Bivši prvi čovjek propale JNA, trostruki optuženik i čovjek
s Interpolove tjeralice Veljko Kadijević ostao je nepokolebljiv
Jugoslaven i velikosrbin. Ne može prežaliti što nije uspio
spasiti Jugoslaviju, što srpski narod ne živi u zajedničkoj
državi, pa zbog toga svuda traži neprijatelje koji su ga u tome
onemogućili. To je zaključak nakon iščitavanja nekih
pojedinosti iz njegove najnovije knjige "Protivudar moje
viđenje raspada Jugoslavije", koju je objavio u Moskvi na ruskom jeziku
i nedavno je ondje i predstavio, a čije su izvatke u 11 nastavaka
objavile beogradske Večernje novosti.
Kadijević, naime, od siječnja 2001. živi u Moskvi jer mu je u Beogradu
postalo nesigurno nakon Miloševićeva pada. Kadijević u
knjizi Miloševića drži jednim od najodgovornijih za neuspjeh
JNA u očuvanju jugoslavenskog jedinstva, što obrazlaže ovako:
"Za vreme rata u Hrvatskoj, zbog nepostojanja normalne federalne
države, JNA je imala ogromnih teškoća od
političke, informativne i propagandne podrške, pa do
mobilizacije srpsko rukovodstvo je stalno ponavljalo kako
Srbija nije u ratu. Za koga je onda ratovala JNA? Takav stav srpskog
rukovodstva više je onemogućavao JNA, osobito u
mobilizaciji, nego celokupna delovanja spoljnih i
unutrašnjih neprijatelja. Druga fundamentalna razlika je u
odnosu prema celini srpskog nacionalnog korpusa. Ja sam uvek smatrao da
se jednako moraju tretirati i braniti interesi celine srpskog naroda,
kako Srba u Srbiji, tako isto i Srba u Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj.
Osim toga, smatrao sam da kada već faktički više nema
Jugoslavije kao celine, da će se srpski narod uspešnije
suprotstaviti i odbraniti svoj nacionalni interes, ako se odmah brani
ujedinjeno. To je, valjda, i vojničkom laiku jasno. Nažalost, dogodilo
se obratno, tučen je i definitivno dotučen upravo deo po deo
prvo Srbi u Hrvatskoj, potom Srbi u Bosni i Hercegovini, i konačno Srbi
u Srbiji.
Kadijević i Šljivančanin 1999. godine u Beogradu
Vrlo su karakteristične izjave Borisava Jovića, na primer, kako Srbi u
Srbiji nemaju ništa zajedničko sa Srbima preko Drine i Une,
osim imena.
Timski i solo
Bilo je i nekoliko drugih značajnih razlika generalne prirode, pre
svega, između Miloševića i mene, a koje su uticale na
različita gledanja, i, naravno, praktična delovanja. Ja sam se uvek
zalagao za timski rad, a on je solirao. Ja sam se maksimalno zalagao da
moj štab radi dobro i identifikovao se sa njim, bilo da su u
pitanju uspesi ili neuspesi. On je, nasuprot, prema svojoj ekipi uvek
imao distancu, pa ako uspe, tu je da taj uspeh koristi, a ako ne uspe,
žrtvuje ekipu i ljude. Naravno, da je to davalo negativne razultate."
Kadijević je i krunski svjedok da je Milošević od 6.
siječnja 1992., kad je dao ostavku, preuzeo potpunu kontrolu nad JNA.
Kadijević piše: "U tom svetlu smešno, da ne
upotrebim adekvatniji izraz, deluje izjava Slobodana
Miloševića data na takozvanom suđenju u Hagu da on nije
komandovao JNA, jer da je on komandovao JNA Jugoslavija bi bila
sačuvana. Milošević zaista nije komandovao JNA dok sam ja
bio savezni sekretar za narodnu odbranu (do 6. januara 1992. godine), a
od toga momenta je preuzeo apsolutnu komandu nad Armijom."
Opisao je što je dovelo do njegove ostavke, što
je napisao i govorio pred Predsjedništvom SFRJ, ali i
zašto je odbijao Miloševićev nalog da Armija
izvede vojni puč i preuzme kontrolu i vlast u cijeloj bivšoj
državi: "Dva dana nakon što je JNA efektno i vrlo lako
rasturila demonstracije u Beogradu i tako jasno svima u zemlji i
inostranstvu pokazala da neće dozvoliti nikakve nelegalne modele
zauzimanja vlasti, ja sam po pozivu Jovića došao u njegov
kabinet gde se već nalazio Slobodan Milošević. Nakon
pozdrava, Milošević je odmah, bez nekog posebnog
objašnjenja rekao da je situacija u zemlji takva da JNA
treba da preuzme vlast, pohapsi sve koga treba (naravno, on tada nije
video da bi trebalo pohapsiti 90 odsto hrvatskog, slovenačkog i
muslimanskog, veliki deo makedonskog, pa i srpskog naroda) i uvede red
u zemlji."
Mesićev upit
Kadijević je sazvao sastanak Štaba Vrhovne komande, koji je
odbio izvesti puč, ali je predložio uvođenje izvanrednog stanja.
Sazvano je Predsjedništvo SFRJ: "Sednica je održana na
ratnom komandnom mestu Vrhovne komande u Beogradu, koje je, inače,
izgrađeno sa veoma jakom protivnuklearnom,
protivbiološkohemijskom zaštitom. Većina članova
Predsedništva je prvi put bila na tom komandnom mestu.
Valjda zbog ratne atmosfere i režima koji je vladao na komandnom mestu,
ali i zbog straha, Mesić je mene pitao: Da li smo uhapšeni?
Ja sam mu odgovorio da, ako bi bilo hapšenja, sigurno ne bi
počeli s njim, niti sa bilo kojim članom Predsedništva SFRJ,
jer oni nemaju baš nikakvu vlast, niti se za bilo
šta ozbiljno pitaju u svojim republikama, odnosno
pokrajinama. Kada su se svi članovi Predsedništva upoznali
sa svojim kabinetima i vezama koje su imali na raspolaganju
unutrašnjim i spoljnim i kada su počeli vrlo mnogo
da koriste uglavnom spoljne veze, onda je valjda i Mesić video
besmislenost svoga pitanja. Mesić, Tupurkovski i Drnovšek su
najviše koristili spoljne veze. Mesić je stalno
obaveštavao Tuđmana, Drnovšek Kučana, a
Tupurkovski američku ambasadu u Beogradu. Tim putem dobijali su i
naknadna uputstva šta i kako da rade još za vreme
trajanja sednice. Pored toga, svako veče su svi članovi
Predsedništva odlazili u grad gde su i stanovali, tako da su
imali mogućnost za neograničene komunikacije sa kim su želeli."
Prijedlog je odbijen, pa se Kadijević uputio u Moskvu, da ispita može
li JNA računati na pomoć SSSR-a. Podržao ga je maršal Jazov,
ali Gorbačov nije htio niti čuti za njega. Kadijeviću je tada postalo
jasno da je kraj blizu pa naširoko opisuje svoje viđenje
uzroka krize i raspada Jugoslavije, a glavni mu je vanjski neprijatelj
Njemačka.
Životopis Veljka Kadijevića
Veljko Kadijević rođen je u Hrvatskoj, u Glavini Donjoj kod Imotskog 1925. godine, od majke Hrvatice i oca Srbina, a on se izjašnjavao Jugoslavenom. Za Drugog svjetskog rata borio se u partizanima, poslije je pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije. U JNA prošao je mnoge dužnosti, počevši od pomoćnika brigadnog i divizijskog političkog komesara, a vrhunac njegove karijere bilo je imenovanje za saveznog sekretara za narodnu obranu 15. svibnja 1988., na kojoj je dužnosti ostao do 6. siječnja 1992. godine. Zapravo, iznenada je otišao želeći spriječiti da ga Milošević smijeni. Nosi i najviši čin iz propale JNA, generala armije. Često je spominjano da ima i američku zaštitu, zbog činjenice da je u SAD-u 1963. završio američku vojnu akademiju. Amerikanci su, međutim, demantirali navode da je posljednjih godina živio na Floridi, kako se nagađalo, a u prilog tome da ga Amerikanci nikad nisu simpatizirali jer je bio tvrdi komunist, boljševik, navodi se podatak da su odbili liječiti ga 1992. godine, pa se morao zadovoljiti Vojnomedicinskom akademijom u Beogradu. Kako je imao efektivnu kontrolu nad jedinicama JNA za agresije na Hrvatsku, protiv njega su podignute tri optužnice te je raspisana međunarodna tjeralica.
