Sirija je promijenila vlast, ali za njezine kršćane strah nije nestao. Više od desetljeća rata ostavilo je iza sebe razorenu zemlju, duboke podjele, milijune raseljenih i oružje u rukama brojnih skupina. Promjena vlasti trebala je otvoriti novo poglavlje, vrijeme u kojem će država ponovno preuzeti kontrolu i svim svojim građanima jamčiti sigurnost, bez obzira na vjeru i etničku pripadnost. No događaji u kršćanskom gradu Al-Suqaylabiyahu pokazuju koliko je put do takve Sirije još dug. U tom gradu u zapadnom dijelu pokrajine Hama 3. listopada dogodio se novi oružani incident. Prema izvještaju Sirijskog opservatorija za ljudska prava, skupina naoružanih ljudi, za koje se navodi da su došli iz područja Qalaat al-Madiqa, pucala je unutar grada, a pucnji su bili usmjereni prema trgovinama i kućama. Stanovnici su se našli u stanju straha i napetosti, dok su se naoružani ljudi pokušavali približiti gradu.
Ono što ovaj događaj čini posebno ozbiljnim nije samo pucnjava. Al-Suqaylabiyah je grad u kojem većinu stanovništva čine kršćani i koji je posljednjih mjeseci već nekoliko puta bio poprište nasilja. Za njegove stanovnike ovo stoga nije samo još jedan incident u zemlji u kojoj su oružje i nasilje postali svakodnevica. Svaki novi napad vraća sjećanje na pitanje koje se među sirijskim kršćanima sve glasnije postavlja: mogu li u novoj Siriji doista biti sigurni?
Sirijski opservatorij za ljudska prava posebno je zatražio od prijelaznih vlasti da odmah interveniraju, zaustave napad i zaštite civile i njihovu imovinu. Opservatorij je također zatražio istragu događaja i kažnjavanje odgovornih.
Upravo je pitanje zaštite civila jedno od ključnih pitanja nove Sirije. Nakon pada režima Bashara al-Assada očekivalo se da će država pokušati vratiti monopol nad uporabom sile. No na terenu i dalje postoje brojna područja u kojima naoružane skupine imaju velik utjecaj, a granica između pripadnika sigurnosnih struktura, lokalnih naoružanih skupina i drugih aktera često nije jasna. Za manjinske zajednice takva situacija znači nastavak nesigurnosti. Al-Suqaylabiyah je već krajem ožujka ove godine doživio ozbiljan napad. Tada je, prema podacima Europske agencije za azil, skupina od najmanje stotinu sunitskih muškaraca prošla kroz sigurnosnu kontrolnu točku i napala te palila imovinu kršćana u gradu. Nasilju je prethodio sukob između lokalnih kršćana i dvojice muškaraca iz susjednog sunitskog područja. Sirijski opservatorij za ljudska prava tada je izvijestio da su među napadačima bili pripadnici ekstremističkih i džihadističkih skupina, među njima i strani borci. Prema izvorima Opservatorija, većina je stigla iz područja Qalaat al-Madiqa. Grad se tako našao pred napadačima koji nisu dolazili samo iz njegova neposrednog okruženja, nego i iz šire mreže radikalnih skupina. Istodobno su stanovnici optuživali sigurnosne strukture da nisu učinile dovoljno kako bi zaštitile grad te zahtijevali odgovornost za propuste koji su, kako su tvrdili, omogućili napadačima da prodru i izvedu napad.
Za stanovnike Al-Suqaylabiyaha ono što se dogodilo u ožujku nije ostalo izoliran događaj. Samo nekoliko mjeseci poslije, krajem srpnja, grad je ponovno doživio nasilje. Prema izvještaju SOHR-a, skupina mladića iz područja Qalaat al-Madiqa ušla je u grad naoružana puškama i ručnim bombama. Nakon incidenta u jednom kafiću izbila je tučnjava, a situacija je eskalirala u pucnjavu i bacanje ručne bombe. Nekoliko ljudi je ozlijeđeno. Nakon pada Assadova režima, problem države koja pokušava uspostaviti sigurnost u zemlji u kojoj je oružje postalo sredstvo političke, vjerske i lokalne moći.
Kršćani su posebno osjetljivi na takvu situaciju. Njihova zajednica u Siriji jedna je od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu. Kršćani su stoljećima živjeli u gradovima i selima današnje Sirije, a njihova prisutnost dio je povijesti zemlje puno starije od današnjih političkih granica. No rat koji je počeo 2011. godine dramatično je promijenio njihov položaj. Mnogi su napustili zemlju. Drugi su pobjegli iz svojih gradova. Crkve su bile napadane, kuće i trgovine uništavane, a pojedine zajednice gotovo su nestale. Ono što je preostalo jest duboki osjećaj nesigurnosti, ne samo zbog mogućnosti novog rata nego i zbog straha od lokalnog nasilja, ekstremizma i nekažnjivosti.
Zato svaki incident u gradu poput Al-Suqaylabiyaha ima težinu koja nadilazi njegov neposredni događaj. Za čovjeka koji ondje živi pitanje nije samo hoće li večeras biti pucnjave. Pitanje je može li sutra otvoriti svoju trgovinu, poslati djecu u školu, otići u crkvu i živjeti normalnim životom bez straha da će ponovno doći naoružani ljudi. A upravo je to jedan od najvećih testova nove Sirije. Nova vlast može govoriti o nacionalnom jedinstvu, obnovi države i pomirenju. Ali država se ne dokazuje samo političkim govorima. Dokazuje se time može li zaštititi čovjeka koji nema vojsku, miliciju ni političku zaštitu. Dokazuje se time može li zaštititi kršćansku obitelj u Al-Suqaylabiyahu jednako kao sunitsku obitelj u drugom dijelu zemlje. Dokazuje se time može li razoružati one koji misle da im pripada pravo odlučivati tko smije živjeti u nekom gradu, a tko ne.
U tome se krije i najveća opasnost za budućnost Sirije. Ako građani počnu vjerovati da ih država ne može zaštititi, ponovno će se okrenuti vlastitim zajednicama, lokalnim naoružanim skupinama ili potražiti zaštitu izvan institucija. Tada se zatvara krug koji je Siriju već jednom odveo u katastrofu. Posebno zabrinjava činjenica da se nasilje u Al-Suqaylabiyahu ponavlja. Ožujak, srpanj i sada listopad nisu vremenski udaljeni događaji. Između njih postoje samo mjeseci. Svaki novi incident dodatno ruši osjećaj sigurnosti među stanovništvom.
Sirijski opservatorij za ljudska prava upravo zbog toga inzistira na istrazi i odgovornosti. Njegova poruka nakon posljednjeg incidenta nije bila samo poziv da se zaustavi pucnjava nego i zahtjev da se utvrdi tko je odgovoran i da odgovorni budu kažnjeni. To je ključno pitanje. Jer bez odgovornosti nema sigurnosti. A bez sigurnosti nema stvarnog pomirenja.
Sirija danas pokušava izaći iz više od desetljeća rata, ali posljedice tog rata nisu nestale promjenom političke vlasti. Društvo je duboko traumatizirano, oružje je i dalje široko rasprostranjeno, a međuvjersko povjerenje ozbiljno narušeno. U takvoj zemlji svaki napad na pripadnike manjine ima potencijal postati mnogo veći problem od lokalnog sukoba. Za kršćane Al-Suqaylabiyaha to više nije apstraktno pitanje. Oni su već jednom gledali kako im se napadaju kuće i trgovine. Ponovno su svjedočili pucnjavi. Ponovno su osjetili strah. I ponovno se moraju pitati hoće li država biti dovoljno snažna da ih zaštiti.
Sirija će svoju novu budućnost morati graditi upravo na odgovoru na to pitanje. Jer država koja ne može zaštititi svoje manjine ne može govoriti o stvarnom pomirenju. Država koja tolerira nekažnjivost samo otvara prostor za novo nasilje. A država u kojoj se građani ponovno počinju bojati zbog svoje vjere ulazi u opasan krug iz kojeg je Sirija već jednom pokušala izaći.
Al-Suqaylabiyah zato nije samo jedna točka na karti Sirije. To je svojevrsni test nove države. Test hoće li se Sirija pretvoriti u zemlju u kojoj će zakoni vrijediti jednako za sve ili će njezina budućnost ponovno ovisiti o tome tko ima više oružja, više ljudi i veću moć.Odgovor na to pitanje neće dati politički govori iz Damaska, diplomatska priopćenja ni obećanja o novoj Siriji. Dat će ga ulice Al-Suqaylabiyaha, i, prije svega, sigurnost ljudi koji u njima žive. Jer upravo će sudbina kršćana i drugih manjina pokazati je li Sirija doista krenula prema miru ili je samo promijenila lice vlasti.
Na čelo Sirije došao je Ahmed al-Sharaa, bivši vođa Hayat Tahrir al-Shama (HTS), organizacije proizašle iz radikalnog islamističkog miljea i skupine koja je u prošlosti bila povezana s Al-Qaidom. HTS i s njim povezane skupine bile su optuživane za progone i nasilje nad vjerskim manjinama, uključujući kršćane. A sada je čovjek s takvom prošlošću postao međunarodno prihvaćen sugovornik i politički lider nove Sirije. Zapad, uključujući SAD, prihvatio je novu sirijsku stvarnost i počeo razgovarati s njim kao s partnerom. No međunarodno priznanje političke vlasti ne može izbrisati njezinu prošlost.
Zato će pravi odgovor dati vrijeme, i ulice Al-Suqaylabiyaha. Ne diplomatski saloni Washingtona, europske prijestolnice ili Damask, nego sigurnost ljudi koji ondje žive. Ako kršćani i druge manjine budu mogli živjeti bez straha, tada će se moći govoriti o novoj Siriji. Ako ne budu mogli, svijet će morati priznati da se promijenilo samo lice vlasti, a ne i sudbina onih koji su desetljećima plaćali cijenu sirijskog rata.
Otvori KEKS Pay
Dolazi vrijeme,uskoro,kad će se EU vratiti svojim kršćanskim kirjenima, a to onda znači ,evo na ovom primjeru iz Sirije di će se u sirijsku luku privezati ratni EU brodovi pokrcati sve sirijske kršćane i odvesti u EU ,a zausput iskrcati pune brodove muslimana.Ili tako ili nas neće biti!!Pa da vidite kako se muslimanska braća pi EU odriču islamskog ekstremizma.