Čitatelj Jozo Klarić, ujedno i član inženjerijskog voda 126. domobranske pukovnije u Domovinskom ratu, javio nam se u namjeri da podsjeti na jedan od uspješnih zadataka koju je njegov vod izveo 8. i 9. travnja 1995. godine na Dinari. Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
- Želim ovom malom crticom izvući iz zaborava sve hrabre ljude inženjerijskog voda 126. domobranske pukovnije, s posebnim naglaskom na mehaničare i bravare, malu ali uigranu ekipu koja je odrađivala svoje zadatke konstantno održavajući tehniku funkcionalnom i spremnom da u svakom trenutku odgovori na postavljene zadaće.
Dinara okovana ledom i snijegom nije nimalo gostoljubljiva. To smo brzo shvatili, prvi puta vidjevši prizore planine zamrznute s kadrovima polarnog ambijenta. Nije bilo izbora, morali smo se prilagoditi toj surovoj planini i svakodnevno voditi bitku s podivljalom prirodom. Svatko je tu bitku vodio na svoj način, ovisno koja postrojba je bila u pitanju i kakvi su zadaci bili postavljeni.
Inženjerijski vod 126. pukovnije tu bitku vodio je bez odmora, po cijeloj dužini bojišnice. Nije bilo stajanja jer je bilo potrebno svakodnevno probijati puteve, ljude 'ukopati', izraditi skloništa od betonskih elemenata i održavati puteve prohodnim. To je ponekad izgledalo kao borba Davida i Golijata, no nismo popuštali.
Uz neravnopravnu bitku s prirodom, pred nama su bile zadaće koje smo morali odrađivati. Nakon jednodnevne akcije “Skok 1” i pomicanja crte bojišnice, odmah se pristupilo probijanju puteva i izrada skloništa za pješadiju. U svemu tome bitnu ulogu su imali strojevi koji su nam bili na raspolaganju. To su bili strojevi stari 15-ak i više godina, koji su se svako malo kvarili te ih je bilo potrebno “krpati”.
Održavanje tehnike u takvim uvjetima je zahtijevalo velike napore da bi bila spremna i mogla odgovoriti na zadatke koji su bili pred nama. Radeći na Stahlwolle buldožeru, iskusni strojar je na lijevoj gusjenici primijetio da nešto nije u redu, zaustavio je stroj da bi utvrdio o čemu se radi. Iskusno oko strojara je odmah utvrdilo problem. Bolcn koji spaja dvije papuče gusjenice samo je držao jednim malim djelom i postojala je ozbiljna prijetnja da ispadne iz ležišta, da se cijela gusjenica raspadne. U tom trenutku stroj se nalazio na vrhu goleti i postojala je opasnost da bude meta artiljeriji i protuavioncu s četničkih položaja na Opsenjaku. Nije bilo nikakve mogućnosti za prebacivanje stroja u sigurnu zonu.
Na dojavu kvara iz baze u Vještić gori bilo nam je potrebno pola sata skakanja i veslanja po nečemu što se nazivalo put. To je bio čudan miks snijega i ledene kore ispod koje je izbijala blatna kaljuža s dodatkom kamena živca. Negdje se nalazio na sredini i nije se mogao zaobići, pa ga je bilo potrebno svladavati silom i masom terenca. I tu je bilo borbe, bilo je potrebno zaletjeti se terencom i frontalnim skokom savladati prepreku.
Video - Operacija Poskok 1
Nakon dolaska na sami kraj šume u blizinu stroja, ostavili smo auto i krenuli pješice do stroja da bi utvrdili koliko je kvar i što je potrebno od alata da bi ga otklonili. Prilazeći stroju jedan dio mozga je svjestan situacije i činjenice da kvar moramo otkloniti, dok drugi dio pomno osluškuje i iščekuje razvoj situacije. Taj naš čuvar bio je napregnut kao struna i spreman na skok i zalijeganje, ukoliko bi bili izloženi opasnosti granatiranja.
Pogled na kvar smo vrlo brzo obavili i utvrdili da moramo u Sinj po boce s plinom i kisikom, alatom koji će nam biti sutra potreban.
Bilo je potrebno bolcn nabiti i vratiti u ležište te spojiti papuče i osigurati osiguračem. Nije to bio velik zadatak, no kada sve to moraš obaviti na prvoj crti i na brisanom prostoru onda se osjećaš kao glineni golub na streljani.
Sumrak je padao kada smo se izvukli iz Vještić gore, krenuli preko Poviruša i Sedme spore, putem koji je lomio i nas i terenca. Kada smo se spustili na Vrdovo i krenuli prema Sinju bila je večer. Nije bilo previše vremena jer je pješadija bila “gola” na položajima, te smo u večernjim satima pripremili alate, da bi ujutro mogli krenuti što prije.
Od logistike smo dobili vozača i Tam 150, a boce s plinom i kisikom smo koristili od našeg bravara Blaža Jozića koji je sve svoje alate stavio na raspolaganje inženjerijskom vodu, a njegova radionica je ujedno bila glavna garaža za popravak većeg djela bravarskih i mehaničarskih radova.
Ujutro nakon ukrcaja alata krenuli smo put Dinare koja je tog dana bila pitoma, nije bilo vijavice ni snijega. Sunce je granulo, a njegove zrake su godile i bar na trenutak smo zasluženo uživati u toplini. Nakon što smo preko Bitelića grede stupili na Vrdovo, Dinara se počela pripremati za dobrodošlicu. Krenuvši brisanim prostorom vrdovskog platoa fijuk bure kao da nas je pozdravljao, zaigravši poznati nam ples, uhvativši se u kolo sa snježnim pahuljicama.
Čekao nas je uspon Peratovac i ulazak u srce dinarskog gorja. Čekali su nas mnogi prevoji i usponi, ubrzo je ponovno sve zabijelilo jer je počeo padati na mahove gust snijeg. Vrludava staza nam je bila dobro poznata, no našem vozaču nije bilo svejedno jer mu je to bilo vatreno krštenje, vožnja po terenu kojeg nije ni u mislima mogao zamisliti. Nije baš ugodno za nekog tko je po prvi puta krenuo na Dinaru. Već nakon uspona preko Peratovca vozač je krenuo u priču sam sa sobom i logističarima koji su ga poslali na zadatak koji nije trebao ni dobiti.
Prije same raskrsnice za Rujane, zvane Sedma spora, dolazili smo na najkritičniji dio za novog vozača. Najprije ga je čekao oštri desni zavoj na samom vrhu jaruge gdje u jednom trenutku cesta nestaje iz vidnog polja, tako da u trenutku izgubiš tlo pod nogama. To smo ipak prošli bez problema jer smo vozača obavijestili koji ga zavoj čeka. Dočekavši se ponovno na kotače, spuštali smo se u jarugu a uspon dugačak 50–ak metara je bio mnogo zahtjevniji i za nekog tko se po prvi puta uspinje taj uspon je bio kao noćna mora.
Na licu vozača su se miješale emocije straha i ljutnje dok je kamion gubio na brzini, vidjeli smo da neće izaći do vrha jaruge. Kada je 150-ica stala vozač je grčevito povukao zračnu kočnicu, zaustavio se ni na nebu ni na zemlji. Ni nama koji smo bili u kamionu nije bilo svejedno shvativši da vozač, ni kriv ni dužan, nema iskustva ni rutine za takvu zahtjevnu dionicu. Tada u svoje ruke uzima volan Petar Žolo, uključuje reduktore i polagano mic po mic kopajući gumama snijeg izvlači nas na vrh jaruge.
Poslije tog djela koji je po konfiguraciji bio dosta zahtjevan, ostaje nam dobro poznata borba s kozjom stazom preko Poviruša, ulazak u Vještić goru i dolazak do Stalwole. Nakon dva sata putovanja 'kočnice u nama' su dobrano otpuštene. Umorni od silnog skakanja po kamenjaru, jednostavno nismo bili svjesni one streljane koja nas je dan ranije dočekala na brisanom prostoru tijekom popravka gusjenice.
Ušli smo 150-icom do samog stroja izvlačeći plin i kisik, manige, aparat te smo počeli popravak. Istovremeno bili smo u pripravnosti za skok u zaklon u slučaju opasnosti, iako pravog zaklona zapravo nije ni bilo.
Nakon petnaestak minuta grijanja piksni i nabijanja bolcna sve je sjelo na svoje mjesto, nije bilo nepredviđenih okolnosti koje bi zakomplicirale situaciju. Alat i boce ubacili smo na brzinu u kamion i vozač je krenuo natrag u sigurniju zonu, a za njim i stroj. Sklonivši se s brisanog prostora, završili smo popravak.
Svatko je na svoj način pridonio djelovanju Hrvatske vojske u ekstremno teškim uvjetima, no bez obzira na sve nije bilo uzmaka - zaključio je Jozo Klarić.
Video - Prvi veliki poraz Ratka Mladića
Hrvatskog vojnika ništa ne može zaustaviti. Sa Domovinom u srcu i puškom u ruci strah i trepet je svim životinjama s Istoka. Uvijek i sve za nju.