – rekoh im
razočarano.
Čuli su i oni priče o kupovanju ispita, ali nitko ne zna nikoga tko je
kupio ispit. Pitali i mene, priznao sam im “mito”, ali izvan Hrvatske,
kad sam se jedan sat vozio od Manhatna do njujorškog aerodroma JFK i
podmitio taksista koji mi nije dao pušiti u taksiju. – Zabranjeno je –
rekao mi je. Malo sam šutio, a šutio je i on, pa ću ja: – Jedna
cigareta jedan dolar više – na što će on trenutačno: - Ok. Negdje, kad
sam već palio treću, ogrebao se i on za jednu.
I tako je to, živimo, navodno, u jako korumpiranoj državi, koja je
svuda oko nas i onda shvatiš istinu – ma nije “svugdje oko nas”.
Skrivena je od nas. A radoznali smo svi, vidjelo se ovih dana kada su
mediji bili puni onih “indeksovaca”. Kada su nam mjerodavna državna
tijela prikazala te “korupcionaše”.
I opisali što su sve radili, i koliko su što naplaćivali i koliko su
zaradili. Prošao dan, dva, svima dosadilo, misle ljudi – pa i nisu se
nešto nakrali. Evo, takvi smo mi, prvo likujemo, pa nam se nekako smile
ti lopovčići. To je zato što nam naša državna tijela, institucije nisu
još “servirali” neku “veliku ribu”. Sad svi govore da su ovo male ribe
i svi bi nalazili “krupne”. Uistinu – a gdje se nalaze te velike,
krupne ribe? Građani ih ne znaju, ne pronalaze ih ni u USKOK-u ni u
policiji, pa gdje su se skrile? Pronađimo ih, “znanstvenom” metodom.
Logikom.
Prvo ćemo definirati pojam “velike ribe”. Za predsjednika Mesića to bi
bili oni “iznad 10.000 ukradenih eura”. Smatram da bi to bilo malo
preširoko, nekako mi ni to ne bi bile velike ribe. Onako, narodski,
granica kada bi se nekog moglo proglasiti velikom ribom trebala bi se
kretati negdje oko 100.000 eura. S toliko novca možeš kupiti pristojan
stan, ili automobil. To je već pravi mito, onaj za “veliku ribu”.
Nakon što smo definirali pojam velike ribe, okrenimo se oko sebe,
razmislimo, sjetimo se srednje škole ili fakulteta, predavanja o
ustroju društva, pronađimo sredine i rabote u kojima bi se moglo
“zaraditi” dovoljno da postaneš velika riba.
Uvijek sam se pitao zašto su baš lokalni izbori toliko žestoki,
strastveni, što je manja sredina to intenziviji. Zato što je manje
mjesta gdje bi plivale velike ribe. Lako ti je u Zagrebu, Splitu,
postani ti velika riba u nekom manjem gradu ili u nekoj zabiti!? U
Hrvatskoj ima 127 gradova i 429 općina. Koliko je to pročelnika,
načelnika, referenata. Koliko je onih koji mogu utjecati na trošenje
proračuna, postavljati uvjete natječaja za gradnju infrastrukture.
Odobravati i mijenjati urbanističke planove, prenamjenjivati
poljoprivredna u građevinska zemljišta, davati koncesije na javnim
dobrima, asfaltirati, kanalizirati...? Tisuće. Između tih tisuća
pročelnika za urbanizam, prostorno uređenje, graditeljstvo,
gruntovnice, komunalije - plivaju neke od velikih riba.
Oni koji za prenamjene zemljišta, dobivanje ugovora za asfaltiranje 4
km ceste, izgradnju lokalne sportske dvorane i sl. traže novaca
dovoljno da postanu velika riba. Kako ih prepoznati? To je već posao za
eksperte. No, otprilike, sumnju pobuđuje, primjerice - oni koji su
odobrili neke građevinske velike zahvate a da se na natječaju pojavila
tek jedna veća i par malecnih, reda-radi firmi.
Oni koje nimalo ne uzbuđuje ako su izvođači nekog komunalnog zahvata
dvostruko vremenski prekoračili rok izgradnje objekta iz natječaja i
kojima ne pada na pamet da im oduzmu posao. Oni koji su, prvo sugrađane
uvjeravali da ne mogu dobiti građevinsku dozvolu jer je zemljište
poljoprivredno, pa su, nakon što su boljeobaviješteni partneri
pokupovali poljoprivredno, odlukom lokalne samouprave prenamjenili
zemljište u građevno. Sve to u roku od, recimo godinu dana.
Pa neka u svakoj grad-općina sredini bude, u prosjeku tek jedan od
načelnika-pročelnika-činovnika koji na ovakav način odobri neki
višemilijunski komunalni zahvat - takvih je u Hrvatskoj već 556. Samo
na grad-općina razini! Pa neka je svaki od njih zaradio u prosjeku
100.000 eura, to je već skoro 56 milijuna eura. Kakav utržak za
nadležne državne organe.
No, i to je, nekako premala razina. Ribe jesu veće, puno veće od
“indeksovaca”, “poglavito “gruntovčana”, i onih lječnika koji su
dodavali invalidnine ili naplaćivali operacije, no, svejedno - to još
nisu prave velike ribe. Kapitalci. Monstrumi koji nastanjuju velike
dubine. A gdje se kriju velike ribe koje vrijede - milijune?
Kuna i eura. Logika kaže - veliki novac, velike ribe. A gdje u nas ima
“najvećeg” novca? Pa u državi. Za razliku od grad-općina razina, na
vrhu državne strukture nema toliko mjesta za velike ribe. Brojčano ih
je manje, no te su ribe puno, puno veće. Gdje one “plivaju”? Gdje ima
najviše novaca? Gdje država najviše investira, troši, raspisuje
najkrupnije natječaje? Nekoliko ministarstava barata s desecima
milijardi kuna godišnje.
Hrvatska država puno gradi. Niču auto-ceste, tuneli, mostovi. Na
natječaje se javljaju svi veliki igrači. Prevažno je, za te velike
firme, da dobe unosni posao sa državom. Prostor kao stvoren za velike
ribe. Kakav je to prostor...mjesto gdje se slijevaju i prelijevaju
milijarde kuna državnog novca. I gdje se, po logici, prema teoriji o
korupciji najviše slijeva i u privatne džepove.
Mjesto gdje se mrijeste najveće ribe. Poslovi projektiranja,
građevinskog nadzora, izgradnje, opremanja, radi se o milijardama. U
proteklih par godina, kažu upućeni, cijene zemljišta koje ide u otkup,
kilometra auto-ceste, tunela, prilično su poskupile. Veće su za koji
milijunčić eura po kilometru no ranije.
Gradnja državnih cesta, mostova, tunela, obnova - investicije koje se
broje u milijardama. Država daje i subvencije. milijarde -
gospodarstvu, brodogradnji, brodarima, poljoprivrednim proizvođačima,
malim i velikim. Kojima se može pogodovati više ili manje. Rađa se i
novo, veliko “mrijestilište” - milijarde eura vrijedno državno
poljoprivredno zemljište morat će se dati u prodaju, ili u koncesije.
Najvrijedniji posao zbivat će se u Slavoniji (poljoprivredno zemljište)
i u Dalmaciji (vinogradi).
Idemo opet “teoretizirati” i - pronalazimo novi veliki “akvarij” za
velike ribe; Javna nabava. Čitavo tržište nabave roba i usluga, kažu u
Hrvatskoj vrijedi nekih 5 milijardi eura godišnje. No, dio tog kolača,
vrijedan oko 7,5 milijardi kuna malo se spominje, a u svijetu je, nakon
graditeljstva, kažu, najveće područje moguće korupcije - nabava
potrošnog materijala, lijekova i medicinske opreme.
“Akvarij” od milijardu eura godišnje, sigurno je da predstavlja mjesto
koje bi se isplatilo pretresti i analizirati. Utjecaj farmaceutskih
industrija na korupciju u svijetu je veliki problem. A u Hrvatskoj? Pa
niti kod nas nije svejedno hoće li se i koliko lijekova pojedine
farmaceutske tvrtke naći na listi ljekova, zar ne? I ne govorimo ovdje
o malecnim ribama, koje par puta godišnje farmaceutske svjetske
kompanije vode na Kube i Arube i na slična “stručna usavršavanja”, zato
što prepisuju njihov, a ne lijek konkurencije. Farmaceutima bliske
glavne ribe uzimaju milijune.
Premda u hrvatskoj ima još potencijalno velikih akvarija za poveće
ribe, već i detektiranje ovih područja trebalo biti dovoljno. Dakle,
dosta teoretiziranja. Nadležnima, kao što bi to rekao jedan od
istaknutih naših državnika predstoji; locirati, identificirati,
uhititi, transferirati (natrag novce koje su maznuli). I premda ne
volim “dostavljače”, moram na kraju reći - neka netko ovaj
tekst-priručnik za nalaženje velikih riba dostavi nadležnima.
AFERA INDEKS
