Hrvatski politički vrh, od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, do šefa Sabora Gordana Jandrokovića, iznikao je iz diplomacije i njihov je izbor trebao predstavljati zicera (i) za hrvatsku vanjsku politiku. U njenu sukreiranju pridružila im se i iskusna Marija Pejčinović Burić, pa se činilo kako će ovi iskusni, karijerni diplomati, potekli sa Zrinjevca odakle su se nastavili uspinjati visokim institucijama Europske unije i NATO-a, vješto artikulirati i trasirati hrvatske vanjskopolitičke interese, riješiti nemale točke prijepora sa susjedima i čvrsto pozicionirati Hrvatsku na političku i gospodarsku kartu Europe i šire.
Događa se, međutim, upravo suprotno. Odnosi Hrvatske sa susjedima na najnižim su granama: Slovenija nam podmeće noge gdje stigne, unatoč kompromitiranoj arbitraži koju nitko od naših diplomata nije okrenuo u našu korist, u taj se isti vlak ne tako davno utrpala i Mađarska otkuda su poručili kako neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvo u Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) zbog neriješenih odnosa prema MOL-u i njezinu šefu Zsoltu Hernadiju, iz navodno prijateljske BiH Bakir Izetbegović zaziva medijaciju između dviju država zbog gradnje Pelješkog mosta, iz Srbije pak stižu novi teritorijalni prijepori, podgrijavani tezama da Vukovarska i Šarengradska ada pripadaju Srbiji, dok Crnogorci uporno svojataju Bokeljsku mornaricu bez, još uvijek, primjerenog odgovora službenog Zagreba. Kao da ni to dovoljno, proteklih dana svjedočimo uistinu šizofrenoj situaciji prethodno viđenoj još jedino u stihovima Vjekoslave Huljić: “Trebam te ja, nije način da okrećeš mi leđa zato jer smo razlika, k’o minus i plus, k’o Amer i Rus, u mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus”. Evo čulo se neki dan da je premijer Plenković iz Hrvatske protjerao ruskog diplomata, a predsjednica Grabar-Kitarović u Hrvatsku pozvala predsjednika Vladimira Putina.
Daleko od toga da od Rusije treba stvarati neprijatelja, osobito u situaciji kada se ruski Sberbank vratio za pregovarački stol u Agrokoru, no zašto je predsjednica, sa smislom za tajming koji je već pokazala pozivajući Vučića u Zagreb usred afere s izložbom o Jasenovcu, baš prva od svih državnika morala Putinu čestitati na reizboru i podsjetiti ga na uzvratni posjet, a premijer se baš morao požuriti potjerati Rusa iz usluge Ujedinjenom Kraljevstvu koje je na izlaznim vratima iz Europske unije, premda slovenski primjer dokazuje da to ne mora biti imperativ?
Tražiti smisao u besmislu uzaludan je posao, bit će da je riječ o ambicijama koje nemaju nekih veza s nacionalnim interesom Hrvatske, koja trenutačno ima tri šefa diplomacije, ali ne i jedinstvenu vanjsku politiku: jednu proameričku, koju gura predsjednica, i jednu bruxellesku, koju zagovara premijer. Jedan u kupe, drugi u špade. Predsjednica je svojedobno najavila kako će “sukreirati” američku vanjsku politiku, sada se prebacila na rusku? Za jednu malu zemlju to je ipak previše (loše) diplomacije, premalo politike, a o državništvu nekom drugom prigodom.
Šta si di si , ni za di si nisi.