Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, rečenica je kojom počinje “Ana Karenjina”, jedan od najvećih klasika svjetske književnosti. Kad bismo tu rečenicu parafrazirali na hrvatsko pravosuđe, ona bi glasila – svi veliki i razvikani sudski postupci počnu na isti spektakularan način, a završe nakon dugogodišnjeg opanjkavanja po sudovima, uglavnom nesretno ili loše za zastupnike optužbe.
Jer svaka od tih VIP priča, unatrag 10 pa i više godina, počela je ranom zorom, kad bi policijski istražitelji pokucali na vrata velebnih vila. Dok su im sneni vlasnici otvarali vrata jer im nitko nije dojavio što im se sprema, vjerojatno nisu slutili da za njih počinje trnovit put po bespućima hrvatskog pravosuđa. Većina tih uhićenja odvijala se pod svjetlima medijskih reflektora, a zatečena javnost potom je danima slušala i čitala kako je bivši premijer, neki njegov ministar, poduzetnik ili direktor javnog poduzeća svoju funkciju obilato koristio za osobno bogaćenje. Odnosno kako je država raznim malverzacijama osoba koje su do tada smatrane stupovima društva, oštećena za milijune ili milijarde kuna. Uslijedila bi ispitivanja na policiji i tužiteljstvu, ponekad preprata i višemjesečni boravak u nekom zatvoru te nakon jednogodišnje ili jednoipolgodišnje istrage, objava o podizanju optužnice.
Osam izmjena ZKP-a
Do tog trenutka, sve je manje-više išlo onako kako se planiralo. Bivši stupovi društva bili su osramoćeni, policija i tužiteljstvo bili su uvjereni da su prikupili dovoljno čvrste dokaze za osuđujuće presude, obrane i optuženici vjerovali su da imaju dovoljno municije za bespoštedan rat koji im slijedi na sudu, a javnost se nadala da će pravda uskoro biti zadovoljena. Odnosno da će koruptivna i nemoralna ponašanja bivših moćnika biti sankcionirana. No, nakon podizanja optužnica uslijedio je Tantalov hod po mukama za sve uključene, a ponajviše za hrvatsko pravosuđe čija je kompetentnost i sposobnost da se obračuna s galopirajućom korupcijom svaki dan postajala sve upitnija.
Jer praksa je još jednom pokazala da je put do pakla popločen dobrim namjerama, a u slučaju hrvatskog pravosuđa te su se dobre namjere raspršile na Zakonu o kaznenom postupku (ZKP). Riječ je o najvažnijem zakonu koji definira kazneno-pravni poredak u zemlji, a ovaj aktualni je od svog donošenja 2009. mijenjan nevjerojatnih osam puta!? Kad je donesen intencija mu je bila da ubrza sudske postupke, da se istraga iz ruku istražnih sudaca prebaci u ruke tužitelja, da se onemogući odugovlačenje sudskih postupka... Na papiru je sve to dobro izgledalo, a i u praksi je išlo sve do trenutka dok Hrvatska nije primljena u EU. Jer rješavanje problema u hrvatskom pravosuđu bio je jedan od preduvjeta za hrvatski ulazak u EU.
Nadzor nad tom sferom našeg društva u jednom je trenutku omogućio da borba protiv korupcije na najvišim razinama bude stvarna, a ne deklarativna, što je u konačnici rezultiralo i uhićenjem Ive Sanadera 2010. te nizom postupaka koji su pokrenuti protiv političara ili poduzetnika. No, 10 godina kasnije stvari su se promijenile – na gore. Hrvatska je i dalje visoko korumpirana država, borba protiv korupcije samo je deklarativna, a pravosuđe je u gorem stanju nego ikada. Sudski postupci, kao onaj Sanaderov, traju godinama, protekom vremena snaga dokaza slabi, a svjedoci gube pamćenje. Obrane koriste sve zakonom predviđene mehanizme kako bi legalno opstruirale postupak, tužitelji gledaju kako im optužnice na sudu iz ovih ili onih razloga propadaju, a suci u svemu tome manevriraju boreći se s tisućama stranica spisa, strankama u postupku i nezadovoljstvom javnosti.
Svima koji se iznutra bave hrvatskim pravosuđem jasno je da se nešto mora mijenjati, no nitko ne kaže što i kako. Čuju se prijedlozi za nove izmjene ili čak za izradu novog ZKP-a. Po mišljenju nekih, tužitelji bi trebali biti autonomniji u odlučivanju o tome hoće li optužnica protiv nekoga biti podignuta ili ne. Drugi pak drže da bi ti isti tužitelji više trebali inzistirati na nagodbama kojima bi se, osim izricanja kazni, oduzimala i nepripadajuća imovinska korist, i to odmah, ili pak plaćali novčani penali kad tvrdoglavost i nevoljkost za odustajanje od optužbi rezultira krahom optužnice. Po mišljenju trećih, trebalo bi se ipak voditi računa i o tome kako se i komu dodjeljuju spisi na sudovima jer nije normalno da neki sudac ili sutkinja rade samo male spise, a drugi samo velike.
Deset spornih predmeta
Primjerice, jedna sutkinja zagrebačkog Županijskog suda trenutačno radi na tri spisa, od kojih svaki ima više od 100.000 stranica te po nekoliko okrivljenika. Da radi samo to, više joj je nego dovoljno, no ona, kao i svi drugi suci, mora raditi i sve ostalo što joj kompjutorskom dodjelom dospije u referadu i pri tome imati barem dvije presude mjesečno kako bi ispunila normu. Dodatni je problem i Vrhovni sud kojem se događa da godinama odlučuje o nekim spisima, da sudska vijeća o sličnim stvarima odlučuju različito. Iako u tom sudu kažu da kaznene predmete u prosjeku rješavaju za 133 dana te da brzina rješavanja ovisi o njihovoj složenosti, obujmu i opterećenosti sudaca, kako rješavanje predmeta, na svim sudskim instancama, izgleda u praksi, može se vidjeti iz sljedećih 10 primjera. Riječ je o predmetima koji se, izuzev, jednog, vode ili su vođeni na Županijskom sudu u Zagrebu. Predmeti su u različitima fazama, a zajedničko im je da se po sudovima razvlače godinama.
Da nas EU i dalje motri bili b i procesuirani pravi kriminalci kao što je čačić, mesić, linić, obrsnel, tedeschi.... brojni komunistički zločinci a ne samo perković i mustač