Siječanj je bio na izmaku te 1987. kada je pred streljački vod u Karlovcu izveden četverostruki ubojica Dušan Kosić. U sudskome je spisu do danas ostalo zapečaćeno tko je od pripadnika voda imao pravi, a tko lažni metak. U tom istom, špagom zavezanom spisu, ostala je i nikada u poštanski sandučić nije ubačena razglednica kojom je Dušan svojoj supruzi čestitao rođendan napisavši još i kako ga uklanjanju mafijaši, bojeći se istine. Najprije priznavši i u detalje opisavši ubojstvo četveročlane obitelji Matijević, Kosić je naposljetku do smrti tvrdio kako nije bio egzekutorom Slavice i Čedomira i njihovih dviju djevojčica – dvogodišnje Dragane i osmomjesečne Snježane.
Četrnaest mjeseci nakon što je Kosić strijeljan, u sudnici Okružnog suda u Bihaću sudac Ilijas Midžić čitao je presudu “u ime naroda”. Toga 24. ožujka 1988. godine u 14 sati Midžić je zbog ubojstva, pljačkanja, komadanja i paljenja Derviša Lipovače, invalida bez noge, izrekao smrtnu kaznu Mirku Stanareviću.
Krijući oči iza tamnih naočala, koje je za suđenja nosio kako bi izbjegao ubojičin pogled – koji nam opisuje kao sugestivan i urokljiv – četrdeset i pet je minuta obrazlagao zašto Stanarevića treba trajno ukloniti iz društva. Sudnica je bila spojena s uredom u koji je Midžić po izricanju kazne otišao. Nije pravo ni zatvorio vrata kada je iz sudnice začuo: “Što ovaj natrabunja, p**** ?” Bio je to jedini komentar Mirka Stanarevića, čovjeka koji je toga dana u sudnici u Bihaću bio treći put osuđen na smrt.
Pomilovao ga Izetbegović
Poput Dušana Kosića, i Mirko Stanarević je najprije bio priznao i Lipovačino i dva prethodna ubojstva, a zatim tvrdio kako nije kriv optuživši za urotu Službu državne bezbednosti.
U anale pravosuđa bivše države ušli su i “slučaj Kosić” i “slučaj Stanarević”. Naime, Dušan Kosić bio je posljednji zločinac u Jugoslaviji koji je izveden pred streljački vod. A Mirko Stanarević bio je u Jugoslaviji posljednji kojemu je izrečena smrtna kazna.
Vrata kazamata u Zenici za sobom je zatvorio 1997. kada ga je pomilovao Alija Izetbegović s kojim je zatvorske dane – a iza rešetaka je proživio trideset i jednu godinu – kratio i u Zenici i u Foči. Stanarević danas ima 87 godina i živi na dvije adrese – u domu umirovljenika u Prijedoru te u kući žene koju je pronašao u ovom gradu. I dalje ponavlja kako mu je ubojstvo Derviša Lipovače “napakovala služba”, baš kao i ubojstva poštara Delje Smaila iz 1965. godine te poštara Rajka Bjelića ubijenog godinu poslije.
U ova dva slučaja nestale su torbe s mirovinama.
U videu poslušajte Mirka Stanarevića osuđenog na smrt
Stanarević je inače rodom iz Lipe, sela nedaleko od Bihaća, i tu je živio s bratom Milankom. Ženio se nije nikad. Prijateljevao je s mještaninom Savom Krljićem zvanim Saka, priča se da su skupa krali konje i krave. Naposljetku je Sakin kostur pronađen u pećini u kojoj je Mirko rekao da se nalazi i iz koje su ljudske ostatke iznosili karlovački speleolozi.
Trebalo se Stanareviću suditi i za njegovu smrt, no optužnica nikada nije podignuta iako je spis bio formiran. Saka je nestao nakon ubojstva dvojice poštara, likvidiranih u Vrtoču kod Bosanskog Petrovca i u Osanici nedalako od Goražda gdje je Stanarević svojedobno radio kao policajac, dok ga zbog ilegalnih pokušaja prelaska granice nisu izbacili iz službe.
Za ta je dva ubojstva sudac Ante Poljak bio osudio Stanarevića na smrt, ali je presuda zbog proceduralnih pogrešaka ukinuta. U ponovljenom suđenju smrtnu mu je kaznu bio izrekao sudac Tomislav Vukičević. Prije no što se Stanarević našao u Midžićevoj sudnici, Ilijas je do u detalje proučio prethodne Mirkove zločine. Prisjeća se da ga je upravo on dobio na optuženičku klupu zato što su se njegovi kolege baš tada bili “razbježali po godišnjim odmorima i bolovanjima”.
Sa Stanarevićem se nitko nije htio “baktati” jer je iza sebe imao već dvije presude sa smrtnom kaznom, kao i prijetnje sucima koji su mu te kazne izrekli. Uostalom, Mirko Stanarević je bio – kako ga je opisala neuropsihijatrica Karla Pospiš-Završki – primitivne strukture, no iznadprosječno inteligentan. Zadavao je glavobolje brojnim vještacima, a kako je ambidekster – što znači da jednako piše i lijevom i desnom rukom – s njime se namučio i ugledni grafolog Željko Sabol, jedan od utemeljitelja Hrvatskoga društva sudskih vještaka.
Na sve je imao odgovor
– Sve što je Mirko tijekom suđenja govorio zvučalo je toliko logično. Na sve je imao odgovor – kaže Midžić, danas odvjetnik, prisjećajući se podataka iz spisa pa nam govori kako je šezdesetih godina Mirko često bio u društvu sa Sakom kad bi ovaj došao kući iz Zagreba gdje je radio. Muvali su se okolicom Goražda i Bosanskog Petrovca, ali u dućan je uvijek odlazio Saka pa su tako prodavačice upamtile tamnoputog muškarca, a Mirka koji je imao svijetlu kosu ne.
Imao je Stanarević navadu da uokolo hoda pucajući iz kubure u prometni znak. Kasnije će se pokazati da je to oružje namjerno pokazivao jer su ubojstva poštara počinjena dugom devetkom, pištoljem koji je krio. Uglavnom, nakon ubojstva poštara Bjelića dvoje je pastira – djevojčica i dječak – kazalo da su skupa vidjeli Mirka i Saku u blizini mjesta zločina i tad se klupko počelo odmotavati. Mirko Stanarević potpisao je priznanje da je ubio poštare. Ali tek je na suđenju na vidjelo izišlo da je na dnu zapisnika ispred svojeg prezimena napisao “ne”.
– Tvrdio je da su ga natjerali da potpiše – kaže Midžić.
Po ondašnjim zakonima, u ime osuđenika na smrt žalbu je podnosila država i naposljetku je Stanarević pomilovan, a najteža kazna zamijenjena mu je s kaznom od 20 godina zatvora. Proveo ih je u Foči, a pet-šest godina zbog disciplinskih prekršaja bio je u samici. Svih tih 20 godina nikada nije izišao iz zatvora, ni na vikend. Iz Foče je odveden u pritvor u Sarajevu gdje mu se sudilo za prijetnje sucu Vukičeviću.
– Po izlasku na slobodu 1987. godine došao je u Lipu, ponekad se pojavljivao u Bihaću, no svi su zazirali od njega, ne želeći komplikacije. U srpnju te godine na autobusnoj stanici u selu Ripač upoznao je invalida bez noge, s azbestnom protezom. Započeli su razgovor pa je Stanarević doznao da invalid Derviš Lipovača uza se ima dosta novca jer je krenuo u selo Vrtoče kupiti ovnove za kurbane.
Skupa su ušli u autobus i u Vrtoču otišli u kavanu Top gdje mu je Mirko kazao da on ima ovnove za prodati, zbog čega su se zajedno vratili prema Bihaću. Kako se Derviš nije pojavio kod kuće, tijekom noći je započela potraga. Njegov brat, inače zlatar, imao je novca i poznanstava pa je od jednog lugara doznao da je Derviš viđen s Mirkom. Otišli su k Stanareviću u Lipu pod izlikom da su došli po ovnove. Mirkov brat kazao im je da oni ne traže ovnove, već Derviša. Ali nisu ga našli.
Sutradan je Kosa Balaban prijavila policiji da je na svom posjedu našla zgarište i da joj se čini da je u njem dio ljudskog tijela. Na očevidu su pronađeni ostaci vilice, gumbi i komad proteze... Kasnije je rekonstruirano da je ubojstvo bilo u 11 sati, no Stanarević je imao alibi da je u podne na svom imanju ložio lomaču, što je vidjela njegova susjeda. Iste večeri pred Derviša Alijagića na cestu je krvav i garav izišao Stanarević. Sam ga je bog spasio jer je Mirku rekao da traži po selu kurbane i da ga njegovi malo niže čekaju u autu.
Mirko je tada krenuo pješice prema Vrtoču noseći u ruci bijelu PVC vrećicu. Putem su ga iz automobila vidjela i prepoznala dvojica mladića, prokomentiravši da je “netko leden” – slaže mozaik zločina Ilijas Midžić. Mirko Stanarević tu je noć prenoćio kod rođaka. Pronađen je nakon sedam-osam dana u šumi blizu rijeke Une gdje je spavao. Htijući pobjeći, skočio je u rijeku iako je bio neplivač. Tu ga je jedan policajac ranio u ruku. Uslijedili su pritvor, istraga, vještačenje pa suđenje.
Pogledajte video u kojem govori sudac Ilijas Midžić
– Kad su ga pitali zašto je bježao, odgovorio je da je otišao dok se ne nađe ubojica jer je znao da bi ga proglasili krivim za sve, pa i kad netko ukrade kokoš. No na zgarištu su nađeni gumb s Mirkova sakoa i drugi dokazi. A u pošti u Vrtoču bilo je pismo u kojem je nepotpisani skriptor naveo: “Narode, čujte i počujte, ja i Derviš Lipovača ubili smo poštara Bjelića, al’ je Derviša bog kaznio pa je ostao bez noge.”
Grafolog je utvrdio da ga je pisao Mirko, i to lijevom rukom. Kod njega je bila i olovka s natpisom Tekstil-Karlovac za koju je utvrđeno da je njome pisao to pismo. Tijekom suđenja Mirko je računao na prostornu i vremensku dezorijentiranost svjedoka, ali ljudi su govorili da su ga vidjeli na mjestima koja je navodio, no ne u vrijeme kada je rekao da je ondje bio. Znao sam da ću ga osuditi na smrt. Nije to jednostavno, ali na presudu gledaš kao i na svaku drugu. To je jedina smrtna kazna koju sam izrekao i bio sam uvjeren da postupam ispravno.
Stanarevića se nisam bojao iako je prijetio svima – i svjedocima, i tužiteljima i sucima. Za mene je govorio da sam komunistički izrod. U obrazloženju presude kazao sam da osobu takvih karakteristika treba eliminirati iz društva – kaže Ilijas Midžić.
– Kad su mi izricali smrtne kazne, nisam se bojao smrti. Ja sam gonio pravdu – prkosno kaže Stanarević kojeg smo pronašli u kući družice Ane, nekoliko kilometara od doma u Prijedoru u kojem već godinama stanuje, a gdje nitko od stanara niti ima njegovoj broj telefona, niti znade kako se Ana preziva, niti gdje je njezina kuća.
Zapravo, o njemu ne znaju gotovo ništa i spominju tek da je u mladosti “bio nešto u zatvoru”. Stanarevićev cimer nedavno je umro pa je u sobi na prvom katu sam, kad ovamo uopće dođe. A na panoima u prizemlju doma na kojima su izložene fotografije umirovljeničkog druženja, poput odlaska na izlet na Kozaru ili fešte upriličene u domu za posjeta Halida Bešlića, Mirka Stanarevića nigdje nema.
Rekavši da će nam ispričati svoju životnu priču, izgovara kako je bio školovani policajac, govori da su se u to doba smrtne kazne izvršavale vješanjem, da ljudi gledaju, kako bi ih zastrašili. U svoju priču odmah upliće nacionalizam, pripovijeda o zločinima nad Srbima, govori da je na smrt bio suđen zapravo osam puta, ali ne objašnjava baš jasno zbog čega, kao što ne odgovara precizno ni zbog čega je svojedobno izbačen iz policije. Zatim se vraća na svoje krimene za koje kaže da mu ih je “podmetnula Državna bezbednost”.
Oni su ubili doktora
– Mučili su me, tukli, boli šilom. Tu se umiješala politika, a dokaza bilo nije. Bio sam u Sarajevu pod istragom kad su u potkrovlju zatvora ubili doktora Slobodana Popadića, a onda preko štampe lagali da se krije u šumarcima, da bi na kraju rekli da se ubio tabletama.
Ležao sam za ubojstvo poštara, oni su imali toliku vlast da su mogli uhapsiti i Tita da su htjeli. Najprije su me optužili da sam sa Savom Krljićem ubio poštara, a onda su Savu izbacili. Taj je poštar Bjelić poginuo u 11 sati u Vrtoču, a mene su ljudi u podne vidjeli u Lipi. Ima između ova dva sela ima 11 kilometara pa su na suđenju trčali da dokažu da sam mogao ubit i otrčat kući.
Neka je Smilja vidjela crnog visokog čovjeka. Sjedio je oko pola sata i čitao pisma iz poštarove torbe koju je onda zakopao u zemljani rov. Pa kako sam ja to sve stigao napraviti? Pitam ja njih ide li čovjek brže u prvoj ili drugoj polovini sata. Nema odgovora.
Nakon dvije godine i sedam mjeseci otvorili su poštarov grob jer obdukcija koju je napravio doktor opće prakse njima nije bila dobra. On je utvrdio da je poštar ubijen s prednje strane i da mu je pucano u prsni koš, a ovaj drugi da je ubijen s leđa. I to su mi prišili – uvjerava Stanarević.
Za Savu Krljića kaže pak kako ga je Služba ubila pred njegovim očima i bacila u pećinu pa je zato znao gdje se njegovo tijelo nalazi:
– Kad mi je smrtna kazna zamijenjena kaznom od 20 godina zatvora, ja sam odlučio otkriti gdje je Savo. Računao sam, ako mi i to podmetnu, mogu dobiti za njega 15-20 godina, a kako je 20 godina bila najveća zatvorska kazna, nisu mi zapravo mogli ništa jer sam toliko već dobio.
Čupali su mi kosu
I pišem ja sedam godina gdje se leš nalazi, sve dok savezni tužitelj Vladimir Žugić nije naredio da to provjere. Nisam htio potpisat da sam ga ubio jer nisam. Učinili su to pred mojim očima, da me zastraše, kao što su me strašili i vodili na lažno strijeljanje. Što se tiče onog Derviša, sudska komisija nije nalazila nikakvih tragova, a onda su došli oni gadovi iz SUP-a voditi istragu.
Milan Matijević iz SUP-a Bihać došao je k meni u zatvor, iščupao mi kosu i dugme s kaputa odnio ih tamo gdje je ovaj sasječen i spaljen. Rekli su i da je na mojoj odjeći bilo pepela, a kad su me kod rijeke upucali, kazali su da me izvlačili iz vode. Nakon što je toliko kubika prošlo preko mene, kako je mogao ostati pepeo?
I za ono anonimno pismo vještak iz Sarajeva je rekao da pola sliči, a pola ne sliči na moj rukopis pa su doveli grafologa iz Ljubljane koji je rekao da je sve moje. Pitam ja Željka Sabola imaju li mašine koje mogu utvrditi kemijski sastav i da je baš mojom olovkom pismo pisano. Kaže da nemaju. A na kraju me osudiše – govori Mirko Stanarević, čovjek koji je u zatvoru bio od 1966. do 1997. godine, o čemu je napisao knjigu.
Ilijas Midžić s njim se susreo prije pet-šest godina, i to u hodniku suda u Bihaću kamo je Stanarević došao s ekipom koja je o njemu trebala snimiti dokumentarac, no na kraju su se posvadili i od toga nije bilo ništa. Midžić je u međuvremenu sudačku karijeru zamijenio odvjetničkom – najprije u Sarajevu, a zatim u Bihaću gdje je danas predsjednik odvjetničke komore Unsko-sanskog kantona – i to baš nedugo nakon što je Stanarevića osudio na smrt.
Kaže da je isti dan po presudi, uvečer, išao u neko selo na rekonstrukciju ubojstva, gdje je policija kod svjedoka pronašla 17 komada raznog oružja. Kući je došao u šest izjutra, spremio se i otišao na posao, gdje mu je rečeno da za taj mjesec nema normu. U deset godina sudačkoga staža izrekao je kazni za šestotinjak godina zatvora. Danas je protivnik smrtne kazne, no zalaže se za uvođenje kazne doživotnog zatvora.
>> Pogledajte video i saznajte koja su to mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
"napisavši još i kako ga uklanjanju mafijaši, bojeći se istine." Zanimljivo kako svi kriminalci imaju isti modus operandi. Svima njima netko podmeće i proganja ih, a oni ni krivi ni dužni.