Malo je vremena trebalo da se okupi momčad Medveščaka kada su je svi napustili zbog financijskih problema, kada je nešto što je prije nekoliko godina bila lijepa priča, postalo samo lijepa uspomena. Hokej u Hrvatskoj tako je sada spojio Zagreb, Mladost i Medveščak u jedno.
Igrači se više trude i igraju čvršće kako bi sezonu u EBEL-u izgurali do kraja. Posljednji su na tablici i iz utakmice u utakmicu nižu poraze, no atmosfera je dobra, kaže Igor Jačmenjak (39), inače igrač Zagreba, privremeno pridružen Medvjedima.
– Atmosfera je sada ista kao i kada smo došli, to su sve domaći igrači, nema više pritiska zato što gubimo. Isto je kao da smo u svim utakmicama pobijedili – kaže Igor i dodaje:
– Poznajemo se svi, godinama zajedno igramo u tim klubovima. Većina je igrača i u reprezentaciji, tako da su igrači koji su sada u Medveščaku okosnica reprezentacije. Možda će se to pokazati kao dobra uvertira za Svjetsko prvenstvo koje će se u ožujku održati u Beogradu. A s obzirom na to da moj klub Zagreb u slovenskoj ligi dobro kotira i drugi je na ljestvici te s obzirom na situaciju u Medveščaku, možda osvojimo i prvenstvo.
U klubu studenti i radnici
Momčad je satkana od reprezentativaca, no više nema stranaca, sve su to domaći dečki.
– Od “stranaca” je tu, profesionalno, Tom Zanoški, zatim Bjorn Svensson, a dolazi i Mitja Robar, Slovenac koji živi u Mariboru i dolazi samo igrati utakmice. U principu su sada tu najviše studenti, ima nekoliko ljudi koji rade i oni se dogovaraju mogu li ići na putovanje ili ne. Ima nas 25 na popisu, a na utakmice nas ide 15-ak. No, znali smo što nas čeka kada smo kretali u sve to. Do kraja ćemo izdržati – kaže Jačmenjak, jedan od najstarijih igrača u EBEL ligi. Usprkos tome igra i za Medveščak, ali i za svoj Zagreb.
– Mi igramo u svojem prvenstvu za svoje klubove. Igrali smo u 17 dana 13 utakmica, u najmanju ruku to je bolesno. Rezultati s Medveščakom su u nekim trenucima dobri, u nekima grozni. Grozno je i čuti da smo od Klagenfurta izgubili s 0:12, a kako je to tek doživjeti. Ušli smo u tu priču ni iz čega, iz neke svoje amaterske ljubavi prema treningu i utakmicama jednom tjedno. A suparnici su nam ipak jake i bogate momčadi. Navijači su s nama jer onima koji prate hokej jasno je zašto smo tu i zašto su rezultati takvi kakvi jesu, a s druge strane nam svi skidaju kapu jer nije jednostavno ući u profesionalnu ligu gotovo preko noći.
Usprkos godinama (i porazima), za Medveščak i dalje igra jer zna da cijela ta priča neće trajati još dugo.
– Dajemo sve od sebe, treninzi su uobičajeni, jedino je gust raspored svih momčadi. Nekada bismo trebali imati trening, ali nam daju slobodan dan jer pucamo po šavovima od stalnih utakmica. Pogotovo je meni jako naporno jer imam gotovo 40 godina.
Urar već 16 godina
Iako je hokej njegova ljubav, Igor uz to ima i posao. Naime, već 16 godina zajedno sa svojim prijateljem i kumom Daliborom Lebarovićem izrađuje i popravlja satove.
– Družili smo se i izlazili zajedno, išli i na klizanje... Ja sam tada igrao hokej u Sloveniji i kada sam se vratio bilo mi je dosta svega i Dalibor me pitao hoću li raditi kod njega. Nisam imao pojma o urarstvu. Uostalom, što bih ja sa svojim ćevapima od prstiju mogao raditi kada je u satovima sve sitno. No, pokušao sam i već 16 godina to radim – kaže Igor koji s prijateljem održava satove diljem Hrvatske.
– Svi javni satovi u gradu su uglavnom naši: na Trgu, na cestama i raskrižjima, na crkvama i školama... Sve zajedno ima ih više od 300, ne samo u Zagrebu nego u cijeloj Hrvatskoj, i svi dobro funkcioniraju. Mi ih izrađujemo, postavljamo, popravljamo i održavamo.
Kako mu nije problem igrati hokej za dva kluba, tako mu nije problem ni penjati se po satovima.
– Sve mi je to sada već rutina. Igram hokej već 35 godina pa mi je to sada već kao dobar dan, najteže i najgore mi je obući se za utakmicu, navući svu onu opremu, ali da me netko obuče, mogao bih cijeli dan biti na ledu. A satovi... Uzmeš ljestve, popneš se i popraviš, nije to neki stres, a i znaš da se nećeš vratiti “strgan”. Utakmica je puno teža.
Priznaje i da mu je trebalo vremena da nauči sve o urarstvu.
– Dugo mi je trebalo da koliko-toliko sve pohvatam, rekli su da će mi trebati desetak godina, no sada je prošlo 16 godina i shvaćam da ne znam još toliko stvari, uvijek ima neka nova fora koja te zezne. Urarstvo mi je bilo teže od hokeja. Za hokej sam valjda nadaren, a u urarstvu moraš i glavu upaliti u nekim stvarima – rekao je Jačmenjak koji je pravi poslovni čovjek. Naime, osim što se bavi urarstvom, s prijateljem Lebarovićem drži i klizalište na Velesajmu.
>> Pogledajte i odlazak dinamovaca u Tursku
Od Ice-Fever u punoj zagrebačkoj areni, preko nastupa u pulskoj Areni, classic-a na Šalati, KHL... sad su u gorem stanju nego prije desetak godina. Kako je to moguće? Kako je moguće da u deset godina omladinski pogon ne izbaci bar desetak solidnih igrača? Nama igra debeli Jačmenjak s 39 godina i među boljima je. Gojanović je definitivno zakazao. Kako je moguće da nema interesa iz turističke branše, kao što je na primjer Adris grupa sa Maistra hotelima, nema interesa, ako im se nudi tržište Mađarske, Češke, Austrije, Italije... ? Klub treba pod hitno privatizirati, ovako igrati jednostavno nema smisla.