Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Hrvoje Gregurić: Od jedne plaće živi nas 300

Nemam ja životinje, one imaju mene. Drugi su ih napustili, a ja ih redom spasio pa živimo skupa
07. srpnja 2020. u 20:56 1 komentara 7416 prikaza
Foto: Damir Spehar/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/15

Grga živi sam u šumi. Zapravo, nije sam. Živi s 300 životinja. Sve ih je udomio, tu su životinje koje su trebale pomoć. Od noja i emua do sova i lisica.

Predivni su Fotografije koje su oduševile društvene mreže: Pogledajte divno prijateljstvo psa i dupina

– Nemam ja njih, one imaju mene... Evo, baš sam hranio male djetliće kad ste došli – kaže Hrvoje Gregurić (42) dok otvara vrata svog ranča u Podravini.

Kako je otvorio vrata, tako su se iz daljine sjurili emui. Ptice slične nojevima. Cijelo jato. Znatiželjni su. Grickaju Večernjakove reportere. Moraju sve probati kljunom. Čvakne emu malo mobitel, pa malo objektiv, pa malo majicu, tenisicu. Privlači ga sve što je sjajno. Čim je ugledao iz džepa tek izvučenu kutiju cigareta, ukrao ju je i veselo otrčao mašući glavom.

Roza kombinirke

– Čim glavu okrenem, oni nešto pokupe. Popravljao sam ogradu, ostavim kombinirke, okrenem se, za nekoliko sekundi više ih nema. Sav sam alat morao obojiti u ružičasto da bih ga mogao pronaći u travi. Znatiželjni su. Simpatični, volim ih – smije se Gregurić, kojeg cijeli kraj zna kao Grgu.

Emui nas prate u stopu, ograda nema. Gleda i magarac goste, okreće se muflon. Ima i mladih kunića. Ima i somova u jezeru, ali oni nisu zainteresirani za goste. Projuri i fazan, podigne raskošno perje da se pokaže u svom punom sjaju. Životinje su primijetile dvojicu stranaca. Navikle su se na Grgu.

Hrvoje Gregurić na svom ranču Grgin konak živi sam u šumi s 300-ak životinja | Autor : Damir Spehar/PIXSELL Foto: Damir Spehar/PIXSELL

– Susjeda nema kilometrima i kilometrima. I životinje su mi glavno društvo. Uhvatim se, ponekad, kad pijem ujutro kavu, da razgovaram s emuom. Ili s magarcem. Ili ponijem. Dogodi se, nemaš s kime podijeliti, a važno je! – smije se čovjek koji je, inače, timaritelj deva u Đurđevcu. To mu je posao. Kruh. A nakon posla odlazi u šumu, u Jasenovlje, na proplanak s dva ribnjaka na kojem živi. U dom daleko od civilizacije. Daleko od ljudi, politike, Instagrama... Šumski put do Grgina konaka teško je prohodan. Šljunak, visoka trava. Signala za mobitel nema. Signala za TV antenu nema. Samo priroda. On i životinje sami. I sad, eto, mi.

– Pokušao sam živjeti život kao i drugi, u gradu. Posao, pa popodne kući, pa navečer na pivo. Ali... Nije to za mene. Nisam mogao. Trudio sam se, ali ne. Kad sam se razveo, rekao sam sebi “sad ili nikad”. I otada je prošlo šest godina, živim ovdje. Sam... s njima. Ovo je svojevrsno prihvatilište za izgubljene životinje, za ranjene, napuštene. Za sve životinje koje su u nevolji.

Oko Grge trči sedam emua, donedavno je imao i nojeve. Devet je koza, poni, dva magarca, ovce, svinje, ali i vrane, lisice, srne koje othranjuje na dudu. Sova. Djetlić.

– Vidiš, nas više od 300 živi od jedne plaće! Moje. Može se. Spajamo kraj s krajem. Ali tu smo! – govori Grga pa dodaje:

– Emui su na ranč stigli u jajima. Tu su se izlegli. Najstariji su Emanuel i Ema. Imaju dvije godine, a hoće li postati par, znat će se za koju godinu – kaže i nudi nas kavom. Voda je – iz kanistra.

– Nema vode... Najbliža mi je na poslu u Đurđevcu 14 kilometara. Ili kod mame Vesne u Virju, koje je udaljeno osam kilometara. Kad živiš ovakvim životom, naučiš cijeniti ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo. Recimo, kad pritisneš prekidač svjetiljke – da ona i zasvijetli. To je sreća! Ako nema sunca koje puni kolektore, nema ni struje. A voda, voda se ne baca. Neću proliti pola čaše vode, koristim do zadnje kapi.

Fotografije iz prošlosti ZOO-a 95. rođendan zoo-a Buršul je koštao kao Rolls Royce, prva je 
faca bio Štefek, a onda je stigla Marica...

Život tu nije med i mlijeko?

– Nije. Ali je lijep. Istina, nije ovo neka epska divljina, ali dovoljno je blizu civilizacije, a opet dovoljno daleko. Dva kilometra smo u šumi od prve ceste. Nema zvukova, nema svjetala, nema ulične rasvjete. Mir i tišina.

A nema ni računa u kasliću?

– Poštu primam kod mame. Tako sam se dogovorio s poštarom. A jedini račun koji imam je onaj za mobitel. Signala, istina, tu nema, ima u civilizaciji. Svako jutro odem do ceste oko osam sati, da se javim majci, da zna da sam živ.

A račun za televizor?

– Antena tu ne hvata...

Što ako se nešto dogodi?

– Nemam pravo na grešku. Da se porežem, već bih iskrvario do nečijeg dolaska. Da nas je dvoje, ne bi bio problem, ali sâm sam...

Što je najljepše što vam se dogodilo živeći u osami?

– Svaki je dan lijep. Ovako ću vam reći, možda će zvučati malo filozofski, ali svatko je u životu prisiljen igrati neku ulogu. Timaritelj deva u Đurđevcu moja je uloga, moram od nečega živjeti. U drugu ruku, imam i ulogu oca, otac sam Martina (17) i Petra (6). A kad sam tu, na Grginu konaku, ne moram igrati nikakve uloge. Tu sam istinski svoj.

Leipzig zoo plans on breeding pangolins PRESTANAK FINANCIRANJA Loš utjecaj pandemije: Ova je godina trebala biti iznimno značajna za biološku raznolikost

Kako to čovjek odluči da će otići u šumu?

– Živio sam u gradu. Nisam se osjećao dobro. Nije to bilo za mene. Ima jedna stvar koju sam shvatio još u djetinjstvu. Otac Martin umro je mlad, s 35 godina. Bio je ugledan čovjek, odvjetnik, stalno pod stresom. Kada je otišao, dao mi je zadnju lekciju: “Ili ćeš izvršiti samoubojstvo karijerom ili ćeš ubiti karijeru”. U tom sam trenutku, s 14 godina, odlučio da neću ganjati karijeru kao moj otac. Da ću se pomaknuti od klasičnih normi i očekivanja koja ljudi imaju jedni od drugih. Bio sam pučkoškolac u Virju.

I danas živite bez stresa?

– Tako je. Danas ljudi ganjaju krive vrijednosti jer druge su stvari bitne. Novac je bitan, ali nije sve. Bogat je onaj koji ima veliku i sretnu obitelji, koji ima puno prijatelja. Bogatstvo su ljudi. Ljudi koji te razumiju – kaže Grga.

Razgovor sluša i jedna ovca.

– To je ovca Tonka. A štos je što ona misli da je mačka. Ima krizu identiteta. Toliko je umiljata da je dosadna. I zgodno je za nju da je bila na koncertu grupe SARS u Đurđevcu. Na pozornici! Pobjegla je i popela se na binu. Jela je kokice bubnjara. A time se malo koja ovca može pohvaliti – smije se Grga pa nastavlja:

– Tu svaka životinja ima ime, ima svoju priču. Ili ih netko nije više mogao držati pa su došle k meni, ili su bivšem vlasniku napravile kakvu spačku. Ono je magarac Filip. On je bio vjenčani poklon jednog društva koje je u Virju iz šale mladoženji poklonilo magarca. Oko ponoći, kad su svi drugi mladencima darivali kuverte, oni su u salu uveli magarca. No kamo će oni s magarcem? Zovi Grgu. Tako je stalno, neprestano netko zove, a ja odlazim po životinje i dovodim ih ovamo. Filip je tu drugu godinu.

Hrvoje Gregurić na svom ranču Grgin konak živi sam u šumi s 300-ak životinja | Autor : Damir Spehar/PIXSELL Foto: Damir Spehar/PIXSELL

Dođe li ga pogledati?

– Često pita za njega. Je li živ, kako je... Poslao je i hranu.

A mačke?

– Mačaka zna biti i 30 ovdje. Ne mogu proći pokraj ostavljenog mačića na ulici a da ga ne ponesem kući.

Vidjeli smo parkiran Daewoo Tico. Star barem 20 godina. Kako vozite životinje unutra?

– A kako? Dogodi se da stavim kozu Draganu u gepek, a ona završi na prednjem sjedalu. Pa se vozimo skupa. Kako ja u autu vozim sjemenje, kukuruz, sijeno... znala mi je na tepihu proklijati pšenica.

Primate plaću timaritelja deva. Kako spajate kraj s krajem?

– Sinovi su mi na prvom mjestu! Pa zatim hrana za životinje. I ako što ostane, to je za mene. A to je nekoliko stotina kuna, nije nešto. Od moje plaće živi nas ovdje 300. Životinje i ja. Ma i više životinja tu ima, stalno dolaze nove. Evo, jučer je došla vrana koja nema nogu. Teško je pobrojiti, imam barem stotinu golubova, pedesetak purica, dvadesetak guski, tridesetak fazana, dvadesetak biserki, papigu, vrane, dvadesetak mačaka, sedam emua, devet koza, jednog ponija, dva magarca, muflona, ovce, deset svinja. Tu su živjeli i nojevi, vrane, lisice i srne koje su othranjene na dudu. Bio je i labud Đuro, koji je došao slomljena krila, pa se nakon nekoliko godina podigao i otišao. Nitko nije bio sretniji od mene.

Svega ima osim novca?

– Otprilike. Osnovao sam i Udrugu Grgina arka. Ne mogu više sve to financijski podnijeti, životinja je sve više pa mi ljudi pomognu. Netko uplati stotinu kuna, netko pošalje hranu. A stotinu kuna su dvije vreće kukuruza. To je pomoć! Treba mi i daska, i žica, treba obnoviti štalicu. A treba i za roza boju, rekao sam, sav alat je obojen u roza. Da ga nađem kad ga emui sakriju.

Nevjerojatno Pume, antilope, tuljani... Divlje životinje šetaju ulicama gradova

Koliko se hrane pojede tjedno?

– Više od pola tone. Mažemo mi 250 kilograma kukuruza, 100 kg ječma, 100 kg smjesa, 10 kg hrane za mačke...

A gazda?

– Volim i znam kuhati. Ali vremena nema. U pravilu se svede na grah i kobasice. To je najlakše. Nedjeljom kotlet, carsko meso. Počastim se.

Jedete meso?

– Naravno.

I vlastite životinje?

– Nikad. Ne. Meso samo iz mesnice. Imam stado koza, brzo dobiju mlade pa ih ima sve više i više. Ne mogu ih klati. Ne... Nikako.

Kad se budite?

– U četiri ujutro. Kavu pijem do pet. I onda među njih. Dva sata treba mi da im napunim svima tanjure. Pa svaki put netko pobjegne. Purići izađu pa ih spašavam od mačaka. Vrane znaju otići sovama, a to je onda rat. Pa ih ti razdvajaj... Uvijek ima posla.

Žena za mene negdje postoji

Vi ste podravski Dr. Dolittle?

– Nisam, on je razgovarao sa životinjama, a ja nemam taj dar. Ja po pokretima i ponašanju znam što hoće. Iako se često uhvatim da razgovaram s emuom ili magarcem jer susjeda za kavu nema.

Pogledajte fotografije Preslatke životinje pridržavaju se mjera fizičke udaljenosti bolje od nekih ljudi

Tko je bio prvi na ranču?

Noj Biba. Evo, imam i fotografiju. Ona je došla gotovo bez perja, poklonio mi ju je vlasnik Drago, nekad je u Virju bila farma nojeva. Biba mi je bila članica obitelji. Kad bi došli prijatelji, ona bi s nama bila cijelu noć. Sudjelovala bi. Čvaknula nas tu i tamo. Ali, nije išla spavati sve dok zadnji gost ne bi zaspao. Kad je uginula, bio sam danima tužan. Kao i kad sam kao klinac ostao bez papige, tigrice Kiki, koja je sletjela u lonac, skliznula u juhu koju mi je kuhala baka Milica. Tada sam tri dana bio u komi, tek sam krenuo u prvi razred. Teško je to.

Imate li groblje za životinje?

– Imam. Po velike dolazi Agroproteinka, a male zakapam sam.

Plačete kada uginu?

Puno plačem...

Pobjegne li tko? Rade li spačke?

– Magarci bježe nedjeljom. Pretežno. Srećko i Filip, ili se prošeću do sela Jabučeta ili Rakitnice. Tamo ih već znaju pa me zovu i kažu: “Čuj, Grga, ovi su opet tu”. Evo, jarac Bobi je otišao sasvim do restorana “Coner”. Javio se susjed Marijan, vlasnik vinarije i restorana, i kaže: “Čuj, dođi po jarca, tu je na terasi”. Vidio je moj jarac Bobi staklenu stijenu u restoranu i gledao se u ogledalo satima, nije radio probleme.

Otkuda vam jarac?

– Skočio je nekome s prikolice i mjesecima lutao po šumi. Našao sam ga i spasio i njega.

Radite kao timaritelj deva. Kakav je to posao?

– Genijalan! Brinem se za deve Đurđu, Dinu, Tomicu i Romea u Hrvatskoj Sahari, đurđevačkom zoološkom vrtu. Zgodno je kako su deve došle. Jedan nam je kamerman, kad su snimali dokumentarac, rekao: “Imate pustinju, a nemate deve”. Pogledali smo se i počela je operacija “deve”. Za godinu dana bile su tu. Ali, problem...

Hrvoje Gregurić na svom ranču Grgin konak živi sam u šumi s 300-ak životinja | Autor : Damir Spehar/PIXSELL Foto: Damir Spehar/PIXSELL

Koji?

– Dovezene su iz Njemačke. I vozač nije želio ići po šljunčanom putu, već su nas nazvali i rekli: “Deve su na parkingu KTC-a”. Išle su na farmu izvan asfalta u vinogradima. Kolega Grba, koji je nadimak dobio prije nego su deve došle, otišao je po njih. Prošla je ponoć. I kaže Nijemac: “Skupo vozilo, ja na makadam ne idem”. I što sad? Prvi put sam na metar od deve. U ruci imam samo gurtnu roleta. Nekako smo ih namolili da izađu iz kamiona, bilo je dva ujutro, i krenuli smo u karavani po goricama. Grba, deva, deva, deva, ja. I kažem mu: “Grba, daj zamisli da sad netko ide pijan iz klijeti i vidi dva tipa i tri bijele deve kako ‘piče’ po vinogradima”. Ma kakav Monty Python, to je bio šou! Danas su deve vidjeli deseci tisuća ljudi. Njih su četiri jedne od glavnih atrakcija đurđevačkog kraja. Svi nas znaju po devama...

A ljubav? Bili ste sudionik šoua “Ljubav je na selu”. Jeste li je našli?

– Nisam...

Kako ste se prijavili?

– Moj mi je Martin govorio da će me prijaviti za šou. I rekao mi je: “Obećaj, ako te prijavim, pristat ćeš”. Nisam ni znao, on je skinuo moje fotografije koje je našao na Facebooku i poslao im e-mail. Jedan mi je dan rekao: “Tata, zvat će te s RTL-a, sjeti se što si mi obećao...” I ja sam pristao.

I djevojke su došle?

– Sebe bih nazvao “savršenom vikend-avanturom”. Cure dođu, provedu vikend ili dva sa mnom i onda se okrenu i odu. Mnogi bi muškarci rekli da je idealno, ali nije. Vežem se za osobu, zaljubim se. Ali, ovo nije mjesto na kojem se živi komotno. Vode za tuširanje često nema. U kupaonici mi zna biti patka, guska pa i mala lisica. Ispred kamina je pothlađena sova. Na kauču su male kune koje hranim na dudu. Interneta nema, signala nema, struje više nema nego ima. I koja bi ostala? Tu nisu idealni uvjeti za život.

Slavonski Brod: Prosvjedni skup ljubitelja životinja Ulica bez lutalica Prosvjed u Brodu Traže provedbu Zakona o zaštiti životinja: 'Od svojih domova ne možemo praviti skloništa'

Zato nema ljubavi?

– Zato nemam nikoga. Bilo bi lijepo da imam. Ali nemam. U kafić ne idem. U kino ne idem. U diskoklubove ne idem. Pa da i na internetu odlučim tražiti ljubav, ne mogu jer ga nema. Nema ni dopisivanja SMS porukama kad signala nema. Navečer je teško, sam si. Ali čitam. Gutam mjesečno i po 15 knjiga. Svaki drugi dan nova. Krimići Leeja Childa, povijesne knjige, lektire koje nisam u školi... Ako je knjiga dobra, čitam dok oči idu.

Niste odustali od ljubavi?

– Nikad! Ne predajem se. Uvjeren sam da postoji žena za mene. Negdje... Trebam je pronaći.

Što biste još željeli?

– “Survivor”. To bih volio isprobati, sudjelovati u tom šouu, vidjeti svoje granice.

Dokad ćete ovako, sami u šumi?

– Ja odavde idem s nogama naprijed. Do kraja života bit ću tu. 

Slunj: Gotovina, Markač i Krstičević nazočili vojnoj vježbi Velebit 18
NEPOZNATA EPIZODA IZ ŽIVOTA TOME MEDVEDA
'Tog je dana u Primišlju poginuo vaš brat, srpski, i moj brat, hrvatski vojnik'
Gorenje
Pametni savjeti
Borba protiv otpada: Bacamo hrane više nego ikada, ali postoje načini kako to smanjiti
  • Jovo2000:

    Ehhh svaka čast, čitam u naslovu kako vas 300 živi od jedne plaće, a ima kod nas slučajeva, mnogo, gdje od plaće njih 300,živi jedan. LOL