SUBOTA 14. 7.
Crkva kao
utočište grijeha
Opet svećenik pedofil, odnosno homoseksualni napasnik. Možda Crkvi
najteže pada, i možda joj je to najteže priznati, da svećenicima
postaju i mnogi ljudi koji sračunato svoje slabosti žele zaogrnuti
vjerom i mantijom. Prijatelj mi priča kako se zaprepastio kad je vidio
koji su učenici iz njegova naraštaja otišli u
sjemenište i na bogosloviju te se potom popeli na oltar.
Poslije ih je sretao, ali su mu i u svećeničkom ruhu bili jednako
odbojni zbog svoje loše naravi i ružnih sklonosti. Takvima
posebno pogoduje kriterij po kojem je najvažnije da nas je
što više izvanjski opredijeljeno za Boga, Crkvu,
obrede i sakramente, a najmanje je važno što se iza toga
krije. Pogoduje im zacijelo i oskudica svećeničkoga kadra, zbog koje se
ne pita tko će nam biti pastir, nego je dobro ako se javi bilo tko.
Svećenik pedofil, homoseksualni ili heteroseksualni napasnik i svećenik
kojemu pada na pamet zamisao da se u tornju zagrebačke katedrale otvori
restoran pripadaju istom bezboštvu kojeg se Crkva može
osloboditi samo strogošću izbora Božjih službenika. Često
nije nevolja u tome što i u Crkvi ima grešnika,
nego u tome što baš Crkvu biraju kao
utočište svoje grešnosti!
NEDJELJA 15. 7.
Poznati slučajevi i
anonimne žrtve
Antuna Gudelja, ubojicu osječkoga ratnog šefa policije
Josipa Reihla-Kira, Australija je izručila Hrvatskoj te je danas iz
zagrebačke zračne luke prevezen u osječki zatvor. Tako se po stoti ili
petstoti put obnavlja priča o jednoj ratnoj tragediji i zločinu, koji
zaslužuje suđenje i kaznu. Ali u debeloj sjeni toga zločina i te
tragedije godinama se uglavnom zaboravljaju drugi zločini i
više od tisuću ubijenih Osječana koji isto tako, ni manje ni
više, zaslužuju svoje ime i prezime, sjećanje, progon
ubojica i sudsku zadovoljštinu. O ubojstvu Reihla-Kira
toliko se pisalo kao da se u ratnom Osijeku nije ništa drugo
ni događalo! Zahvaljujući medijima, to ubojstvo, kao i nasilje nad
obitelji Zec u Zagrebu, uzdignuti su do ratne monumentalnosti prema
kojoj su beznačajne tisuće drugih žrtava, kao da ih nije bilo.
Poistovjećivanje rata s ovim ili onim slučajem, neprekidno propagiranje
tih slučajeva, snimanje filmova o njima kao o karakteru rata
krivotvorenje je upravo toga karaktera. Po čemu to neka supruga ili
rodbina nekog ubijenog u ratu stotine puta dobiva priliku u medijima, a
deseci tisuća drugih supruga i rođaka stradalih u ratu nikad ne
dočekaju ni takvu priliku ni sudsku zadovoljštinu, kao da je
riječ o žrtvama koje zaslužuju prezir?!
PONEDJELJAK 16. 7.
“Soka
bena” ima svoju vlast!
Negdašnji Meštrovićev atelje u Splitu bio je prvo
kupio jedan Mostarac. Kako GUP tu katnicu nije bio predvidio za
stambeni prostor, nego isključivo za restoran, razočarani ju je čovjek
jeftino prodao Nadanu Vidoševiću. Kako će se s dolaskom
novoga gradonačelnika, Ivana Kureta, GUP mijenjati, prenamijenit će se
i katnica, pa će predsjednik HGK-a moći u njoj stanovati!
Zašto će Kuret mijenjati GUP zbog jednog čovjeka? Bit će
zbog Vidoševićevih zasluga koje je imao u aferama
što su se jedna za drugom vukle cijelo vrijeme hrvatske
demokracije – te Dalmacijacement, te NK Hajduk, te hotel
“Split”, te sumnjivi aranžmani sa Slavkom Linićem
zahvaljujući kojima je ostao predsjednik Hrvatske gospodarske komore i
u Račanovu mandatu. Prošle je jeseni Vidošević,
zaustavivši promet u pola Hrvatske, iz Ravne Gore na svoje
imanje u Skrad prevozio lipu staru oko 250 godina i tešku 50
tona, što su mještani komentirali:
“Soka bena ima svaju vesejle” ili “Svaki
glupan ima svoje veselje”... U zemlji u kojoj se umjesto
lisičina dijele povlastice, u kojoj se umjesto primjene zakona nad
određenim osobama zbog tih osoba zakon mijenja – ne samo
stara lipa, ni Velebit ne mora ostati na svome mjestu.
UTORAK 17. 7.
Koliko kićenja za
banalnu otimačinu!
Najprije je državi drpio zgradu u kompleksu Vile Dalmacija u Splitu.
Zatim je državi drpio 40-ak milijuna kuna, koliko je koštalo
preuređenje te zgrade. Zatim je od poduzetnika drpio 30-ak milijuna
koji su dosad, kako piše Slobodna Dalmacija,
trošeni “na skupe avionske karte, mobitele i
catering.” Pogađate, riječ je o “znanstveniku
svjetskog ugleda” Miroslavu Radmanu, ravnatelju Instituta za
istraživanje života, MedILS-a, koji je prije nekoliko godina obećavao
novac iz inozemstva, nobelovce u Splitu, epohalna istraživanja... Kad
su bogatuni vidjeli kako troši novac, kako uza svoj ne želi
nikakav drugi nadzor u Institutu, i kako ne može jamčiti rokove
znanstvenih rezultata, sukobili su se s tim Ostapom Benderom
(svojedobno ga je tako nazvalo nekoliko novinara), ali što
mu mogu kad je on po darovnom ugovoru s državom, s još
jednom osobom, vlasnik MedILS-a – četrdeset godina. Lijev,
liberalan, europski, svjetski, hedonist, partizanski optimističan i
obećavajući glede produžetka ljudskog života i genetički modificirane
hrane, čudotvorac koji uskrsava mrtve bakterije, genij kojeg je na
svoju sramotu odbila HAZU, itd., itd. Koliko kićenja za tako banalnu
ambiciju u Hrvatskoj – otimanje društvene imovine
i novca!
SRIJEDA 18. 7.
Nova Mesićeva
lekcija novinarima
Sinoć je, po tko zna koji put, Stjepan Mesić učio novinare i urednike,
ovaj put HTV-ove, kako trebaju raditi.
U razgovoru sa Sanjom Mikleušević rekao im je otprilike
– o mojim postupcima trebate samo obavijestiti javnost, a ako
ih već komentirate, morate u njima prepoznati moje plemenite motive i
nakane umjesto da postavljate nesuvisla pitanja.
Te se predsjednikove poduke dotaknuo i Zoran Šprajc u
Dnevniku: novinari HTV-a pratili su obilno i dugo slučaj Zagorec i
slične teme, postavljali i suvisla i nesuvisla pitanja o njima i o radu
državnih institucija, no nakon svega nisu ništa pametniji.
Doista, kad bi se skupilo sve što je izgovoreno i napisano o
ratnom profiterstvu i o pljački u pretvorbi i privatizaciji, bili bi to
tomovi mlaćenja prazne slame, zavaravanja javnosti spektakularnim
očekivanjima od istraga, razdraživanja ljudi golemim svotama koje su
završile u privatnim džepovima, vječnog vraćanja filma na
prošlost kako bi se zamaglila sadašnjost. A
Mesić?
On je očito sve nesretniji što će doživjeti poraz na temama
i obećanjima kojim si je među ostalima dvaput na izborima osigurao
pobjedu!
ČETVRTAK 19. 7.
Houellebecq
– sluga smrti i propasti
“Književnost ne služi ničemu”, piše u
jednom tekstu svoje, u nas netom prevedene knjige
“Lanzarote”, slavni francuski pisac Michel
Houellebecq. No ta rečenica nije napisana zato da joj vjerujete tek
tako, kao u slučajnost kad ispred vas pas prijeđe ulicu. Autoru je bila
potrebna radi iduće rečenice, zbog koje bi ga Predrag Matvejević poslao
u Sibir istodobno s pismom Partiji u kojem bi
“prosvjedovao” protiv vlastitog čina. Dakle,
poslije tvrdnje da književnost ničemu ne služi čitamo: “Kad
bi služila, ljevičarska bagra koja je monopolizirala intelektualnu
raspravu tijekom cijelog XX. stoljeća ne bi čak ni
postojala.” Osobno se slažem s ovim stavom, ali kako se
složiti s Houellebecqom koji u svojoj svjetonazornoj i tjelesnoj
perverziji prezire vlastitog oca, ženu i dijete, koji je
“duboko nereligiozan” iako je “svjestan
potrebe za religioznom dimenzijom” , to jest za
“novom ontologijom” bez koje “zapadna
civilizacija nema nikakve šanse”? Koje je to po
redu proreknuće propasti i smrti Zapada? Ne bi li se ti niječni proroci
trebali “sjetiti” da postoje i religiozni ljudi
koji takva pitanja o zapadnoj civilizaciji i ne postavljaju nego
– vjeruju. Tko nije s Bogom, sluga je smrti i propasti, pa
takvim vidi i svijet oko sebe.
PETAK 20. 7.
Kako živjeti s
izvorima
Neće me na ovoj stranici biti iduća dva tjedna. Dok ovo čitate, ja sam
već ili na jugu ili na putu u zavičaj, u roditeljsku kuću, koja mi je,
kako zalazim u godine, sve draža. Privlači li me sve više
zato što sam sve osamljeniji, a dolje, makar u uspomenama,
oživljava obiteljska zajednica, s njome i osjećaj pripadnosti nekom
trajanju koje nadilazi naraštaje i godine i drži vas
uljuljkane u vječnost? Možda ima i toga. Ali ima nešto zbog
čega bih se vlastitoj prošlosti u selu morao ispričati, ima
vrijednosti iz vremena djetinjstva i mladosti koje tada nismo ni
vidjeli ili smo ih smatrali ništavnima – pa ih se
čak i stidjeli! – u usporedbi s onima “u
svijetu” i s onima koje smo od života očekivali kad smo
krenuli prema Zagrebu i drugim varljivim odredištima sreće.
Čak nam se i iznimno ukusna i krepka hrana koju smo jeli činila
previše običnom, a danas za njom zijevamo kao gladni ptići u
gnijezdu i što god više možemo kad smo u
kuharskoj prilici pokušavamo obnoviti njezinu izvornost.
Izvornost! Budimo vjerni izvorima, ne znamo li to, osuđeni smo na
zagađene matice iz kojih nismo potekli. S vjernošću
izvorima, svuda možemo ostati bistri, bistrinu prepoznavati i s njome
živjeti.
TJEDNA INVENTURA
