U ratu u Bosni i Hercegovini Hrvati i Muslimani, današnji naziv za Bošnjake, najprije su se suočili s napadima srpskih snaga i Jugoslavenske narodne armije (JNA), a potom su u dijelu zemlje međusobno zaratili. Istodobno se u zapadnoj Bosni vodio i sukob među samim Muslimanima, a u Hrvatskoj je trajao Domovinski rat, čija su se bojišta na više mjesta izravno povezivala s događajima preko granice.
Takvom razvoju prethodio je raspad Jugoslavije i razilaženje njezinih republika oko budućnosti zajedničke države. Hrvatska i Slovenija predlagale su konfederaciju, dok je vodstvo Bosne i Hercegovine (BiH) isprva tražilo rješenje u očuvanju Jugoslavije.
Već 1991. godine, na putu prema Dubrovniku su razarana sela u istočnoj Hercegovini s većinskim hrvatskim stanovništvom zbog čega se otvaralo pitanje: Tko može zaštititi stanovništvo ondje gdje središnja vlast u Sarajevu nije mogla zaustaviti napade? U takvim okolnostima počelo je političko i obrambeno organiziranje Hrvata u BiH, čija će uloga postati predmetom suprotstavljenih tumačenja.
Širenje rata pratili su odlasci izbjeglica u Hrvatsku i pokušaji međunarodnog posredovanja. Mirovni prijedlozi otvarali su pitanje unutarnjeg ustroja zemlje, dok su se na bojištima mijenjali odnosi snaga. Sukob Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH dodatno je otežao traženje dogovora.
Daytonski sporazum završio je rat, ali rasprave o odgovornosti političkih vodstava i položaju Hrvata time nisu zaključene. O tome je u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI pričao dr. Ante Nazor iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ujedno i stručni savjetnik projekta.
Granice i pravo na ravnopravnost
Prema memoarima utjecajnog bošnjačkog političara Muhameda Filipovića, na koje se Nazor poziva, Franjo Tuđman je u travnju 1991. suradnicima Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, predložio da se BiH pridruži Hrvatskoj i Sloveniji. Izetbegović je, međutim, rješenje vidio u očuvanju Jugoslavije.
„Predsjednik Tuđman 11. svibnja 1993. započinje govor da je za održavanje Bosne i Hercegovine, ali ne kao unitarne države, nego kao zajednice tri konstitutivna naroda na konfederacijskim osnovama. Znači, to je politika Hrvatske prema BiH, to je konstanta hrvatske politike. Govori kako postoje ekstremisti na jednoj i na drugoj strani, ali i da je ipak veća krivnja za taj sukob na muslimanskim ekstremistima“, ističe Nazor.
Posebno mu je sporna Izetbegovićeva izjava od 6. listopada 1991. kojom se ogradio od rata i praktično izjednačio agresora i žrtvu. Iako priznaje nemoć Sarajeva da zaustavi JNA i srpske snage, zamjera mu izostanak osude napada na hrvatska naselja u BiH i proglašenje „neutralnosti“ BiH u trenucima dok te snage ubijaju Hrvate u njima.
Osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 18. studenoga 1991. zato tumači kao odgovor na izostanak zaštite, usklađen s tadašnjim ustavom BiH.
Obrana s obje strane granice
Kako je velik dio napada na Hrvatsku dolazio iz BiH, Nazor ističe da teritoriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine čine jedinstveno ratište.
„Uzrok rata u Bosni i Hercegovini je, kao i u Hrvatskoj, velikosrpska politika. Osjetili su se nadmoćnijima, imali su uz sebe i Jugoslavensku narodnu armiju i bili su uvjereni kako će vojno ispuniti sve ciljeve na koje Hrvati i muslimani nisu mogli pristati“, smatra Nazor.
Međunarodnoj zajednici zamjera zakašnjelu reakciju na širenje rata. Za sigurnost hrvatskog juga, ali i opstanak BiH, presudnim smatra otpor hrvatskih snaga 1992. kod Livna i Šujice te na prijevoju Stolovi. Borbe su se vodile i u Bosanskoj Posavini. Ondje je većina teritorija ipak izgubljena, ali Orašje se održalo.
Nazor smatra da bi opstanak Bosne i Hercegovine bez hrvatskog doprinosa bio znatno teži. Pritom naglašava važnost sudjelovanja Hrvata na referendumu o neovisnosti BiH, koji bez njihove potpore ne bi uspio. Njihov izlazak na glasanje i hrvatsko priznanje BiH, što Srbi i Srbija nisu učinili, navodi kao argumente zbog kojih odbacuje tvrdnje o dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli susjedne države.
Hrvatska je, prema podacima Ureda za izbjeglice koje navodi, od početka rata do ožujka 1994. ukupno zbrinula oko 600 tisuća izbjeglica iz BiH, među njima oko 425 tisuća Muslimana. Pomoć je uključivala i liječenje pripadnika Armije BiH i civila muslimana ranjenih u BiH u hrvatskim bolnicama.
Kako su saveznici postali protivnici
Hrvatsko-bošnjački sukob Nazor povezuje s razilaženjem oko budućeg ustroja države. Smatra da je bošnjačko vodstvo potiskivanjem Hrvata iz središnje Bosne nastojalo nadoknaditi teritorijalne gubitke od srpskih snaga i ostvariti cilj homogenog muslimanskog teritorija s izlazom na Jadransko more, što vidi i u ciljevima operacije Neretva 93, koju je Armija BiH pokrenula u rujnu 1993.
Povremeni sukobi iz 1992., prema njegovu prikazu, u travnju 1993. prerastaju u neprekinuti hrvatsko-muslimanski rat u dijelu BiH koji traje do Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994.
„Ako govorimo o sukobima u BiH, treba spomenuti i treći sukob koji je bio među Muslimanima na prostoru zapadne Bosne između Armije BiH i snaga koje su bile uz Fikreta Abdića. Te su snage surađivale sa srpskim snagama protiv Petog korpusa Armije BiH. Ovo samo pokazuje koliko je složena situacija bila u Bosni i Hercegovini. Kad znamo koliko je i međunarodna zajednica lutala u traženju rješenja za mir u BiH, smiješno mi je čuti osude da su za sve krivi hrvatska politika i predsjednik Tuđman“, smatra Nazor.
Sve koji govore o hrvatskoj agresiji na BiH Nazor podsjeća da se istodobno ratovalo i u Hrvatskoj, gdje su, primjerice, operacija Maslenica i srpski protuudari nakon nje vezivali najbolje hrvatske postrojbe. Zato prestanak hrvatsko-bošnjačkog rata smatra strateški važnim za Hrvatsku, ali i za BiH.
Sporazumi koji su mijenjali zemlju
Međunarodni prijedlozi mijenjali su se s odnosima snaga na terenu. Nazor spominje Cutileirov plan o tri entiteta koji je Izetbegović odbio, zatim Vance-Owenov prijedlog o devet provincija i područjem Sarajeva te Owen-Stoltenbergov plan triju teritorijalnih jedinica, kojim su, u odnosu na prethodni plan, prihvaćeni hrvatski teritorijalni gubitci nakon ofenzive Armije BiH.
Hrvatsku pomoć Bihaću 1995. smatra ključnom za sprečavanje novog genocida nad Bošnjacima-muslimanima poput srebreničkog.
Daytonsku podjelu na Republiku Srpsku i Federaciju BiH ocjenjuje nepravednom jer je, smatra, dodjelom približno 49 posto teritorija Republici Srpskoj nagrađena agresija. Sporazum je zaustavio rat, ali je prema njegovu mišljenju ostavio trajnu nestabilnost.
Zločini i odnos prema prošlosti
Govoreći o zločinima, navodi i one hrvatskih snaga. Smatra, međutim, da su zločini Armije BiH nad Hrvatima u hrvatskim medijima prešućivani, što povezuje s pokušajem nametanja negativnog prikaza Tuđmanove politike prema BiH.
Zato inzistira na cjelovitom čitanju izvora te izdvaja radove Davora Marijana i Ivice Lučića kao izvor za raspravu s kolegama iz susjednih zemalja.
Herceg-Bosnu pritom povezuje sa sjećanjem ljudi koji su njezino osnivanje doživjeli kao uvjet opstanka.
„Pogledajte zastavu koja se 13. rujna 1995. godine zavijorila na Jajačkoj tvrđavi. To je ta zastava Herceg-Bosne, to je zastava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, to je zastava koja je donijela slobodu i Bošnjacima u Jajcu. Hrvatske snage oslobodile su Jajce. Nećemo to zaboraviti“, zaključuje Nazor.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
