Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kako je Jakov Bienenfeld 1992. spasio zlato sarajevskih Židova

Ugledni član židovske zajednice u Zagrebu, danas pokojni Jakov Bienenfeld, otkrio je Ivici Radošu 2012. kako se uključio u obranu Hrvatske
09. rujna 2018. u 21:05 40 komentara 13211 prikaza
Jakov Bienenfeld
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Jakov Bienenfeld (1948. – 2016.) bio je ugledni član židovske zajednice u Zagrebu. Radeći na intervjuima s pripadnicima nacionalnih manjina za knjigu „Branili smo domovinu: pripadnici nacionalnih manjina u domovinskom ratu“ razgovarao sam, među ostalima, 2012. godine i s Jakovom Bienenfeldom koji je taj razgovor uredno autorizirao.

Jasenovac Magazin Hrvati i Židovi Tek je svaki peti Židov u NDH živ dočekao 1945.

– Rođen sam prije 65 godina, korijeni su mi u Izraelu, a moja je domovina Hrvatska. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata izgubio sam gotovo cijelu obitelj u Sarajevu. Stotinu ih je stradalo, ako gledam obiteljsko stablo od pradjeda. Rat je preživjelo samo šestero članova majčine i očeve obitelji: mama, njezina majka, dakle baka, mlađi ujak te djed, tata i tatina majka. Djed je imao jedanaestero braće. U Sarajevu je bila blokirana Dobrovoljačka ulica kad su ih odveli...

Moj otac, Zlatko Bienenfeld, rođen 1921., borio se u partizanima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u vojsci je napredovao do čina pukovnika JNA, bio je načelnik sanitetske uprave u JNA, a majka pomoćnica ministra trgovine u Beogradu. Godine 1966. doselili su se u Zagreb. Majka je radila u Institutu za radnički pokret kod Tuđmana. Moj otac i Franjo Tuđman bili su dobri poznanici. Viđali su se, sretali u društvima, čak i družili, međusobno uvažavali, ali nikada nisu bili kućni prijatelji. Ipak su bili dva različita svijeta. Tata je mislio da tenis igra bolje od Tuđmana, a Tuđman je mislio da nitko ništa ne radi bolje od njega. Kad je ‘90-ih sve počelo, držao sam se po strani. Ipak sam bio odgojen kao Jugoslaven.

Spomenik palim borcima autora Marijana Kockovića MAGAZIN HRVATI I ŽIDOVI Spasonosni bijeg u antifašističke odrede: Moj tata je partizan!

Moja bivša supruga upozoravala me tada: “Jel’ ti vidiš što oni nama rade?!’ Tada sam se oslobodio predrasuda s kojima sam odrastao. U situaciji kakva je bila ja tada nisam vidio ono što su vidjeli veliki pravovjerni Hrvati, ali sam, kad sam rastjerao maglu, jasno shvatio što će se dogoditi. Međutim, u tom trenutku još uvijek nisam bio siguran kako će se ti problemi riješiti. Onda su Srbi napravili povijesnu pogrešku jer su se počeli bahato ponašati. Tada sam zauzeo jasan stav i počeo povlačiti svoje i tatine veze.

Kad sam se opredijelio, otac je pošao za mnom.

Otac i ja jednom smo igrali tenis protiv Tuđmana i Šuška. Kod rezultata 1:1 rekao sam da je sasvim dovoljno kad je neriješeno između Hrvata i Židova, jer tko god da pobijedi, nije dobro... “Gojko”, rekoh, “evo ti gotov čovjek, moj otac, četiri jezika govori, zna sve o bojnim otrovima.” Odmah ga je Tuđman angažirao, bez obzira na to što je tada bio 71-godišnjak, poslao ga u Prvu gardijsku brigadu, Tigrove, i promaknuo u generala. Otac se stavio na raspolaganje ministru, a bio je zadužen za bojne otrove. Bio je aktivan do godinu prije smrti, 1997. Nažalost, kad je rat počeo, ja više nisam bio mladić. Otac mi je prigovorio da pod stare dane idem u rat, na što sam poludio. Ali, s druge strane, ako imate 42 godine kad počne rat, prestari ste za borbu.

Yad Vashem (1) MAGAZIN HRVATI I ŽIDOVI Tko su hrvatski heroji koji su spašavali progonjene Židove

Međutim, bilo je i drugih opcija za mene. Za Hrvatsku sam se nastavio boriti na svoj način. U to je vrijeme veliki problem bio nedostatak oružja, bilo ga je teško nabaviti... O tome, možda, nije pametno govoriti, ali tu sam vidio svoju šansu da pomognem, da kako znam i umijem pribavim oružje za Hrvatsku vojsku. Bio sam povezan s Gojkom Šuškom koji bi, da nije umro, sudeći prema načinu na koji je Haaški sud funkcionirao, vrlo vjerojatno završio u Haagu. Ostaje na povijesti da pokaže koliko je Gojko Šušak bio pozitivna osoba. Istina je da je tolerirao stvari zbog kojih bi danas mogao završiti u zatvoru. Morate shvatiti, njegov je mozak radio kao mozak pravovjernog komunista – ono što je bilo dobro za Hrvatsku, za njega nije imalo cijenu. E, pa sve ima svoju cijenu!

Jakov Bienenfeld | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Činjenicu da početkom rata Zagreb nije bombardiran iz vojarne Maršal Tito, možemo zahvaliti generalu Andriji Rašeti. Apsolutno! On je vodio politiku koja nije dopuštala takve aktivnosti, preventivno je upozoravao... Rašeta je bio pošten, ovako je rekao: ‘Nemojte dirati maršalku jer ćemo odmah udariti po Zagrebu!’ Ništa u maršalki nije zapalio, sve nam je prodao po poštenoj cijeni: naftu, pontone, hranu za vojsku... Zatim je iz Vojne bolnice otišao u Banju Luku. Ja sam to sve od njega kupio državnim novcem. Bila je riječ o iznosu od sto tisuća maraka, koji mi je stavljen na raspolaganje. Napravljena je čak i faktura.

Dan Baram na grobu svog spasitelja velečasnog Dragutina Jesiha u Šćitarjevu Magazin Hrvati i Židovi Progonjeni hrvatski dječak bio je osnivač izraelske narodne garde

Šefica kabineta Joze Martinovića, Biljana, na njegov je nalog otišla u Narodnu banku i donijela dvije vreće jugoslavenskih dinara, a sljedeće jutro, odnosno već u ponoć, hrvatska valuta bio je novi hrvatski dinar. Rašeti sam “utopio” dinare, ali je nakon te transakcije i našima krenulo. Poslije mi je Jozo Martinović rekao: “Čuj, a da ti dođeš k nama kao konzultant?”

Kako rekoh, uključio sam se u rat na način na koji sam smatrao potrebnim. Jedan od tih načina bio je i zauzimanje vrlo jasnoga stajališta, zajedno s Nenadom Porgesom, o slučaju miniranja židovske sinagoge u Zagrebu. Nismo se dali uvući u priču da je to napravio lokalni hrvatski ustašluk. To nije bila istina. Definitivno smo bili uvjereni da je to bila dirigirana operacija jugoslavenskih obavještajnih službi, no bilo je pitanje jesu li to izvele preko lokalnog ustašluka ili preko lokalnih četnika. Kome su platili? Lokalnom ustaši ili lokalnom četniku?! Da to nema veze s hrvatskim vojnim i političkim vrhom, odmah je bilo jasno. Tada je Porges rekao da je pucanj u Židovsku općinu pucanj u Hrvatsku. S punom odgovornošću imam apsolutno pravo tvrditi da je Hrvatska tih godina, kad je riječ o državnom antisemitizmu, bila na najnižoj razini u Europi. Gotovo ga nije bilo. A da je bilo ispada, bilo ih je.

Ilustracija Operacija Zid Sve je bilo spremno za protunapad u slučaju vojne akcije Jugoslavije: 'Bilo bi žrtava...'

Danas je u Hrvatskoj antisemitizam primitivna pojava. Nema ga nigdje. Smatram da je zadaća Židova, Židovske općine, gospodina Ognjena Krausa, Nenada Porgesa i mene da Hrvatsku savjetujemo, brifiramo i upozoravamo na pogreške. Nismo to radili niti to radimo za vlastitu promidžbu, onako kako to radi Goldstein. Godine 1992. godine, budući da sam bio šef sigurnosti zagrebačke Židovske općine, dobio sam zadatak konvojima iz okruženja izvući sve sarajevske Židove. Konvoji su bili nacionalno mješoviti, u njima su bili Židovi, Srbi i Hrvati. U svakom je bilo oko tristo ljudi. U tim je konvojima iz Sarajeva izišlo tisuću ljudi, a nisam siguran da je to bilo tisuću Židova. Ni u jednom konvoju koji sam izveo Židovi nisu bili većina.

Kako smo pregovarali sa Srbima da nas propuste? Kad bismo, recimo, došli u Lukavicu na spavanje, rekao bih Srbima: “Nemam vaše valute, ali dat ćemo vam dvije tone nafte – jer je u konvoju bila i cisterna, pet-šest velikih kutija Marlbora, 50 kilograma kave i šećera i pustite nas.” “Može, nema problema!” Nitko nas nikad nije krivo pogledao. Nisam ja imao međuetničkih problema. Ipak, nismo se dali ucjenjivati, pošteno smo platili ono što smo mislili da trebamo platiti. Srbi su nas otpratili u bivši vojni hotel na Jahorini. Sjećam se, Silvana Menđušić bila je s nama s onom svojom kamerom, bila je vrlo hrabra... Sa mnom je išao i odvjetnik Damir Galetović. Napunili smo i poslali prvi autobus, Galetović je otišao tim autobusom, a mi smo punili drugi. Srbi bi procijenili da smo svi izišli pa bi nastavili pucati. Rekao sam im: “Želite li da pogine dvadeset ljudi i da cijeli svijet to zna?!”

Široki Brijeg JOZO PAVKOVIĆ Zašto je srpski agresor raketirao Široki Brijeg 
dok je HV oslobađao Knin

Naložio sam svojoj tajnici da nazove šefa kabineta Ratka Mladića. To smo radili preko Židovske općine u Parizu – mi nazovemo njih, oni nazovu Mladića i onda on nazove nas. Tajnica mu je rekla: “Pucate po Sarajevu, a šef mi je u Sarajevu.” Onda smo zvali Tuđmana koji je također intervenirao da se zaustavi pucanje po konvoju. U međuvremenu, dok smo izlazili iz Sarajeva, Srbi su prvi autobus dočekali na granici razdvajanja i putnicima uzeli svu zlatninu što su je imali. Kad smo stali na odmorište, tražio sam da me spoje sa srpskim štabom, s generalom Milovanovićem.

“Što je bilo?” pitali su.

“Opljačkali ste ovaj prvi konvoj koji je izišao iz Sarajeva”, odgovorih.

“Mi?!”

“Savjetujem vam da samo javite kad će to zlato stići. Jer, kad to iziđe u medijima, imat ćete naslove: ‘Republika Srpska nastavlja tradiciju nacističke Njemačke, pljačka Židovima zlato’”, nastavio sam.

Domovinski rat Kako je propala 'država' Inflacija u RSK u jednom je trenutku bila 313 milijuna posto – mjesečno!

Javio se Milovanović koji je imao oko 40 godina i pitao me: “Kako su vas uspjeli opljačkati?”

sam mu: “Mislio sam da idem kroz poštenu državu! Za deset minuta prolazimo granicu između RS i Herceg-Bosne. Ulazimo u Mostar. Kad ćete poslati opljačkano zlato?”

“Ne znam!” kaže Milovanović.

“Ne zanima me, strijeljaj trojicu, samo pošalji opljačkano zlato! Nemojte me zaj..., Milovanoviću, ovo je ispod svake razine”, rekao sam.

“Možeš li čekati četiri sata, otkrili smo gdje je zlato.”

“Ne mogu, ali ću ti na liniju razdvajanja poslati šefa SIS-a, a tvoj čovjek neka ostavi pušku i neka ide na prijelaz.”

“Nema problema, bit će najavljen.”

“Što je po činu?”

“Potporučnik.”

“Neka traži mene i mojem čovjeku preda vreću sa zlatom pa neka njih dvojica broje.”

Josip Broz Tito Dr. Zdenko Radelić Hrvati i Srbi: Podrška Jugoslaviji u narodu nije bila razmjerna ratnom uspjehu

I tako ja nazovem Žarka Kežu iz SIS-a Hercegovine, on je otišao na granicu, ovaj je donio vreću sa zlatom, sve su popisali. Keža je opalio po gasu i to je stiglo do mene prije nego što smo s konvojem došli do Splita. To sam pred ljudima otvorio i rekao da si podijele svoje stvari. Nedostajao je jedan dukat. Nazvao sam Milovanovića i zahvalio mu na korektno odrađenom poslu. Netko me iz Globusa poslije pitao o pljački židovskoga zlata. Rekao sam da to nema veze sa Srbima nego s idiotima:

“Nama je to vraćeno, dostavljeno i nemojmo ih praviti lošijima nego što jesu.”

Nakon toga vrlo brzo me nazvao Milovanović i rekao:

“Bienenfelde, svaka ti čast!” Od tisuću Židova koji su izišli iz Sarajeva, malo ih se vratilo. Kad sam prvi put ušao u Sarajevo, prema popisu je bilo 986 Židova. Ja sam ih izveo iz grada oko 700 ili 800, a kad sam zadnji put izlazio, još uvijek ih je bilo 700. Naime, pod firmom Židovske općine izvlačili smo ljude, smatrao sam da je svatko tko je oženjen Židovkom – Židov. Jednom su s nama bila dvojica novinara Srne, htjeli su snimiti emisiju, ali su se bojali. Rekoh im: “Dobro, idite s nama pa ćete doći do Metkovića.”

Sjećanje na žrtve Streljani splitski partizani nisu krivi za sve ono loše što se kasnije dogodilo

“Ma kakvi, ubit će nas!”

“Toliko o srpskom junaštvu! Kod nas svaka ženska dođe do Sarajeva, a vas dvojica ne usuđujete se ni do Metkovića.”

Ipak, išli su s nama do Metkovića. Rekli su da bi željeli u Hrvatsku pa doći do Splita.

“E, ne može. Neka vas u BiH.”

Pri povratku jednog konvoja u pratnji nam je bio dečko iz Trebinja, pripadnik srpske obavještajne službe. Kaže on meni:

“E, moj gospodine, dokle je dotjeralo?! Moj otac je mercedes kupio radeći u Dubrovniku, a ja sada Dubrovnik ne mogu ni pogledati s brda. Kad-tad, ući ćemo mi u Dubrovnik, a Vučureviću ćemo j... mater!”

Jovan Tintor Jovan Tintor Bivši srpski ratni dužnosnik osuđen na 11 godina zatvora: Kriv je i za zlostavljanje trudnice

Što se tiče Hercegovine, tamo je Šušak bio “drug Tito”, imao je neupitan autoritet. Da razjasnimo jednu stvar, Hercegovci nisu ustaše. Pojam ustaštva u Hercegovini nešto je sasvim drugo od ustaštva koje mi Židovi smatramo ustaštvom.

To je nešto sasvim drugo. Bio sam, primjerice, na livanjskome bojištu. Tamo je bio Argentinac i ostali, upoznali su me s jednim starcem koji je prošao križni put. Kažu oni njemu: “Ovo je naš Židov iz Zagreba”, a on će na to: “Ja sam pošten ustaša, mrzim Srbe i volim Židove.” Posrijedi je, dakle, srbofobičnost.

Nisam opterećen ustaštvom Hercegovaca, nikad nisam ni smatrao da je to ustaštvo. Išao sam jednom s Gojkom Šuškom u Gospić na postrojavanje brigade.

Izišao Šušak na smotru, a neki vojnici umjesto hrvatskoga grba nose “U”. Gojko stao pred brigadu, trebao je primiti raport, no okrenuo se i otišao. Norcu su se noge odsjekle. “Što je bilo, što je bilo, gospodine ministre?”

Šušak mu je na to rekao: “Norac, moj otac je bio ustaša, nisam primijetio da je to meni išta dobra donijelo. Prema tome, Hrvatska vojska neće nositi ustaško znakovlje. Slobodan si!”

fra Mario Knezović Spomenik hrvatskim žrtvama Fra Knezović o spornom spomeniku: kad je Istra bila u NDH?

Prošlo 15 minuta, evo ti Norca: “Ministre, molimo da izvršite smotru.”

“Norac, ako sad iziđem i vratim se, od sada dovijeka ti si bivši. Da li da iziđem, Norac?”

“Iziđite, gospodine ministre!”

Takav je bio Šušak, načitan čovjek, upućen i u židovsko pitanje. Hercegovci su ljudi koji se ne boje ući u rizik, sposobni su, bistri, vole zaraditi, snalažljivi su. Nemaju zemlje, ali imaju pameti.

Za vrijeme i poslije Domovinskog rata moj otac i ja radili smo mnogo i na Tuđmanovoj povijesnoj interpretaciji. Međutim, on je nosio svoj nacionalni naboj, filozofiju pomirenja Hrvata. I tu je nastala nejasnoća. Što on nas ima miriti? Zar smo mi neprijatelji? S druge strane, Gojkov otac bio je ustaša, a moj partizan i ratovao je po Lici. Kako se oni mogu pomiriti? Nikako!

manolić JOSIP MANOLIĆ Tuđmana su poslali u Partizan da zaustavi rat tajnih službi u klubovima

Tuđman je nasjeo na priču pokojnog Miše Montilja koji je s ministrom kulture dogovarao da održi predavanje na sveučilištu u Jeruzalemu. Kad je ta informacija došla do Srba, uzeli su onu Tuđmanovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”, iz konteksta izvukli neke citate, preveli na četiri jezika, kopirali i poslali na 1800 adresa. Komunikacijski kanal s 1800 adresa bila je Jevrejska zajednice Srbije. Bio je to dokaz o tobožnjem postojanju antisemitizma u Hrvatskoj.

Tuđman je u toj knjizi napisao mnoge rečenice u kojima je izrazio filosemitski pristup. Međutim, uzeo si je za pravo polemizirati o broju žrtava. E, to nije smio. Što se ima miješati u raspravu između izraelskog nobelovca i izraelske države?!

Onda smo se otac i ja primili posla te sam s Davorom Šternom otputovao u Izrael. Došli smo do predsjednika vlade. Borili smo se i izborili za to da Izrael prizna Hrvatsku. Na to sam jako ponosan – zaključio je Bienenfeld.

Magazin Hrvati i Židovi nalazi se u prodaji!

Naslovnica Hrvati i Židovi | Autor :

Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...

[video: 26181 / Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...]

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar Mabolimekrac
    Mabolimekrac:

    I to je cijela istina! Republika Hrvatska ima samo jednog neprijatelja. A to je Srbija...

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Članak je sam još jen pokazatelj veličine pokojnih i Tuđmana i Šuška....al budeju nam mam velki "stručnjaki" to pojasnili !!!

  • Ante tTony:

    Ovaj Gospoidin sve reka da ne triba komentara .