Nakon godina intenzivnog istraživanja, rasprava i tajnih vojnih programa, prvi umjetni satelit bio je u potpunosti dovršen i spreman za povijesno putovanje daleko izvan granica Zemljine atmosfere. Tog 4. listopada prije 69 godina sovjetski vođa Nikita Hruščov bio je na iglama, na večeri s ukrajinskim čelnicima s nestrpljenjem je čekao jedan telefonski poziv, svjestan da će upravo taj poziv radikalno promijeniti svijet. Kako je kasnije ispričao njegov sin Sergej Hruščov, tajnik je oko ponoći pozvao njegovog oca da preuzme poziv iz dalekog Kazahstana. Sergej Koroljov, čovjek kojega je sovjetski sustav nazivao Glavnim konstruktorom, te je večeri javio Hruščovu da je prvi put u povijesti čovječanstva umjetni satelit Sputnjik 1 uspješno lansiran u orbitu. Vidno zadovoljan, Hruščov se za stol vratio sa širokim, trijumfalnim osmijehom, iako svi dužnosnici prisutni na toj večeri nisu odmah shvatili monumentalnu važnost tog događaja. Ime Koroljov za većinu njih bilo je, naime, potpuno nepoznato, a u usporedbi s njihovim uobičajenim raspravama o poljoprivredi i financijama, priče o raketama i inženjerima zvučale su im kao daleka apstrakcija. Tek u trenutku kada su u prostoriju unijeli kratkovalni radio i kada su se iz zvučnika začuli signali "bip-bip-bip", svima je postalo jasno da je Sovjetski Savez upravo ostvario jedan od najvećih tehnoloških podviga u povijesti.
No, iza blistave fasade nevjerojatnog sovjetskog uspjeha krila se mračna, mučna i kompleksna priča. Vrhunski znanstveni umovi svoj su krajnje odgovoran posao obavljali u konstantnom strahu, okruženi doušnicima i agentima tajne policije koji su pratili svaki njihov korak, bilježili svaki razgovor te ocjenjivali njihovu političku lojalnost u sustavu koji je prema vlastitim građanima bio nemilosrdan.
Središnja figura tog epskog pothvata, briljantni inženjer Sergej Koroljov, bio je čovjek čiji je duh već od ranije bio duboko ranjen traumama iz prošlosti. Naime, tijekom Staljinovih velikih čistki, krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, Koroljov je bio lažno optužen za sabotažu, zbog čega je brutalno mučen u zatvorima tajne policije i osuđen na deset godina teškog rada u zloglasnom gulagu na Kolimi u Sibiru. Osim što je tamo pretrpio teške ozljede, obolio je i od skorbuta zbog kojeg je izgubio većinu zuba, a nakon što je jedva preživio te neljudske uvjete, bio je prebačen u specijalni zatvorski istraživački centar poznat kao šaraška. Pod neprestanim nadzorom čuvara i doušnika, Koroljov je u tom zatvoru za znanstvenike radio na razvoju vojnih zrakoplova i raketa. To traumatično i bolno iskustvo iz gulaga trajno je oblikovalo njegov karakter, postao je iznimno oprezan, suzdržan i konstantno svjestan činjenice da bi ga bilo kakav neoprezan potez, ali i tehnički neuspjeh mogli ponovno stajati slobode, pa čak i života. Ta mračna prijetnja lebdjela je nad njim i njegovim timom i tijekom cijelog procesa razvoja rakete R-7, prvog interkontinentalnog balističkog projektila na svijetu, koji je na kraju poslužio kao lansirna raketa za Sputnjik 1. Atmosfera u kojoj su radili bila je prožeta paranojom, a taj konstantan nadzor KGB-a nad Koroljovom i njegovim timom duboko je prožeo svaki aspekt njihovih svakodnevnih života. Svaki nacrt, svaki sastanak i svaki telefonski razgovor bili su podložni sigurnosnim provjerama, a dizajnerski uredi vrvjeli su ljudima čiji primarni zadatak nije bio inženjering, nego špijuniranje kolega. Agenti su pomno pratili i najmanje nijanse u ponašanju znanstvenika, tražeći znakove potencijalne nelojalnosti, sumnjivih kontakata s vanjskim svijetom, pa čak i nedostatak entuzijazma u posvećenosti ostvarenju ciljeva Komunističke partije.
Osim stalnog pritiska KGB-a, Koroljov je radio i pod konstantnim pritiskom vremena i straha da će Amerikanci prvi probiti led te otvoriti vrata svemirskog doba. Svjestan da američki znanstvenici u sklopu Međunarodne geofizičke godine planiraju lansirati vlastiti satelit Vanguard, bio je odlučan u namjeri da ih preduhitri. Da bi u tome uspio, odlučio je drastično pojednostavniti dizajn. "Zaboravite znanost! Dajte mi najjednostavniju moguću metalnu kuglu koja može samo pištati!", rekao je Sergej Koroljov.
Naime, prvotni plan sovjetskog svemirskog programa uključivao je razvoj mnogo većeg i složenijeg satelita pod kodnim imenom Objekt D. Taj je satelit trebao težiti više od tisuću kilograma i nositi stotine kilograma sofisticirane znanstvene opreme za mjerenje atmosferske gustoće, solarnog vjetra, magnetskih polja i kozmičkih zraka. Strahujući da bi Sjedinjene Američke Države mogle prve lansirati svoj satelit i tako odnijeti prestižnu povijesnu pobjedu, Koroljov i njegov tim predložili su radikalnu promjenu strategije – umjesto Objekta D, predložili su izradu najjednostavnijeg satelita PS-1. Novi je koncept podrazumijevao izradu laganog, konstrukcijski krajnje pojednostavljenog uređaja lišenog masivne i kompleksne znanstvene opreme, koji će nositi samo pouzdan radio-odašiljač i paket kemijskih baterija. Ta Koroljova odluka o prelasku na jednostavnu metalnu kuglu, tešku tek nešto više od osamdeset kilograma, s osnovnim radio-odašiljačem bila je krajnje riskantna, ali se na kraju ipak isplatila.
Mračna sjena tajnih službi i dalje je lebdjela iznad glava znanstvenika. Svaki provedeni test motora, svako probno lansiranje koje je završilo eksplozijom, a takvih je bilo mnogo prije prvog uspješnog leta rakete R-7, sve je to izazivalo bijes vojnih zapovjednika i pojačavalo sumnju tajne policije u moguću sabotažu. Noći u kontrolnim sobama kozmodroma bile su stoga mučne, teške i ispunjene konstantnim stresom i napetošću. S namjerom da se sovjetski svemirski program što snažnije zaštiti od zapadnih obavještajnih službi, država je tada donijela odluku da se identitet ključnih znanstvenika, a posebno Glavnog konstruktora, mora čuvati u najstrožoj tajnosti. Za cijeli svijet, pa čak i za većinu sovjetskih građana, Koroljov pod svojim imenom jednostavno nije postojao. Njegovi članci u novinama potpisivani su pseudonimom Profesor K. Sergejev, a nakon što se Nobelov odbor obratio sovjetskim vlastima sa željom da nagradi tvorca Sputnjika, Hruščov je čak i tada odbio otkriti njegovo pravo ime. Strahujući da bi izdvajanje samo jedne osobe izazvalo razdor i ljubomoru među drugim ambicioznim glavnim dizajnerima koji su radili na projektu, sovjetski je vođa izjavio kako je Sputnjik djelo cijelog sovjetskog naroda.
Povijesni let započeo je 4. listopada u 19 sati i 28 minuta na kozmodromu Bajkonur, tada poznatom kao poligon Tjura-Tam u Kazaškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Raketa nosač bila je modificirana verzija interkontinentalnog balističkog projektila R-7, označena kao Sputnjik 8K71PS.
Unatoč manjim problemima s regulatorom goriva u ranoj fazi leta, raketa je besprijekorno funkcionirala, te je uspješno podigla satelit u eliptičnu nisku Zemljinu orbitu. U trenutku kada je dosegnuta planirana putanja oko Zemlje, satelit se precizno odvojio od posljednjeg stupnja rakete nosača, nakon čega su se automatski aktivirali njegovi ugrađeni sustavi te je započelo emitiranje povijesnih radio-signala. Čim su uhvatili prvi jasan signal s drugog kraja svijeta, dizajneri, inženjeri i tehničari znali su da je misija postigla uspjeh. Sputnjik 1 kretao se nevjerojatnom brzinom od oko osam kilometara u sekundi, završavajući svakih 96,2 minute jednu punu orbitu oko Zemlje. Praćenje signala sa satelita postalo je globalni fenomen, a snimke njegovog zvučnog pulsa emitirane su na radijskim i televizijskim postajama širom svijeta.
Nakon što su se baterije na Sputnjiku ispraznile, satelit je 26. listopada zanijemio te je svoje kruženje nastavio kao tihi promatrač. Aerodinamički otpor u gornjim slojevima atmosfere polako je usporavao njegovo kretanje, a nakon točno tri mjeseca u svemiru tijekom kojih je obišao Zemlju 1440 puta i prešao oko 70 milijuna kilometara, Sputnjik 1 je 4. siječnja 1958. godine, prilikom ponovnog ulaska u guste slojeve Zemljine atmosfere, u potpunosti izgorio.
Unatoč svim briljantnim uspjesima koji su uslijedili nakon Sputnjika, uključujući i prvi let čovjeka u svemir kada je Jurij Gagarin obišao Zemlju, Koroljov je čitavo vrijeme živio i radio u zlatnom kavezu sovjetskog sustava. Izoliran od međunarodne znanstvene zajednice, kojoj je po svojim briljantnim dostignućima pripadao, živio je pod stalnom zaštitom, ali i stalnom prismotrom KGB-a. Zapadni tisak i obavještajne službe neprestano su pokušavali otkriti tko je misteriozni čovjek koji stoji iza sovjetskih svemirskih čuda, no sovjetski sigurnosni aparat čuvao je tu tajnu kao zmija noge.
Kada su Sjedinjene Američke Države osnovale NASA-u i počele ulagati ogromna financijska sredstva u svemirsku utrku s ciljem slijetanja na Mjesec, Koroljov je bio svjestan da Sovjetski Savez, zbog kroničnog nedostatka sredstava i birokratskih zapreka, gubi prednost. Njegov radni tempo postao je nemilosrdan, pokušavao je voditi razvoj superteške rakete N1 i novih svemirskih brodova Sojuz, ali mu se zdravlje, trajno narušeno brutalnim godinama provedenim u sibirskim radnim logorima, počelo dramatično pogoršavati. Bolovao je od niza ozbiljnih zdravstvenih problema, od crijevnih krvarenja do srčanih aritmija, a izloženost zaglušujućoj buci na testiranjima raketnih motora oštetila mu je sluh.
Kraj Glavnog konstruktora došao je naglo i pod okolnostima koje do danas ostaju djelomično obavijene velom tajne i različitim interpretacijama. U siječnju 1966. Koroljov je primljen u bolnicu na rutinsku operaciju polipa, ali je tijekom zahvata otkriven veliki tumor. Zbog ozljeda čeljusti koje je godinama ranije zadobio tijekom ispitivanja u tamnicama NKVD-a, anesteziolozi mu nisu uspjeli pravilno umetnuti cijev za disanje te je preminuo na operacijskom stolu. Tek nakon smrti sovjetske su vlasti konačno objavile njegov identitet, a svijet je po prvi put saznao ime čovjeka koji je lansirao Sputnjik, omogućio Gagarinu putovanje među zvijezde i gotovo sam svojim radom prisilio Sjedinjene Američke Države da pokrenu program Apollo. Složeni sustav organizacije, koji je Koroljov svojom karizmom i autoritetom stvorio, njegov nasljednik Vasilij Mišin nije uspio održati. Amerikanci su prvi sletjeli na Mjesec, a sovjetski program teških raketa doživio je niz katastrofalnih eksplozija prije nego što je konačno otkazan, čime je zauvijek završilo zlatno doba sovjetske dominacije u svemiru koje je započelo hladne listopadske noći uspješnim lansiranjem malene metalne kugle u svemirska prostranstva.
*uz korištenje AI-ja
FOTO Fanovi crnim humorom na mrežama 'liječe rane': Ovo su najbrutalniji memovi nakon debakla protiv Engleza
Otvori KEKS Pay
