Sportski tjednik Max! donosi priču o Dinamu iz Kijeva, posljednjem protivniku plavih u Ligi prvaka.
Poput svog zagrebačkog imenjaka koji je za vrijeme bivše prerastao u nacionalni simbol i predstavljao hrvatski nacionalni ponos i bunt u jugoligi, i kijevski je Dinamo zauzimao slično mjesto u bivšem Sovjetskom Savezu.
Dinamo iz Kijeva desetljećima je u sovjetskoj ligi bio ukrajinski nacionalni ponos i narod se često poistovjećivao s momčadi koja se tako uspješno borila s rivalima iz ruske, a tada i sovjetske prijestolnice Moskve. I još kako uspješno!
Kijevski Dinamo najuspješnija je momčad raspalog Sovjetskog Saveza, s nevjerojatnih trinaest naslova prvaka lige. Devet puta Kijevljani su osvajali Kup Sovjetskog Saveza, a tri puta sovjetski superkup.
Devet naslova u nizu
Od osamostaljenja Ukrajine Dinamo je nastavio pobjednički niz i također trinaest puta osvajao naslov prvaka Ukrajine, devet puta ukrajinski kup, te pet puta ukrajinski superkup.
Fascinantan je podatak kako su od 1993. godine čak devet godina zaredom dinamovci bili prvaci Ukrajine, a da im na put nije stao Ahmetov sa Šahtjarom, taj bi niz i do danas vjerojatno ostao neprekinut.
Od europskih uspjeha svakako su na prvom mjestu dva trofeja Kupa pobjednika kupova i to 1975. godine i 1986. godine. Igrački gledano, razdoblja uspjeha kijevskog Dinama mogla bi se generalno podijeliti na “eru Blohin”, koja je trajala od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina, te na “eru Ševčenko”, koja je obilježila Dinamo početkom ukrajinske neovisnosti devedesetih godina.
Za Olega Volodimiroviča Blohina, aktualnog trenera kijevskog Dinama, može se slobodno reći da je bio prvi “vladar Kijeva”.
Blohin među prvima pobjegao
Rođen je 5. studenog 1952. u glavnom ukrajinskom gradu, a najveći dio igračke karijere proveo je upravo u redovima Dinama – punih devetnaest godina, od 1969. do 1988. Blohin je sa 432 nastupa igrač s najvećim brojem odigranih utakmica u bivšoj sovjetskoj ligi. Za Dinamo je postigao 211 golova i osvojio osam naslova prvaka SSSR-a. Jedan je od najzaslužnijih i za osvajanje dva naslova Kupa pobjednika kupova. Naime, u finalima 1975. i 1986. bio je strijelac za svoj klub. Jedan je od prvih igrača Sovjetskog Saveza koji je igrao u inozemstvu, i to za austrijski Vorwärts Steyr i ciparski Aris Limassol. Bio je proglašen najboljim europskim nogometašem 1975. godine.
Devet puta proglašen je najboljim igračem Ukrajine i tri puta najboljim igračem Sovjetskog Saveza.
Oleg Blohin bio je najbolji strijelac sovjetske lige pet puta.
U povodu 50 godina Uefe, Ukrajinski nogometni savez odlučio mu je odati zasluženo priznanje i proglasio ga je 2004. za najboljeg igrača Ukrajine u posljednjih 50 godina.
Uz Blohina, koji je najboljim igračem Europe proglašen 1975. godine, iz te je generacije Kijevljana najboljim igračem Europe proglašen i Igor Belanov, i to također za Dinamove šampionske 1986. kad je osvojen drugi Kup pobjednika kupova.
Osamostaljenjem Ukrajine počelo je drugo veliko razdoblje kijevskog Dinama u kojem je glavnu ulogu imao neokrunjeni kralj Ukrajine Andrij Ševčenko. Sredinom i potkraj devedesetih godina Dinamo je pod dirigentskom palicom Valerija Lobanovskog igrao jedan od najljepših nogometa ne samo na istoku Europe već u cijeloj Ligi prvaka.
Kakav tandem Ševa i Rebrov
Bio je to u pravom smislu totalni nogomet, a koliko su bili jaki, dovoljno govori podatak da su Barcelonu u Ligi prvaka sezone 1997./1998. pobijedili ne samo u Kijevu s rezultatom 3:0 već i s nevjerojatnih 4:0 na Camp Nou. Ševčenko je postigao hat-trick! Tih je godina Dinamo Kijev bio stvarno atomska momčad koja je u svojim redovima, osim Ševčenka, imala i ubojitog Sergija Rebrova.
Po mišljenju mnogih nogometnih stručnjaka, tih su godina Ševčenko i Rebrov bili jedan od najmoćnijih napadačkih tandema u Europi. Možda i najjači nakon Unitedovih Yorka i Colea. Osim njih dvojice u napadu te Konovalova zajedno s njima, u srednjem redu vladali su Gusin, Černijak i Mihajlenko, a obranom su kormilarili Dmitrulin, Kaladze, Lužnij, Nesmašnij i Vaščuk. Vrata je čuvao Aleksander Šovkovskij.
Ne treba se zato čuditi podatku da je gotovo cjelokupna prva momčad kijevskog Dinama tada činila i prvu momčad ukrajinske reprezentacije. One iste reprezentacije koja je protiv Hrvatske igrala dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine i koju smo prošli uglavnom zahvaljujući sreći i zlatnoj ljevici Alena Bokšića izbacili u uzvratu u Kijevu.
No, osim navedenih igrača u priči o moćnom Dinamu treba spomenuti prije svega bivšeg igrača, a kasnije trenera, alfu i omegu kluba – Valerija Lobanovskog.
Legendarni je pukovnik nakon osvajanja prvenstva i Kupa Sovjetskog Saveza kao igrač Dinama dva puta sjedio na klupi kijevskog kluba, i to u razdoblju od 1974. do 1990. godine te od 1997. do 2002. godine.
Osam je puta bio prvak Sovjetskog Saveza, a pet puta prvak Ukrajine. sedam puta vodio je momčad do osvajanja sovjetskog kupa i tri puta ukrajinskog kupa. Za svoje nogometne sportske zasluge odlikovan je najvišim ukrajinskim odličjem “Heroj Ukrajine”, a stadion Dinama iz Kijeva promijenio je ime i zove se stadion Lobanovski.
Svoj obol u igrama kijevskog Dinama dali su i hrvatski igrači. Prvi je prema glavnom ukrajinskom gradu otišao hajdukovac Goran Sablić.
Vole hrvatske nogometaše
No što zbog ozljeda, što zbog pada forme nije se baš naigrao. Puno bolje snašao se Ognjen Vukojević, standardni prvotimac Dinama u koji je stigao iz zagrebačkog imenjaka, i nastavio sa svojom ulogom defenzivnog veznog – glavnog čovjeka zaduženog za razbijanje protivničkih akcija.
Još se jedan dinamovac preselio u Dinamo – Jerko Leko, koji je poput suigrača Vukojevića zauzeo mjesto u defenzivi veznog reda. Posljednji Hrvat pristigao u Kijev je Niko Kranjčar, također bivši dinamovac, ali i hajdukovac koji je na stadion Valerija Lobanovskog stigao iz londonskog Tottenhama.
Posljednjih nekoliko sezona kijevski Dinamo vodi borbu za primat u ukrajinskom prvenstvu sa Šahtarom iz Donjecka gdje igraju Darijo Srna i Eduardo da Silva. Posljednju utakmicu skupine Lige prvaka ove sezone igra baš s našim Dinamom.
