Da u Hrvatskoj postoji ozbiljna kulturna javnost, onda bi izložba “Zadar: Poslijeratna urbanističko-arhitektonska obnova 1944. – 1958.”, koju su postavile Dubravka Kisić, ravnateljica Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, i Antonija Mlikota, povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta u Zadru, bila provorazredni kulturni događaj, ako ništa drugo, onda zbog Miroslava Krleže, čovjeka kojem Hrvatska može zahvaliti što je svojim znanjem i utjecajem na diktatora Tita potpuno srušeni grad u Drugom svjetskom ratu “podigao” iz pepela. Izložba je najprije postavljena u Zagrebu, a potom i u Kneževoj palači u Zadru.
Izložbu su organizirali Hrvatski muzej arhitekture (HMA-HAZU) i Državni arhiv u Zadru (DAZD), u suradnji s Narodnim muzejom Zadar, Galerijom umjetnina (NMZ) i Odjelom za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.
Prva nogometna utakmica
Naime, nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., Zadar, Hrvatsko primorje, Rijeku, Kvarner i Istru okupirali su Nijemci i ta područja uključili u Operativnu zonu Jadransko primorje. Zadar je tako formalno ostao u sastavu Talijanske Socijalne Republike, nacističke marionetske države koju je vodio Mussolini.
Nijemci su nakon dolaska u Zadar ispraznili grad, a na ulaze postavili prepreke s bodljikavom žicom. No u studenome 1943. počelo je savezničko bombardiranje Zadra i trajalo je gotovo godinu dana. Saveznički piloti, britanski i američki, najčešće su ciljali brodove vezane u luci i uz most, zatim električnu centralu i poštu koja je bila u blizini Nove rive. Između tih ciljeva stradao je veliki broj stambenih objekata.
Rezultati bombardiranja Zadra bili su takvi da je gotovo cijela urbana jezgra na Poluotoku uništena – ili je bila oštećena, srušena ili izgorjela.
Zadar je nakon tih bombardiranja uspoređivan s Dresdenom. Grad je bombardiran tijekom 30-ak preleta savezničkih bombardera i borbenih zrakoplova pri čemu je, procjenjuje se, poginulo puno civila. Među njima je bio velik broj djece. Mnogi su stanovnici ranjeni, a liječeni su u bolnici koja je bila u današnjoj zgradi Sveučilišta na rivi. Operacijske sale bili su smještene u podrumima zgrade. Stradali civili, na žalost, do danas nemaju ni spomen-obilježja.
Povjesničari do danas nisu utvrdili zbog čega su napadi saveznika na Zadar bili tako žestoki budući da grad, s obzirom na stanje europskog bojišta u tom trenutku, nije imao posebnu stratešku važnost. Poslije povlačenja Nijemaca u Zadar su ušle britanska i Jugoslavenska armija (JA), koja je u Zadar ušla 1. studenog 1944.
Zadar je pravno-formalno bio u sastavu Italije, a Britanci su se u njemu zadržali šest mjeseci i upravljali lukom. Kontrolirali su uplovljavanje i isplovljavanje iz luke, a na Staroj rivi bila je vezana krstarica Columbo.
Britanci su imali dopuštenje kretati se po povijesnoj jezgri Zadra i koristiti vojnu bazu Zemunik. Na jednom od filmova, koji je prikazan na izložbi, a snimio ga je britanski časnik, vidi se zajednička britanska i jugoslavenska ophodnja u Zemuniku. Na filmu se mogu vidjeti vojni džipovi kako se probijaju kroz ruševine i kako se britanski vojnici šeću gradom. I prva nogometna utakmica nakon rata odigrana je između britanske i jugoslavenske vojske.
No grad je, zapravo, u trenutku kad su Britanci i vojnici Jugoslavenske armije ušli u Zadar bio napušten. U povijesnoj jezgri Zadra, prema nekim podacima, ostalo je tek 200-tinjak stanovnika. Neki od građana koji su pobjegli živjeli su u okolici, na otocima, u Arbanasima i Diklu te u skloništima izvan grada. Unatoč prestanku bombardiranja, ljudi se nisu vraćali jer nisu vjerovali da je bombardiranje prestalo. Tako su mnoge kuće ostale bez svojih vlasnika jer su se njihovi vlasnici ili odselili ili su poginuli u bombardiranju. Procjene štete u godinama nakon rata navode da je 80 posto grada srušeno ili oštećeno, 45-60 posto kuća bilo je potpuno srušeno, a ostale su ili izgorjele ili su stršale kao strašila s oštećenim ili urušenim krovištima i konstrukcijama između katova. Daljnje propadanje uslijedilo je zbog kiša i devastacije.
Pa ipak, prateći vojsku koja je ušla u grad, u napuštene i devastirane kuće uselili su se novi stanovnici koji su i sami izgubili domove u ratu. Grad je zapravo bio prepušten samome sebi. Kako su prijašnju upravu držali Talijani, koji su ili pobjegli ili poginuli, nove komunističke vlasti nisu uspjele postaviti učinkovitu upravu. Loš odnos komunističkih vlasti prema Zadru može se, jednim dijelom, pripisati i činjenici što je Zadar bio etiketiran kao “talijanski grad” što je, dakako, povijesno netočno.
Stoga potpuno šokira i čudi izjava Vladimira Nazora koji je za posjeta Zadru 27. ožujka 1945. pred 3000 okupljenih ljudi na “narodnom mitingu” rekao da “kamenje neprijateljske kule”, misleći na Zadar, “treba pomesti i baciti u more zaborava”. Nazor je to vjerojatno rekao u afektu, pjesnički pretjerujući. Međutim, njegov bijesni govor nije išao u prilog smirivanju situacije i pokušaju da se sanira šteta. Prisutni su, naravno, Nazoru aplaudirali i odobravali izrečeno. Čekali su izgradnju novog socijalističkog grada.
Macbethovske životinje
Kad je nekoliko godina poslije, 1948., u Zadar došao i Miroslav Krleža, potpredsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bio je sablažnjen stanjem. Vidio je, primjerice, da je crkva svetog Lovre, pokraj zgrade općine, služila kao javni WC i do krova bila zatrpana smećem. Stoga je oštro kritizirao upravu grada zbog nemara prema spomenicima. Evo kako je apokaliptične slike Zadra nakon prvog poratnog posjeta opisao Miroslav Krleža.
“Fasade sa šesnaest pačetvorina. Od prozora uglavnom modro, a nad tim nebo otvoreno, okviri kameni, fasade sa dvadeset prozora, zabat od krova i dimnjaci, otvoreno kao kutija. Jedno stablo u bloku od petnaestak kuća. Živo bujno miče se na svibanjskom povjetarcu, živi zeleno. Pločnik ulice pompejanske. Plavkasti kamen i žljebovi. Stepenice, traverse, cigle, blokovi, kameno smeće, jama, lastavica, jedna cisterna čitava, studenac, jedan rasparani dimnjak kao gotički luk. Slike na pojedinim četvorinama, sobe kao scene halucinantne: jedan burg u mozaiku sa kanalom i modrim gondolama, bijele kule s à la Fouqet, iluminacija milanskog hercega. Oljuštena žbuka: profil čovjeka en face s unakrštenim rukama. Slova neonska. Risto na ćošku. Trava, korov na stijenama i pospana i isfurgana fasada s korovima, paleta apstraktnoga slikarstva po zidovima, kuća s peterokrakom, gdje gole žene nose konsole stropa jednog sabora: loši likovi, gospoda s perikama, Teatar. Vrane stanuju tu i pacovi, macbethovske životinje, srednjovječne macabre zvjerke. Rimska vučica nabila je na glavu svoju gubicu i pretvorila se u Agnus dei, a nad njime piše: Vincere.”
Tja, kaj se more. Krleža Fric bio je doduše marksistički zavedenik i komunist, ali ni u kom slučaju nije bio jednodimenzionalni indoktrinat kao mnoga današnja "antifašistička" čeljad koja ne vidi dalje od "tekovina NOB-a" i tzv. "socijalističke revovucije" te se još uvijek pentra "po šumama i gorama" i udarnčki "učestvuje u socijalističkoj izgradnji". Za razliku od te "sitne boranije" Krleža je bio vrhunski erudit i umjetnik koji je u presudnim trenutcima znao misliti vlastitom glavom i usuđivao se djelovati mimo "partijske linije" i unatoč tome što je često s tzv. najvećim sinom naših naroda ispijao skupi konjak, pušui cigare i igrao šah. Niti kad bi htjeli, s Krležom se ne mogu mjeriti današnji praznoglavi antife u liku i djelu kojekakvih josipovića, pusića, pupovaca, goldsteina, kapovića, klasića, jakovina, markovina i drugih čudnovatih zaluđenika ideologijom koja je skrivila smrt stotnjak milijuna ljudi i koje se gnuša svatko imalo normalan.