Naslovnica Vijesti Hrvatska

Avantura života: Putovima izbjeglica od Jordana do Hrvatske

U 2015. godini, kada su u Hrvatsku ulazile tisuće izbjeglica, rođena je ideja o hočašću putovima izbjeglica
26. listopada 2016. u 10:45 9 komentara 2394 prikaza
Putopis Gorana Blaževića
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/8

Putopisac, pustolov i hodač Goran Blažević rođen je u Kopru (Slovenija) 1983., ali živi u Hrvatskoj, u malom selu Barboju na sjeveru Istre, a materinski jezik mu je talijanski. Životni stil nudi mu puno slobodnog vremena, radi šest mjeseci godišnje, a ostalo vrijeme provodi radeći ono što voli, uglavnom putuje.

Putovao je klasično, autobusom, vlakom i automobilom, a okušao se i u autostopiranju. No, brzina i obveze tijekom takvih putovanja nisu ispunjavali njegova očekivanja, sve dok nije shvatio da treba usporiti putovanje i na taj način polako usporavati i sebe.

Pronašao cilj

Camino je bilo njegovo prvo hodačko iskustvo, no želio je još dublje zaroniti u ritam hodačke neizvjesnosti. Zato je krenuo u nove avanture, a najveća je ova na kojoj je sada – putovima izbjeglica, pješice od Jordana do Hrvatske. Njegova putovanja možete pratiti na blogu “Svijetom bez žurbe” na Večernjakovoj blogosferi http://blog.vecernji.hr/svijetom-bez-zurbe i na facebook stranici: goran blazevic 4km/h
 https://www.facebook.com/goranblazevic4kmh/a”.

Težak je osjećaj da samo zato što imaš drukčiju putovnicu imaš i prednost

Putnička priča Gorana Blaževića počela je 2003., kad je s nekoliko prijatelja krenuo na svoje prvo višednevno planinarenje. Cilj je bio prehodati put od Krasnog do NP Sjeverni Velebit prateći Premužićevu stazu do planinarskog doma Alan i potom se spustiti do Jablanca. Tada se kod njega rodila ljubav prema hodanju, pustolovini i sporom kretanju. Na put izvan Hrvatske prvi put krenuo je 2009. i putovao vlakom Balkanom sve do Turske.

– U mjesec dana života na cesti, suočavanja sa samim sobom i vlastitim strahovima i predrasudama koji u sigurnosti doma ne izlaze na vidjelo, shvatio sam da mi se putovanja sviđaju i da u tim lutanjima učim o sebi i životu više nego u bilo kojoj školi – kaže Goran. Već 2010. s grupom prijatelja krenuo je na Camino de Santiago, hodočasnički put dug 860 kilometara, koji spaja francuski dio Pireneja s obalom Atlantskog oceana u Španjolskoj.

Ondje je sreo prve putnike hodače koji su kao i on pratili smjer prema oceanu, ali i vidio nekolicinu onih koji su svoj put započeli daleko od označenih i dobro opskrbljenih ruta Camina i koji su svoje putovanje započeli od svojih kućnih pragova, kao i one koji su planirali hodati daleko prema Africi. Upitao se kako je to kad se hoda po rutama na kojima ne postoji jeftin smještaj za hodača i kakav je osjećaj prolaziti kroz mjesta gdje je hodač rijetkost. Zanimala ga je ta dimenzija putničke neizvjesnosti.

Hodam za sebe jer želja za dokazivanjem u društvu je nestala, radim to jer to volim

– Misli o dalekim metama poput Jeruzalema, Meke ili Kailasha često su me pratile, ali bio sam svjestan koliko malo znam o njima i koliko sam još nespreman. Propješačio sam 2011. Istru. U ruksaku sam nosio sve što mi je bilo potrebno za život, osim šatora. Želio sam upoznavati ljude koji žive u selima kroz koje prolazim, iskusiti sreću u prepuštanju gostoljubivosti domaćina. Na kraju svakog dana netko bi me ugostio i pronašao mi suho skrovište. Mještani su mi nudili garaže, nedovršene dijelove svojih kuća i nadstrešnice domova, ali ono što me najviše privlačilo bili su ljudi i njihove priče – prisjeća se.

Tako je 2012. krenuo iz vlastite kuće u smjeru Rima. Kad se vratio, hodačko iskustvo koje ga je obogatilo duhovno i umno bilo je teško zadržati u svakodnevici. I nikako mu nije bilo jasno zašto radost koju osjeća na putu ne osjeća kod kuće.

– Zašto sam na cesti sretniji? Zbog čega u fizičkoj patnji i samoći pronalazim zadovoljstvo? Odgovor sam dalje tražio u svojim lutanjima i osvijestio činjenicu da mi u svakodnevici nedostaje cilj koji postoji u hodanju – prisjeća se.

Hodao je dalje i opet se vratio na Camino de Santiago, lutao po unutrašnjosti Istre i obroncima Velebita, tražeći odgovor na pitanje zašto to radi i za koga točno hoda. Odgovor se polako kristalizirao.

– Hodam radi sebe, jer želja za dokazivanjem u društvu odavno je nestala. I to radim zato što to volim! Simbolika hodanja postala je sastavni dio mojeg života. Sve što započnemo moramo pratiti istom pažnjom od početka do kraja. Kad hodam, imam cilj i svaki je korak približavanje realizaciji tog cilja. U tome pronalazim zadovoljstvo i ispunjenje. Prihvatio sam činjenicu da su hodanje i lutanja moj san i u tome pronašao svoj cilj – zaključuje.

Nakon više od pet godina priprema i razmišljanja, osjetio je da je spreman za veće pothvate. Pustinja, Jeruzalem i Kailash činili su mu se sada manje daleko, dohvatljivo. Odlučio je krenuti prema ostvarivanju vlastitih snova, korak po korak – bez žurbe. Iako je 2015. daleko iza nas, još se sjećamo tisuća ljudi koje su ulazile u Hrvatsku. Tada mu se rodila ideja o hodočašću putovima izbjeglica. Iako svjestan da njegovo hodanje neće ništa promijeniti, želi upozoriti na stvari o kojima se ne priča. Napraviti to za sve one koji su daleko od doma i koji se možda u njega nikad neće vratiti.

Za milijun i pol Sirijaca koji su sklonište našli u Jordanu, za dva i pol do četiri milijuna izbjeglica u Turskoj, za 60 tisuća njih na grčko-makedonskoj granici, za 800.000 izbjeglica koji su prošli kroz Hrvatsku prije nego što je balkanska ruta zatvorena. Za Palestince i Iračane koje su svi zaboravili. Za muslimane koji se u medijima prikazuju kao barbari već 15 godina, za njihovu gostoljubivost koju se nada dokazati.

– U studenome 2015. prvi put pomišljam na varijantu da umjesto da idem prema Jeruzalemu, krenem otamo, polagano, prema doma. Od Petre do Umaga, prolazeći kroz Izrael, Cipar, Tursku, Grčku, Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru do vlastite kuće. Putovima izbjeglica koji napuštaju domove tražeći bolju budućnost, vraćam se svom domu, idem prema sebi, prema onome što jesam – kaže. Nakon što je radio 14 sati dnevno da bi si to mogao priuštiti, Goran Blažević na put je krenuo početkom listopada rutom Milano - Atena - Amman. Išao je do pustinje Wadi Rum kroz koju je jahao i Željko Malnar, a nakon toga do Petre koju su sagradili Nabetejci i gdje je započeo hodanje.

Želi ukazati na stvari o kojima se ne priča, želi dokazati da muslimani nisu barbari

Do sada je prošao kroz Wadi Musu gdje je Mojsije štapom udario o kamen iz kojeg je potekla voda. Prateći državnu cestu 35, poznatu pod imenom Cesta kraljeva, poput starih hodočasnika koji su nekoć hodali u smjeru Jeruzalema i Meke, prošao je kroz templarske utvrde Shobak i Karak, sve do planine Nebo gdje je Bog dopustio Mojsiju da ugleda Svetu zemlju prije smrti. Nastavlja dalje, prema mjestu Isusova krštenja na rijeci Jordan. Kroz Amman je pratio cestu sjeverno od glavnoga grada do granice s Izraelom. Nakon ulaska u Svetu zemlju stiže u Jeruzalem.

Strah od nepoznatih

Na pitanje što mu je do sada bilo najljepše, a što najteže, Goran Blažević kaže:

– Najljepše mi je bilo beduinsko vjenčanje i spavanje sa starim beduinom pod otvorenim nebom, kao i svakodnevno gostoprimstvo ljudi koje sam susretao putem. Jeruzalem je čaroban! Težak je bio prelazak granice i osjećaj da samo zato što imaš drukčiju putovnicu imaš i prednost. Palestinci moraju, za razliku od ostalih, proći beskrajne kontrole i procedure prije prelaska granice. Dionica do Jeruzalema bila je najteža. Vrućina, 38 km uzbrdo, tri nova žulja, prometna cesta, grozno... A i poprilično me usporilo trovanje hranom, a možda i vodom, u Jordanu – priča o svemu što mu se do sada dogodilo.

Na pitanja koliko je sigurno tako putovati i gdje se osjećao najnesigurnije, Goran kaže:

– U nesigurne zemlje nisam putovao. Ići u Kongo, Somaliju ili Nigeriju bilo bi jako neodgovorno. Što se tiče drugih zemalja, mislim da svuda ima dobrih i loših ljudi i sve ovisi o našoj sreći na koga ćemo naići. Na ovom mojem putovanju očekujem da ću najviše teškoća imati što ću biti bliže kući, i to zbog toga što su u Europi ljudi jako podložni sumnji i strahu od nepoznatih prolaznika, a to ću uskoro biti ja! Kad se uzme u obzir da idem preko graničnih prijelaza i kroz zemlje kroz koje su prolazili izbjeglice, strah je sigurno još veći. No, ja na sve to gledam kao na jedan veliki društveni eksperiment – ističe.

Gorana Blaževića sada čeka 100 kilometara do Tel Aviva, odakle će dalje u Cipar, Tursku, Grčku... Svaki će dan biti nova borba, svaka zemlja kao posebna dionica, više od 3500 kilometara do njegova Barboja!

>> Pješice od Jordana do Hrvatske: Pozdrav Jordanu i ulazak u Palestinu

>> Posjetite blog Gorana Blaževića 'Svijetom bez žurbe'

>> U Pragu podignuta spomen-ploča u čast Josipa Jurja Strossmayera

Hrana
Mood food
Hrana za dobro raspoloženje: Doznajte što bi trebalo jesti da se osjećate sretnije

A1 izdvaja za Vas

  • mobitel20:

    Jos jedan koji melodramaticno opravdava Soroseve dolare. Predlazem da skrati put...neka samo ode u susjedstvo...ne treba do Europe,kao ni "izbjeglice".

  • Avatar lunar777
    lunar777:

    Opet anacionalno ljevičarenje tipa " ljudi zaboravite naciju i nacionalne države, naselit ćemo vam milijune muslimana i uništiti identitet stare Europe. Mosh mislit, ljevičarski soreševski mokri san.

  • Avatar Oberstleutnant
    Oberstleutnant:

    prestanite nas trovat' s "izbjeglicama" pod krinkom laznog samaritanstva! vecina jos uvijek dobro vidi o cemu se tu zapravo radi!