Ovo je moja zemlja, ovdje ja komandujem”. Tako je ratni zločinac osuđen u Haagu Veselin Šljivančanin nazvao knjigu koju je predstavio lani na dječjem odjelu knjižnice u Negotincu. Šljivančanin često gostuje kao komentator u televizijskim emisijama i veliča Aleksandra Vučića, kojemu to ne smeta.
Kad su ga jednom upitali kako to da se pozdravio s osuđenim ratnim zločincem, uzvratio je protupitanjima: “Čovjek je izdržao svoju kaznu. Što bismo trebali učiniti? Da ga uhapsimo? Da ga ubijemo? Da ga stavimo u okove?” I tako Šljivančanin gostuje po televizijama poput TV Happy i kao “svjedok vremena” i “borac za istinu” razglaba o raznim temama, o tome kako se borio protiv ustaša, pa i o ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Naravno, za sve krivi Zapad, a Rusiju brani jer se bori protiv nacizma. Jedna druga knjiga izazvala je pozornost u Crnoj Gori, a također je vezana uz rat u Hrvatskoj. Drama “Admiral” Tijane Rakočević, nagrađena kao najbolji suvremeni dramski tekst Crnogorskog narodnog pozorišta, govori o crnogorskom kontraadmiralu Vladimiru Baroviću, koji se u rujnu 1991. na otoku Visu ubio pucnjem u glavu.
Prije toga odbio je naredbu da hrvatske gradove zasipa granatama. U oproštajnom pismu spomenuo je nerazumnu agresiju JNA na Hrvatsku, kao “djelu suprotnom tradicionalnom crnogorskom poimanju časti”. Centar za građansko obrazovanje odao mu je poslije počast jer je pokazao čovječnost odbivši sudjelovati u nečasnoj agresiji.
Zahvaljujući (i) drami Tijane Rakočević, javnost će se sad podsjetiti na ono što Barović nije učinio, za razliku od Šljivančanina i drugih. Proces suočavanja s prošlošću, s događajima iz 90-ih, u Crnoj Gori dobio je tako novi prilog.
Prošlog je rujna šef crnogorske diplomacije Ranko Krivokapić s hrvatskim ministrom Gordanom Grlićem Radmanom na Visu otkrio spomen-ploču Baroviću, koji je kao zapovjednik 5. vojno-pomorskog sektora tijekom pregovora o povlačenju JNA u Puli rekao: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant!” To je razlika između komandanta Šljivančanina i komandanta Barovića. Razlika između čovjeka i zločinca, između časnika i krvnika s Ovčare koji i dalje, poput raspojasanog Vojislava Šešelja, živi u krvavim oblacima iz kojih sipa neku svoju istinu. Nažalost, u Srbiji, za razliku od Crne Gore, suočavanje s istinom o 90-ima teče puno sporije, no kad-tad će i tamo pero probiti brane.
Cesto se pred nas narod baca floskula kako su se i njemci i francuzi pomirili pa moramo i mi, ali ne spominje se da su njemci priznali krivnju i zatrazili oprost, uz to se vec 70 godina ispricavaju i placaju i dandanas ratne odstete. Srbija ne zeli otkriti ni gdje su nasi mrtvi i gdje su ih premjestilli......kako suradjivati s takvom zemljom i takvom politikom?