Kad se predsjednik Tuđman 1997. oporavio od teške kemoterapije, silno je želio da predstojnik njegova ureda bude dr. Ivica Kostović, znanstvenik svjetskoga glasa koji je u to vrijeme obnašao visoke dužnosti u Vladi. Tuđman je htio nastaviti raditi u mirnijoj atmosferi, a to mu je mogao osigurati jedino Kostović, kojega gđa Ankica Tuđman u svojoj knjizi “Moj život s Francekom” opisuje kao staložena i razumna čovjeka koji “nije podložan nepotrebnim ispadima poput nekih drugih dužnosnika u Uredu”.
Kostović se nećkao, ali je predsjednikov poziv ipak prihvatio te je od 1998. do Tuđmanove smrti, prema ocjeni gđe Ankice, “izvrsno obavljao taj delikatni posao”. Zahvaljujući njemu, napisala je, “Francek je u Uredu imao mirnu posljednju godinu života”.
Prema nekima, psihičke sposobnosti predsjednika Tuđmana bile su narušene od pojave bolesti 1996. do njegove smrti. Može li karcinom narušiti zdravo prosuđivanje i umanjiti mentalnu sposobnost?
To je individualno. Ako je netko potpuno zaokupljen borbom s teškom bolešću, njemu to može onemogućiti normalan život. Ali poznata je stvar da su veliki državnici, menadžeri itd. s karcinomom živjeli i radili. A da predsjednik nije bio smanjenih sposobnosti, vidjelo se kad smo išli vlakom u Vukovar, u lipnju 1997. Imao je uza se nalaze o markerima koji su pali na nulu i rekao: “Evo, vidiš kakvi su markeri, a hoće me pokopati!” Kad je došao iz Amerike, izgledao mi je loše, međutim s vremenom se oporavio. Druga je stvar to što karcinom, govoreći laički, iscrpljuje cijeli organizam. Karcinom je bolest cijelog organizma. Nema teorije da i mozak to ne osjeća. Međutim, nije bilo nikakvih znakova da predsjednik nije odlučan, da ne zna što treba učiniti. I nakon operacije vidjela se ta njegova borbenost, sigurnost da treba dovršiti svoju misiju. Ja ističem svima koje susrećem: da njega nije bilo, da nije nadvladao bolest, mi ne bismo imali Podunavlje, ne bismo ga integrirali. Proveo bi se plan Z4, to odlučno tvrdim temeljem svog iskustva. Amerikanci su imali povjerenje isključivo u njega, vjerovali su da proces reintegracije samo on može dovršiti na vrijeme i uspješno. Prema tome, bedastoća je tvrditi da je trebao odstupiti. On je bio jedina središnja figura koja je jamčila da ćemo 1998. imati Podunavlje.
>>Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista ili u našem e-izdanju
U današnjem izdanju donosimo i sljedeće teme:
>>Franjo Tuđman i danas je meta medijsko-političkih operacija
>>Islamska država bila je država. Sad je gube, ali to ne znači da će ona nestati
>>Slastičarku Teu Mamut i kuhara Marka Gajskog spojila je ljubav prema hrani
Baš sam neki dan gledao onaj Tuđmanov govor baš iz 1996. godine kad se vratio iz Amerike gdje mu je dijagnosticiran rak. Tad je govorio o zelenim i žutim vragovima i tad najmanje 99% ljudi nije shvatilo o čemu on uopće priča. Danas je jasno da je to bio govor protiv George Sorosa i danas 20 godina kasnije cijeli svijet ustaje protiv tog zlotvora. Tuđman se inače cijeli život borio za ljudska, građanska i nacionalna prava, pa je boreći se protiv fašizma završio u ratu a boreći se protiv komunizma završio je u zatvoru. I onda mu nakon svega dođe nekakav Soros i nekakva Madleine Albright soliti pamet o ljudskim pravima i slobodama medija. S pravom je bio ljut, vrijeme je pokazalo da je bio potpuno u pravu, a Hrvatska bi trebala naći način i skupiti sve one koji su tad osudili taj njegov proročki govor, i onda njih osuditi.