Rukometaši Slovenije najavljuju kako će nam večeras (20.30 sati, Arena Zagreb) zagorčati život kako će nas pobijediti pred 15 000 domaćih navijača, kako će napraviti sve što je u njihovoj moći da nam onemoguće plasman u četvrtfinale. Mogu oni pričati koliko god hoće, ali nešto se i nas pita, zar ne? Činjenica je da smo sa Slovencima igrali velik broj utakmica ali sve te prijašnje utakmice su o nečemu odlučivale. Ova večeras Slovencima ništa ne znači. Osim prestiža i kasnijeg hvalisanja kako su nas zeznuli. Da se ovdje radi o utakmicama Švedska – Danska, Danska – Norveška ili Švedska – Norveška, vjerujte da bi ta utakmica završila onako kako odgovara onome kome treba.
Slovenija nas je jednom kao domaćin bacila u očaj. Kada se samo sjetimo te 2000. godine, suze još naviru. Hrvatska je tada prvi put dobila domaćinstvo jednog velikog rukometnog natjecanja – europskog prvenstva. Cilj je bio da nakon niza loših rezultata od 1996. do 2000. godine, konačno na svom parketu napravimo nešto. Potajno smo se nadali medalji, a zapravo smo uzeli domaćinstvo kako bi plasmanom među prvih pet osigurali nastup na olimpijskim igrama u Sydneyu gdje smo trebali braniti zlato iz Atlante.
Zdravko Zovko, povratnik na mjesto izbornika Hrvatske, odlučio je za taj EP vratiti neke starije igrače u roster. I tako je vratio Bašića, Kljaića, Saračevića, Smajlagića i Perkovca. Tu su još bili iskusniji Goluža, Bilić i Jović, te mlađi Losert, Džomba i T. Valčić. Već u prvoj utakmici u skupini smo izgubili od Španjolske. Potom smo nanizali pobijede nad Njemačkom, Norveškom i Ukrajinom. Preostalo je zadnji susret, protiv Francuske, ali u Rijeci. Kako je Francuska ranije pobijedila Španjolsku, trebala nam je pobjeda od šest razlike. Nije išlo, izvukli smo tek neodlučeno.
I onda je došla utakmica za peto mjesto. Tko pobijedi ide u Sydney. Na drugoj strasni Slovenija za koju su igrala čak trojica igrača koja su sa Zagrebom osvojila kup prvaka – Pušnik, Banfro i Puc. Ledena dvorana, 10 000 gledatelja. I nešto sitno Slovenaca. Atmosfera za poželjeti, ali ne i tijek utakmice. U prvom poluvremenu Slovenija je imala plus tri (7.10), na poluvrijeme, se otišlo bez prednosti (12:12). U nastavku smo samo dvaput vodili (19:18 i 20:19). Imali smo zadnji napad za izjednačenje, no francuski suci Garcia i Moreno, nisu svirali sedmerac nad Jovićem. Slovenija je pobijedila i izborila Sydney. Iztok Puc vikao je u hodniku Ledene – idem na svoje treće Igre s trećom različitom reprezentacijom. Gospodine Vrdoljak, ne brinite, dostojno ću braniti zlato iz Atlante.
Naime, Puc je igrao za Jugoslaviju u Seulu 1988., za Hrvatsku 1996., i sada za Sloveniju.
- Bojali smo se Španjolaca pa smo izgubili, bojali smo se Francuza pa smo izgubili. Bojali smo se Slovenije i to smo izgubili.Kada je bilo stani-pani naši najiskusniji igrači su se jednostavno uplašili i ustuknuli Ovako kako su neki igrali više se u Europi odavno ne igra, barem ne na tako kvalitetnoj razini – rekao je Josip Milković, u to vrijeme savjetnik Zdravku Zovku, dodavši:
Drugo poluvrijeme nisam gledao, bilo mi je mučno od naše izvedbe.
Činjenica je da za taj EP nismo mogli računati na ozlijeđene Ćavara, Farkaša, Tomljanovića i Jelčića. Opet, ostao je gorak okus.
- Ovo je tužan kraj moje reprezentativne karijere. Htio sam se oprostiti na još jednim olimpijskim igrama. Nije išlo. Jesmo li mogli pobijediti Sloveniju? Pitajte suce. Jako su nas oštetili. Meni sude korake a slovenski igrač igra "flastera" na meni. To je nemoguće. Nismo imali dobro suđenje na cijelom turniru. Nekad smo bili u rukometnom vrhu, sada smo rukometni šljam. Sada treba početi od nule – rekao je tada Zlatko Saračević nažalost danas pokojni.
Krenula je Hrvatska od nule, umjesto Zovka na klupu je sjeo Milković. Trebale su tri godine proći pa da opet stanemo na tron. Zanimljivo je da su Željko Kavran, tadašnji predsjednik Saveza i Zoran Gobac, direktor svih muških reprezentacija tada ponudili ostavke, ali ostavku je dobio samo Zdravko Zovko.
Nema slađe pobjede za nas Slovence do ne usred Zagreba – govorio je tada Roman Pungartnik, slovenski rukometaš, dok je Uroš Šerbec dodao: Znali smo da nas čeka pakao Ledene, ali smo osjećali da ih imamo. U pripremi za ovu utakmicu puno nam je pomogao Antun Vrdoljak, predsjednik HOO-a. On je rekao u tisku – ako hrvatski rukometaši ne mogu pobijediti slovenske, onda Hrvati trebaju prestati igrati rukomet. To nas je jako motiviralo.
Vrdoljak je bio poltron partijski igrač HDZ-a bez pameti. Dobro je rekao danas jedan SLO reprezentativac, ako vas mi pobijedimo niste ni zaslužili četvrtfinale. Grubo, realno i pošteno.