U ožujku 1879. newyorška policija nije uspijevala održati red pred dvoranom na Aveniji Madison. Unutra su četvorica muškaraca danima kružila stazom posutom štavljenom korom, dok su se vani ljudi gurali i rušili ograde pokušavajući ući. Tijekom tog tjedna dvoranom je prošlo više od 80.000 gledatelja. Brokeri s Wall Streeta zanemarivali su burzovne trake kako bi doznali međurezultat, a jedan je brooklynski svećenik u nedjelju s propovjedaonice grmio da je riječ o barbarskoj zabavi kojoj nema mjesta među civiliziranim ljudima.
Amerikanci su taj sport nazivali "pedestrianism", a kod nas se uglavnom prevodi kao "natjecateljsko hodanje". Pravilo je bilo jednostavno, pobjeđuje onaj tko za šest dana prijeđe najviše milja. Nagrade su dosezale desetke tisuća dolara, a oklade su bile još veće. Edward Payson Weston, 21-godišnji putujući prodavač knjiga iz Bostona, kladio se 1860. s prijateljem da Abraham Lincoln neće postati predsjednik. Uvjet je bio da gubitnik oklade pješice ode u Washington na inauguraciju. Lincoln je pobijedio. Weston je 22. veljače 1861. krenuo od bostonske vijećnice i pred sobom imao 478 milja, oko 770 kilometara, i deset dana da dođe na cilj. Hodao je kroz snijeg, kišu i blato, više puta padao, jeo u hodu i rijetko spavao dulje od nekoliko sati. U Washington je stigao 4. ožujka u pet sati poslijepodne, nekoliko sati prekasno za prisegu. Navečer je ipak bio na inauguracijskom balu, a novi mu je predsjednik osobno stisnuo ruku i ponudio da mu plati povratnu kartu za vlak. Weston je odgovorio da će se vratiti pješice. Od same oklade dobio je, prema vlastitom svjedočenju, vrećicu kikirikija. Ali, zapeo je za oko novinarima koji su, pišući o njemu, punili naslovnice na cijeloj istočnoj obali SAD-a. Tada je shvatio da se od hodanja može živjeti.
Do kasnih 1860-ih Weston je od vlastitih nogu napravio biznis. Godine 1867. za 26 dana prehodao je 1200 milja od Portlanda u Maineu do Chicaga i zaradio 10.000 dolara, a usput je držao predavanja o zdravstvenoj koristi hodanja. Primao je i prijetnje smrću od kockara koji su se kladili protiv njega, a jednom su ga i napali. Format koji će osvojiti svijet bio je utrka na šest dana. Trajala je od ponoći u nedjelju do ponoći u subotu jer se nedjeljom nije smjelo natjecati. Weston je majci obećao da između subotnje i nedjeljne ponoći neće hodati, i držao se toga cijeli život. Uzor svima bio je škotski plemić Robert Barclay, koji je početkom stoljeća prehodao tisuću milja u tisuću uzastopnih sati, hodajući po jednu milju svaki sat čime se na otprilike mjesec i pol dana lišio sna duljeg od četrdesetak minuta. Taj je princip planirane neispavanosti postao srž sporta.
Westonov najveći suparnik bio je Daniel O'Leary, irski doseljenik iz okolice Corka, koji je u Chicagu prodavao knjige od vrata do vrata. Pobijedio ga je 1875. u Chicagu i ponovno 1877. u Londonu. Uzbuđenje oko tih dvoboja navelo je britanskog zastupnika i sportskog zanesenjaka sir Johna Astleyja da 1878. ustanovi seriju utrka za naslov svjetskog prvaka i pojas koji je nosio njegovo ime. Do kraja te godine u Americi i Britaniji održane su već 44 šestodnevne utrke. Sport je postao industrija, pojavile su se šestodnevne utrke u plivanju, klizanju, konjičkom sportu, pa čak i u guranju tačaka. Trećim Astleyjevim pojasom, onim iz ožujka 1879., O'Leary je trebao potvrditi treću uzastopnu pobjedu i pojas zadržati zauvijek. Umjesto toga slomio se trećeg dana, na 215 milja. Liječnik je poslije za probleme okrivio zrak u dvorani, mješavinu prašine, dima i ustajalosti koju je opisao kao otrovnu. Pobijedio je Englez Charles Rowell, koji je u šest dana prešao 500 milja, odnosno nešto više od 800 kilometara.
Prva ženska šestodnevna utrka održana je 1876. u Chicagu, a Bertha von Hillern privlačila je u Novoj Engleskoj i do 10.000 gledatelja dnevno. Sve je nadmašila Engleskinja Ada Anderson, bivša glumica, pjevačica i cirkusantica. U Mozart Gardenu u Brooklynu 16. prosinca 1878. počela je hodati četvrt milje svakih 15 minuta i to ponovila čak 2700 puta zaredom. Trebalo joj je 28 dana, nije smjela spavati dulje od dvadesetak minuta odjednom, a ukupno je prehodala 675 milja. Publika nije gledala samo hodanje. Madame Anderson bi nakon kruga izašla na pozornicu i otpjevala Verdijevu ariju, prihvatila izazov neke amaterke iz Hobokena i porazila je, pa se vratila u novoj baršunastoj haljini. Hranila se odrescima, goveđim čajem, portom i šampanjcem. Kad je 13. siječnja 1879. završila, na krov kočije koja ju je čekala podignuta je košara šampanjca. Njezin je primjer potaknuo stotine žena da hodaju za novac i za zdravlje, u vrijeme kad se ženski atletski napor smatrao nepristojnim. Sport je brzo nestao. Devedesetih godina 19. stoljeća pojavio se bicikl, a s njim i šestodnevne biciklističke utrke. Ubrzo su se razvili i momčadski sportovi s jasnim pravilima i kraćim trajanjem. Gledati čovjeka kako danima kruži stazom odjednom je postalo dosadni relikt prošlosti.
Ipak, stari su mu sudionici ostali vjerni. O'Leary je 1907., u 63. godini, u Cincinnatiju prehodao milju na početku svakog od tisuću uzastopnih sati. Weston je 1909., na svoj 70. rođendan, krenuo iz New Yorka i za nešto više od stotinu dana stigao do San Francisca. Posljednji veliki pohod izveo je u 74. godini. Do kraja života propovijedao je hodanje i upozoravao da automobil od ljudi stvara lijenčine. Godine 1927. na brooklynskoj ga je ulici udario taksi. Prvi profesionalni hodač svijeta ostatak je života proveo u invalidskim kolicima i umro 1929., u devedesetoj. Procjenjuje se da je u karijeri prehodao oko 100.000 milja.
Otvori KEKS Pay
