Koliko ih ima, odakle su, koliko su stari i koliko su već dugo ovisni o
alkoholu hrvatska javnost teško da će ikada saznati. Da nije
bilo ovomjesečnog redovitog susreta u Varaždinskoj biskupiji, tek bi
rijetki znali da uopće postoje. Koji je razlog da se njihovo gotovo dva
desetljeća dugo postojanje drži u tolikoj tajnosti ponajbolje znaju oni
koji su takvu odluku donijeli. Ostali se tek mogu zapitati
što je toliko mistično u činjenici da u Hrvatskoj postoji
Klub liječenih alkoholičara svećenika (KLAS). Daleko od očiju
znatiželjnika klub, kojemu je zadaća svećenike sklone alkoholu izvesti
na pravi put, kako bi se mogli vratiti u službu, vodi kapucin fra Ivan
Markanović, koji o aktivnostima u klubu nije htio ništa
govoriti jer “takav je stav Crkve”.
Šture
informacije
Možda će se takav način razmišljanja promijeniti kad se, kao
što je u planu, osnuje centar u kojem će biti sve na jednome
mjestu – od prevencije, liječenja, duhovnog oporavka i
edukacije za bolest ovisnosti. Do tada aktivnosti KLAS-a svest će se
tek na nekoliko šturih informacija, poput one da je
prijedlog za osnivanje kluba potekao prije 17 godina od psihijatra
Marka Kraljevića koji je tadašnjem nadbiskupu kardinalu
Franji Kuhariću kazao da problem alkohola postoji i u crkvenim redovima
i da bi u Svetom Ivanu Zelini trebalo osnovati prvi klub u kojem će se
liječiti svećenici alkoholičari.
Kardinal Kuharić taj je prijedlog dr. Kraljevića, trenutačno zaposlenog u
Zatvoru Zagreb, prihvatio. Po nekim informacijama, jedan takav klub
djeluje i u Karlovcu. U svom izlaganju na susretu svećenika Varaždinske
biskupije fra Markanović kazao je da “KLAS pomaže svećeniku
ovisniku u njegovu liječenju, rehabilitaciji, destigmatizaciji,
resocijalizaciji i duhovnom oporavku te u apstinenciji, čuvajući
dostojanstvo svećenika”. Iz tog se izlaganja dalo razbrati da
su svećenicima ovisnicima terapeuti svećenici bivši ovisnici.
Svećenici koji rade u KLAS-u povezani su sa svećenicima iz Slovenije i
Bosne i Hercegovine, a jednom godišnje fra Markanović odlazi
u Ameriku, na edukaciju. Tamo, već 52 godine, djeluje neprofitna
organizacija Guesthouse, u kojoj spas od osvisnosti o alkoholu traže
katolički svećenici, ali i časne sestre. Guesthouse ima tri podružnice,
glavnu kuću te dva pomoćna objekta – jedan za svećenike,
drugi za časne sestre – razasute po američkoj državi
Michigen.
Svećenici se liječe u gradiću Rochesteru koji je, unatoč blizini
Detroita, zadržao kolonijalni šarm. Rochesterski dom dosad
je primio sedam tisuća svećenika iz 48 zemalja, kaže Oliver J. Morgan,
jedan od zaposlenika Guesthousea. Oklijeva pri odgovoru je li koji
svećenik iz Hrvatske tamo bio na liječenju, a ne samo na edukaciji,
ustvrdivši da “primaju sve koji to žele pod
uvjetom da govore engleski ili španjolski”. U
“muškom Guesthouseu” liječio se i
svećenik iz američkoga grada na Srednjem zapadu. Tri godine nakon
što je, kako kaže, dodirnuo dno, smatra da je na putu
oporavka.
– Već su mi u sjemeništu govorili da malo pripazim
s alkoholom – govori – no to me nije zabrinjavalo.
Ja, ja da pijem? A onda sam jedne večeri s društvom
izašao. Obična večer, kuglanje pa piće. Tisuću puta sam tako
proveo noć. No taj se put nakon izlaska nisam vratio u župni dvor.
Završio sam u jarku. Sletio sam s ceste, auto mi je bio
uništen, a ja se ničega nisam sjećao... E, tek tad me
pogodilo: pa ja zaista imam problem s pićem.
Klišej priča
Njegova je priča klišej: svećenici dolaze na liječenje tek
kad im voda dođe do grla, najčešće pod pritiskom okoline,
baš kao i drugi ljudi. No alkoholizam kod svećenika i časnih
ima dodatnu komponentu. – Svećenici nose breme velikih
očekivanja: oni bi trebali biti savršeni, pa stoga ne mogu
biti alkoholičari. Stoga je prvi cilj terapije objasniti im da nisu
moralne nakaze, nego da je riječ o bolesti koja može pogoditi sve ljude
– objašnjava Morgan. O pojedincu ovisi koliko
traje liječenje: neki ostanu mjesec dana, neki pola godine. Novac,
kažu, nije problem – Guesthouse ima zavidnu listu sponzora.
Uz individualne, svećenici su obavezni pohađati i grupne terapije. Tek
tamo, prolazeći sad već legendarni program odvikavanja od alkohola
– “12 koraka” – koji je
osmislio klub liječenih alkoholičara Alcoholics Anonymous (AA), u
međusobnoj interakciji suočavaju se s problemom i osjećajima. Oni koji
to žele, u dogovoru sa psihoterapeutom, mogu u jednom trenu služiti
mise u okolnim mjestima. Ipak, sram je najveća prepreka koju svaki
svećenik mora prevladati.
Najbolje je to, na svojoj koži, iskusio velečasni Ralf Pfan. Ne samo da
je bio prvi svećenik koji je prošao poznati program
odvikavanja od alkohola nego je, ne posustajući pod baražnom vatrom
javnosti, polovinom prošlog stoljeća objavio svoju priču. Od
tada se američka javnost malo-pomalo navikla na činjenicu da i svećenik
može biti alkoholičar te da u tome nema ničega sramotnog. Alkoholizam
je bolest i nije tabu. Pred hrvatskim pukom i Crkvom taj put tek
predstoji.
Borba protiv alkohola u 12 koraka
Priznati bespomoćnost
Priznali smo da smo bespomoćni pred alkoholom
Sila koja je jača od nas
Povjerovali smo da nam Sila jača od nas može povratiti zdrav razum
Predati volju i život Bogu
Odlučili smo predati svoju život Bogu onako kako ga mi razumijemo
Popisati svoj moralni
inventar
Preispitali smo i bez straha popisali svoj moralni inventar
Prava priroda
naših pogrešaka
Priznali smo Bogu, sebi i drugima pravu prirodu naših
pogrešaka
Ukloniti nedostatke
Bili smo spremni dopustiti Bogu da ukloni sve nedostatke karaktera
Zamolba za uklanjanje mana
Ponizno smo Ga zamolili da ukloni naše mane
Popis ljudi kojima je
učinjeno nažao
Sastavili smo popis ljudi kojima smo učinili nažao kako bi to ispravili
Ispraviti
greške gdje je moguće
U izravnim kontaktima ispravili smo greške gdje je to bilo
moguće
Krivnju odmah priznati
Nastavili smo sastavljati osobni inventar, a u slučaju krivnje, to
priznali
Sve bolji kontakt s Bogom
Tražili smo u molitvi i meditaciji sve bolji svjesni kontakt s Bogom
Prenijeti poruku i
primjenjivati je
Pokušali smo prenijeti ovu poruku alkoholičarima i
primjenjivati je
